PROTEST
Latinica pod moranje
(Otvoreno pismo predsedniku Vlade Srbije)
Gospodine Živkoviću, prilikom preuzimanja neke novčane doznake u zemunskoj filijali Sosiete Ženeral, u Glavnoj ulici broj 44, 29. jula ove godine, naoružano lice iz te banke, sa ogromnim pištoljem zadenutim za pojas, dajući mi formular da ga ispunim, zahtevalo je od mene da to učinim latinicom.
Da od Zorana Krstanovića, nekadanjeg suosnivača DS i nekada člana GO stranke kojoj ste sada Vi faktički na čelu, usred Beograda, naoružano lice traži (naredi) da mora da piše latinicom, pitanje je kojim se mora pozabaviti vaša vlada, da zaustavi moje suze nad onim što nam se događa.
Među plačem, gledanim po njegovoj dubini, kažu da je najjači onaj nad samim sobom; pa plač za izgubljenim detetom; pa plač za roditeljima; ali i plač nad zlom sudbinom otadžbine spada u red gorkih tužbalica kao izraz duševne i moralne patnje čoveka.
Pametne službenice Sosiete Ženeral su primile moj formular napisan našim narodnim i državnim pismom, pa ga prepisale. Ali, pošto mi je naoružani čovek tražio da ga ispunim latinicom, postavlja se jedno pitanje koje bi moralo da zanima našu državu, isto kao što bi trebalo smesta da je zainteresuje i to što mi se tamo dogodilo, jer se zbog pisanja ćirilicom pre svega nekih 60 godina na tom istom mestu u Zemunu gubila glava, bez posledica po ubicu.
Zvao sam policiju i tražio da dođe patrola jer je naoružano lice od mene tražilo da ispunim formular latinicom. Kao da u Zemunu, u ulici Glavnoj broj 44, teče 1943, a ne 2003. godina. I onda sam čuo sa broja 92, ono u šta ni sada ne verujem, da je vaša policija tačno onakva kako o njoj novine pišu, stranci misle, svet šapuće, a dušmani Srbije viču na sav glas.
Tako sam dotakao pitanje koje se odnosi na vašu ličnu odgovornost za ono što mi se desilo, a posebno, na odgovornost vašeg ministra policije za koga ne verujem da može da me zaštiti ako čovek ima u vidu koliko je latiničnih režima služio.
Ženska osoba sa policijskog telefona 92 je na pristojan način pokušala u razgovoru sa mnom da nađe motiv za slanje patrole u tu stranu banku u kojoj naoružan čovek deli formulare i zahteva da se piše latinicom.
A onda je, na sramotu mene, vas, ministra policije i ni sam ne znam koliko Srba i ostalih, uzeo telefon neki muški glas i počeo sa mnom da polemiše o tome zbog čega je značajno to što su zahtevali od mene da ispunim formular u Sosiete Ženeral latinicom.
Molim vas da svojim policajcima zabranite da pokušavaju da budu pametniji od građana, i da ubeđuju građane da više znaju od njih. Jer, između policijskog sveznanja i sveopšteg policijskog batinanja, razdaljina je mala.
Pa sam shvatio da vaš policajac sa telefona 92, koji mora da bude obrazovan policajac, iako ne mora da bude obrazovan čovek, nije dobio nikakvo uputstvo o tome da latinica ne postoji. Još manje je, po mom iskustvu, dobio uputstva iz predmeta "vaspitanje policajca kao državnog službenika" pri opštenju sa građanima, jer mi je, u svojoj ljubavi prema stranom državnom pismu, tresnuo slušalicu. Verujem da je pobesneo kad je došao do zaključka da ga se ne bojim što je pretpostavljam nešto najgore što može da snađe jednog balkanskog policajca.
On to ne mora da zna, ali to mora da zna i ministarstvo i da svojim
službenicima dostavi informaciju i o takvim stvarima.
Ono što se ovde zove
latinicom to je hrvatsko državno pismo zaštićeno ustavom, zakonima i drugim
propisima te nezavisne države. Toliko zaštićeno da je tamo ćirilica zabranjena i
da se sa nje prevodi na ono što u Srbiji vladajući krugovi nazivaju latinicom, a
što je u toj zemlji njeno zakonom zaštićeno pismo protiv čega niko pametan nema
ništa protiv.
To hrvatsko državno pismo nije zakonsko sredstvo opštenja u Srbiji, ali teror nad ćirilicom ga diže na to prestolje. Ja sam se u to uverio u Sosiete Ženeral u Zemunu.
Pomislio sam na sve moje sunarodnike istrebljene u Zemunu čija imena nigde nisu zapisana, niti ih je do sada iko prebrojao, a neki od njih su ubijeni i zbog ćirilice. I prođe mi ispred očiju avet istrebljenja našeg pisma kog su uvek tamanili pre nego što su se okomili na Srbe.
Nije sa završilo na tome. Pokušao sam telefonom da zovem tužioca Četvrtog opštinskog suda nadležnog za Zemun i Novi Beograd, s molbom da me primi, čuje i da podnesem prijavu. Nije bilo moguće.Telefon 988 se ne javlja, elektronski ženski glas kaže da su "svi operateri zauzeti".
To je jedini način da dođete do nekog telefonskog broja. U Beogradu, pokraj Evrope, kao do pre petnaestak godina u Istočnoj Evropi, nema telefonskog imenika.
Gospodine Živkoviću, vi govorite o Evropi i o ulasku u Evropsku Uniju za koji, koliko vidim iz novina, vaši najavljuju da će se dogoditi za jedno 6 godina, a neki za još manje vremena. Iako duboko sumnjam u to i znam da ne može biti, jer pre toga treba da uđu sve katoličke zemlje, a potom i one pravoslavne koje su na putu unijaćenja, u koje Srbija ne spada, poslušajte savet pa naterajte vaše da objave telefonski imenik. Bez njega niko vas tamo ne prima, a s njim, i još na "latinici", možda.
