28. 7. 2003.
Spoljni poslovi • Moja slatka perionica
Gorak šećer, prljave pare
Donesen po hitnom postupku, Zakon o Narodnoj banci Srbije imao je samo jedan cilj: da se sa guvernerskog položaja otera Mlađan Dinkić. Ali, ni Dinkić nije to čekao skrštenih ruku. I eto nama nove afere…
piše: Bogdan Tirnanić, član državnog arhiva
Kada je, onomad, u vreme crveno-crne koalicije
(zadnja pošta: Hag), donošen akt o zabrani i drakonskom kažnjavanju novina, koji
će mnoge ljude ostaviti bez posla, a neke odvesti u zatvor, on je u čaršiji
odmah bio identifikovan kao – Zakon protiv Slavka Ćuruvije. Znamo kako je
Ćuruvija završio. Ubijen je pred kućnim pragom na Uskrs 1999. godine. Njegove
ubice tek što nisu pronađene malo sutra.
Šta li će, u svetlu ovih činjenica,
biti sa eksguverenerom NBS Mlađanom Dinkićem? Jer je Zakon o Narodnoj banci
Srbije donesen u Skupštini po hitnom popstupku da bi se on smenio sa svog
položaja. A cilj mu je da se Narodna banka uništi. Zato Zakon izgleda kao da su
ga pisali jedan poštar i jedan obućar kome poslovi slabo idu. Još je gore onima
koji su se enormno obogatili u Miloševićevo vreme. Pa sada na sav glas leleću
kako da kod tolikih deviznih rezervi narodne kuhinje oskudevaju sa čorbastim
pasuljem.
Svemu je tome, razume se, kriv Dinkić. Jer je njegov izgled pit bul
terijera koji se nije vakcinisao jasno davao do znanja da je vreme korisnih
malverzacija prošlo. Zato su na čelo Narodne banke doveli onu ostarelu pudlicu.
Baš onakvu kakva je mila Bogoljubu. Ona će znati da sluša. Samo što se o tome
javno ne govori. Tajno je odlučeno (gde?) da se u Zakon unese član po kome
guverner centralne nacionalne banke ne može biti politička ličnost koja u
slobodno vreme svira gitaru. Je l' to važi i za prodavce bostana na Bajlonijevoj
pijaci?
Nokaut u prvoj rundi
No, pošto Dinkić zbilja jeste politička ličnost
(potpredsednik G17 plus), on je u odbranu svog (ubedljivog) ekspertskog
autoriteta i integriteta javnosti dostavio izvesne papire mađarske policije koji
teško kompromituju državne činovnike Janjuševića i Kolesara u smislu njihovog
pranja novca. Uz pretpostavljenu ličnu dobit. Jer, odakle na privatnim računima
Janjuševića onolike pare kada se, da bi dobio odgovornu državnu službu,
predstavio kao bivši tajni agent policije Republike Srpske. Sada se predstavlja
kao uspešni biznismen. Izgleda da to, po pravilu, ide zajedno. A zove se sukob
interesa.
U slučaju Kolesara situacija je, tobože, nešto jasnija: onih
300.000 evra pronađenih u njegovoj (bankarskoj) slamarici poslali su mu
roditelji da bi rešio stambeno pitanje. Odakle je novac poslat? Iz Rusije. Tamo
tolike pare može zaraditi samo neko kome to dopusti Berezovski, za koga se priča
da je mafijaš. A Berezovski voli da se transferi obavljaju preko Sejšelskih
Ostrva, za koja misli da su bivša sovjetska republika u kojoj se decenijama prao
veš, pa zašto sada da se ne peru pare.
Bilo kako bilo, ministar policije je
sporne papire proglasio operativnim, u smislu rutinske razmene informacija. Zato
ih je držao u fioci, ispod bureka. S druge strane, nadležni javni tužilac je,
posle dubokog razmišljanja (koje je potrajalo bar šest minuta), izjavio da u
predočenim dokumentima nema osnove krivičnog dela, jer šta je prirodnije nego da
u zemlji gde kontejneri služe umesto piljarnica neko reševa stambeno pitanje
novcem kojim se može kupiti levo krilo Bakingemske palate. Najzad, ministar
Đelić, majčin sin, kaže da provera poreskih prijava Janjuševića i Kolesara još
traje iz razloga komplikovanosti dotičnog posla. Koji se rešava za tri
sekunde.
Prema tome: nakon što je izgubio guvernerski položaj, Dinkić je –
kao političar – krenuo u kompromitaciju Vlade, optužujući je za korumpiranost.
Ali mu je Vlada hitro uzvratila udarac. Tokom specijalne konferencije za štampu
u Vladi (?), na kojoj nisu bila dozvoljena nikakva pitanja, Janjušević i Kolesar
mahali su papirima, očevidno falsifikovanim, iz kojih se vidi da su Labus
(predsednik G17 plus) i Dinkić novac iz inostranih donacija prebacivali na
račune svoje stranke i pre nego što je ta stranka osnovana.
Sve ide svojim
tokom: posle šverca oružjem, prepakivanja šećera, na red su morale doći pare.
Još će se oni oko toga ćerati. Ne potcenjujem ni Labusa ni Dinkića (što ne znači
da se slažem sa njihovim idejama), ali sve nešto predosećam da je u ovim
stvarima Vlada sa većim iskustvom. Nije joj prvi put. Ona će se poslužiti
sledećim elementima: a) guranje čitave afere pod tepih, ili b) reprizom
paradigmatične odbrane Čede Jovanovića pred skupštinskim odborima, kada je,
negirajući optužbe DSS-a, sve priznao. Valja zato ponovo analizirati taj
slučaj.
Poslanik bacio peškir
Nekada sam poznavao Čedu Jovanovića. Tada sam verovao
da mu treba pružiti šansu. Jesam li se prevario?
Ali, potpredsednik Srpske
vlade Čeda Jovanović nije taj čovek. Neki drugi je. To dokazuje da se
kloniranje, osim medicinskim putem, može sprovesti i uz pomoć političke
indoktrinacije. Pitanje je samo ko je po svom (zamišljenom) liku klonirao Čedu.
Sigurno neki njegov idol.
Time bi priča o Jovanoviću za mene imala biti
završena. Neka svako radi svoj posao. Opet, s druge strane, odgovarajući na
optužbe političkih neistomišljenika, štampe i javnosti, Čeda je, svedočeći pred
dva (unapred naklonjena mu) skupštinska odbora, faktički, priznao sve ono što mu
se “spočitava”. Ali je, istovremeno, umesto da ode u manastir, iskoristio taj
svoj nastup za politički kontraudar, čije implikacije jednom mogu biti predmet
određenih istražnih radnji. Posle izbora.
Ne jednom, više puta, Čeda priznaje
da je (“kroz malu kapiju”) često odlazio u CZ, ali ne da se tamo viđa sa Dušanom
Spasojevićem, zvanim Šiptar, već da poseti i za zdravlje zapita Slobodana
Miloševića (čijem je hapšenju lično doprineo, a da ga niko nije bio po ušima) i
Radeta Markovića, ražalovanog šefa DB-a. A u čemu je razlika? Jovanović takođe
potvrđuje da je bio u zdanju zemunskog klana u Šilerovoj, gde je doduše video
Duću, no tamo se zapravo našao tražeći lažnog pukovnika Ulemeka, poznatijeg kao
Legija, aktuelnog državnog neprijatelja broj jedan. Razlog: pokušaj da se smiri
“pobuna” “crvenih beretki” (JSO), koju je – kaže Čeda – podsticao šef ovih
specijalaca, netom pomenuti Legija. Koliko znam, Ulemek je tada – novembra 2001.
godine – već bio u penziji. Ili je oteran iz državne službe, sasvim svejedno.
Ako je podsticao “pobunu”, to je činio kao zao duh organizovanog kriminala.
Njegova veza sa JSO mogla je, u tom trenutku, biti samo lične prirode, a u vezi
sa pripremom 12. marta. Šta je Čeda tražio u društvu takve osobe?
Spasavao je
državu, kaže. Kao što je, u istoj nameri, lično pocepao ostavku ministra
policije Dušana Mihajlovića. Izgleda kao da mu je državu deda ostavio u nasleđe.
Uzgred budi rečeno (ako u ovoj priči uopšte ima nekog “uzgred”), Jovanović je,
kada sa sve to događalo, bio samo prvi među jednakima u skupštinskom klubu DOS-a
(kasnije DOS-Reforma Srbije), dakle, sve u svemu, običan poslanik. Odakle
običnom poslaniku bez pedigrea ovlašćenje da vrši poslove koji, bilo kako bilo,
spadaju u resor policije i Vladinih bezbednosnih, tajnih službi? Sam je
prihvatio odgovornost, podmetnuo je leđa. Pa je delovao kao “skojevac” svog CK
DS-a, a u cilju ostvarenja jednopartijske države, kojoj je zla mafija radila o
glavi (čitaj: vlasti). Lepo sa njegove strane. Ali, šta to govori o
institucijama sistema i njihovim ovlašćenjima. Govori ono što govori.
Bitno
je, takođe, i to da je – kako bi uopšte mogao svedočiti o svojoj “patriotskoj”
delatnosti, svojoj “istini” – Jovanović bio oslobođen čuvanja vojne, državne i
službene tajne. On je, kao, oficir, neki general, pa su mu se, je li, poveravale
vojne tajne. O kojima se inače tračari po hodnicima američkog Stejt dipartmenta.
A šta li je to uopšte “službena tajna”? Je l' to u nekoj vezi sa “šećernom
aferom”? Za “državnu tajnu” mi je jasno – to se daje čoveku da nosi kući, tamo
je najsigurnije. U špajzu.
E, sada: kakva je to država u kojoj je neki Čeda,
do juče marginalac bez relevantnog opozicionog dosijea, inače običan narodni
poslanik, posednik tolikih tajni. Prilično jadna, kao što na osnovu izloženog
mora biti. Jer, ako je Čeda, tek jedan poslanik, bio “vlasnik” svih tih tajni,
onda bi po “pravilima” o funkcionisanju institucija sistema, isto pravo imali i
drugi poslanici. Tako se Skupština pretvara u brojčano najjaču brigadu
DB-a.
Koliko ima poslanika? Niko ne zna. Jer, što bi rekao jedan klinac, to
se stalno menja. Po pisanju Politike, njih bi trebalo da bude 250. Bez Nataše
Mićić. Sa njom ih ima 400-500. Pod pretpostavkom da je poslanik Jovanović bio, u
najboljem slučaju, upoznat sa samo jednom vojnom, jednom državnom i jednom
službenom tajnom, što je ukupno tri, a drugi poslanici isto tako, s tim da za te
tajne Čeda nije znao, to bi značilo (3x250) da se ova država zasniva na minimum
700-800 tajni, ako ne i više. Srbija je mnogo mala zemlja za toliku
zajebanciju.
Otuda će pre biti da je Čeda izuzetak. Jer je, rekoh, kloniran.
Takvom se sledovanje tajni deli na kašičicu.
I u čemu je poenta priče?
Janjušević i Kolesar su nešto poput Jovanovića – vrh ledenog brega. Pojaviće se
uskoro oni sa bolje falsifikovanim papirima. Pa ćemo videti šta će im uraditi
pit bul terijer. Nećemo moći da živimo od njihovih paničnih uzvika: “Nemoj da mi
diraš majku!” Nego će da dira Berezovskog?!
http://www.patriotmagazin.com/media/0015.htm
Najnovija afera u Srbiji otkriva beskrupuloznost političkih moćnika
Đinđićevi savetnici "prali" novac?
Dokument mađarske policije sumnjiči
Zorana Janjuševića, savetnika za državnu bezbednost pokojnog premijera Đinđića,
i Nemanju Kolesara, njegovog bivšeg šefa kabineta, a sadašnjeg direktora
Agencije za stečaj banaka, za "pranje" novca.
Novac koji je sa računa
sejšelske firme uplaćen na privatne račune predstavlja nezakonito prisvojenu
proviziju dobijenu u privatizaciji Cementare “Novi Popovac”?
piše: Nenad M. Stevanović
Srbija svakim danom sve više pokazuje da je zemlja
apsurda, u kojoj groteskni likovi poput Zorana Janjuševića i Nemanje Kolesara,
nekada najbližih saradnika pokojnog premijera Zorana Đinđića, uz podršku dela
Demokratske stranke upravljaju ovom zemljom kao svojom prćijom, koju su dobili
na poklon, pa ako je izgube – i nije neka šteta. Mimo svih zakonskih i moralnih
normi članovi ove finansijsko-medijske kamarile su, u situaciji kada nekoliko
miliona ljudi živi ispod svake granice ljudskog dostojanstva, protagonisti
najnovije afere gde jedan drugom, preko fiktivnih računa na Sejšelskim Ostrvima,
uplaćuju na ime "savetovanja" više stotina hiljada evra.
Sve je počelo smenom
guvernera Narodne banke Srbije Mlađana Dinkića, koji je u znak osvete javnosti
predočio pikantnu ali, na posletku za građane Srbije, tragičnu priču.
Reč je
o dopisu mađarske policije od 25. juna, u kojem se srpska policija moli za
informacije o licima za koje su mađarske kolege došle do saznanja da su umešana
u pranje novca.
Mihajlović krio papire
Dokument mađarske policije, između ostalih, sumnjiči
Zorana Janjuševića, savetnika za državnu bezbednost pokojnog premijera Srbije, i
Nemanju Kolesara, njegovog bivšeg šefa kabineta, a sadašnjeg direktora Agencije
za stečaj, sanaciju i likvidaciju banaka.
Prema informaciji od 22. avgusta
prošle godine, do koje je došla mađarska policija, kiparska "of-šor" kompanija
"Lenej Kontrol Ltd." na račun "of-šor" kopanije sa Sejšela "Majrona Sejls Ltd."
prebacila je 860.000 evra, a kao ovlašćeno lice za račun ove sejšelske kompanije
navodi se ime Zorana Janjuševića.
Nakon toga, u periodu od 28. 02. 2002.
godine do 13. 01. 2003. ova kompanija primila je još 1.022.300 evra, a svrha
uplate bila je "savetovanje, Miroljub Jakovljević".
Tu se put novca ne
završava, jer je taj novac potom prebačen na privatne račune u Cepter banci
Zorana Janjuševića (400.000 evra) i Nemanje Kolesara (289.000 evra), na račun u
Delta banci izvesnog Nebojše Mihića (250.000 evra), Zorana Puletića (300.000
evra) na račun u jednoj belgijskoj banci, na račun firme u likvidaciji Centro
eksport D.O.O sa sedištem u Beogradu (355.000 evra), kao i holandske firme
Alisun Europa B.V. (20.000 evra).
– Imamo pouzdana saznanja da je i ministar
policije Dušan Mihajlović 27. juna došao u posed ovog dokumenta i da je sa njim
bio upoznat od samog početka, ali ga je prikrivao. Iz ovoga proističe osnovana
sumnja da je Živkovićev kabinet umešan u pranje novca – rekao je Dinkić
podsećajući da izraz "pranje novca" predstavlja prebacivanje nelegalno stečenog
novca iz zemlje na račune raznih "of-šor" kompanija u zemljama tzv. poreskog
raja.
Đinđić, možda, znao
Zbog ovakvih saznanja, G17 plus je zatražio da
premijer smeni ministra Mihajlovića zbog prikrivanja. Ukoliko se dokaže da su
svi ovi navodi tačni, Labusova stranka zahteva da premijer Živković zbog
objektivne odgovornosti podnese ostavku, a ministre koji se nisu kompromitovali
u ovim nelegalnim poslovima pozvala da se povuku iz Vlade. Dinkić je u ovom
pozivu posebno imenovao ministra finansija Božidara Đelića.
Konstatujući da
su se ovi nelegalni finansijski transferi desili za vreme dok je predsednik
Vlade bio Zoran Đinđić, novinari su pitali guvernera Dinkića da li ovim
dokumentom zapravo G17 plus optužuje pokojnog premijera. Međutim, Dinkić je
izbegao odgovor, uz napomenu da je dokument dovoljno jasan.
Savetnik
premijera Srbije za bezbednost Zoran Janjušević negirao je odmah da je umešan u
pranje novca.
Janjušević je u saopštenju upućenom iz Vlade Srbije naveo da je
već 13 godina suvlasnik dve firme u Srbiji i dve kompanije u inostranstvu, i da
je bio "dobro situiran" pre nego što je postao saradnik u Vladi Srbije.
On je
naveo da je rad njegovih firmi u Srbiji zamrznut otkako radi u Vladi Srbije.
Kompanije u inostranstvu nastavile su rad i njima rukovodi njegov brat koji već
15 godina živi u inostranstvu.
– Po zakonu imam pravo da raspolažem novcem
svojih kompanija po ličnom nahođenju i samim tim da ga uplaćujem sebi ili bilo
kome drugom na račun – ističe Janjušević.
I mlađani Kolesar je demantovao
priču o pranju novca tvrdeći da su mu pare na račun "uplatili mama i tata", da
bi kupio stan.
Naprasno su se oglasili i tužilaštvo, MUP i lojalne televizije
"Pink" i "BK" tvrdeći da Dinkić obmanjuje javnost. Janjušević i Kolesar su
pokušali da uzvrate udarac optužujući G17 sa "pranje" novca preko fiktivnih
računa sa Maršalskih ostrva, ali je njihova "strela" bila kratkog dometa.
Dinkić nije stao. On se nedelju dana kasnije javnosti obratio novim
šokantnim činjenicama.
Po svemu sudeći, novac koji je sa računa sejšelske
firme uplaćen na privatne račune savetnika premijera Zorana Janjuševića i
direktora Agencije za sanaciju banaka Nemanje Kolesara, predstavlja nezakonito
prisvojenu proviziju dobijenu u privatizaciji Cementare “Novi Popovac”.
Provizija za Cementaru
Dinkić je podsetio da je Cementara na tenderu prodata
švajcarskoj kompaniji "Holcim" za 52,5 miliona dolara.
"Ta cementara prodata
je 31. januara 2002, a odmah posle toga, prema izveštaju mađarske policije, 28.
februara iste godine kreću uplate na račun Janjuševićeve sejšelske firme 'Majron
sejls'. Tridesetog januara 2003. godine, prema izveštaju mađarske policije,
uplaćeno je ukupno 1,02 miliona evra u više rata na račun te firme. Sve uplate
imale su svrhu uplate 'savetovanje, Miroljub Jakovljević'. Mi smo saznali da se
radi o jednom od najvećih trgovaca cementom u poslednje dve godine u Srbiji.
Tada je predsednik Upravnog odbora te cementre u ime Vlade Srbije bio Nemanja
Kolesar. Od tada Jakovljević postaje najveći kupac iz te cementare i naprasno u
tom poslu nasleđuje firmu 'Lutra', koja je praktično privatna firma ministra
policije Srbije Dušana Mihajlovića. To govori zašto Mihajlović, kada je dobio
dokument mađarske policije, tri nedelje o tome nije obaveštavao ni Tužilaštvo,
ni Vladu, ni Komisiju za sprečavanje 'pranja novca'", rekao je Dinkić.
Mlađan Dinkić kaže da je procedura za privatizaciju cementare “Novi Popovac”
bila formalno regularna i da ministar za privredu i privatizaciju Aleksandar
Vlahović nije umešan u ovu aferu. Sam Vlahović kaže da je privatizacija pomenute
cementare "po svemu obavljena prema Zakonu o privatizaciji i prema Uredbi za
tendersku privatizaciju". Upitan da li je moguće da je u procesu privatizacije
bilo ko mogao da uzme proviziju iz tog posla, a da on, kao nadležni ministar za
to ne zna, Vlahović je odgovorio:
"Meni nije poznato da je bilo ko uzeo
proviziju tokom sprovođenja privatizacije Fabrike cementa 'Novi Popovac’. Ono
što sigurno znam jeste da je tender bio u skladu sa zakonom, sproveden na način
koji je obezbeđivao potencijalnim kupcima jednake uslove i da je pobedila
najbolja ponuda. Mi u svakom trenutku možemo na osnovu zahteva u prisustvu
tenderske komisije i ponuđača da otvorimo i originalnu dokumentaciju, odnosno
originalne ponude koje se čuvaju u sefu agencije", rekao je Vlahović.
"Mala štetočina"
Ministar policije Dušan Mihajlović, kojeg je Dinkić
doveo u vezu sa Cementarom “Novi Popovac”, izjavio je da će policija
profesionalno odgovoriti na zahteve republičkog javnog tužioca kada je reč o
Dinkićevim optužbama, kao i o onim koje su na njegov račun izneli Nemanja
Kolesar i Zoran Janjušević. Na pitanje da li poznaje Miroljuba Jakovljevića, za
koga Dinkić tvrdi da je bio najveći kupac cementa iz Novog Popovca, a da je na
tom mestu naprasno nasledio Mihajlovićevu "Lutru", ministar policije odgovara:
"Nikad nisam ni čuo za tog gospodina, niti razumem o čemu se tu radi i šta
je tu gospodin Dinkić hteo da kaže. Ako pokušava da uvuče firmu 'Lutra' u celu
priču da bi čorba bila gušća, onda će morati te optužbe da dokaže na sudu, tako
da bi bolje bilo da umesto tih insinuacija pripremi odgovore na pitanja koja ga
čekaju", rekao je Mihajlović.
Ministar Mihajlović navodi i da će: "Koliko
god se trudio da postane velik, Dinkić ostati upamćen kao mala štetočina."
Osim optužbi na račun Zorana Janjušević i Nemanje Kolesara da su prisvojili
deo provizije u privatizaciji “Novog Popovca”, potpredsednik G17 plus Mlađan
Dinkić još je izjavio da taj novac nije išao samo na privatne račune, već i za
kupovinu poslovne zgrade u centru Beograda. Optužujući vrh Privrednog suda za
umešanost u taj deo afere, Dinkić je naveo da je dodatnih 350 hiljada evra sa
Janjuševićeve sejšelske firme iskorišćeno za kupovinu poslovne zgrade u Čika
Ljubinoj 3, a da je kupac Janjuševićeva firma "Majron sejls".
"Sedište firme
'Centrokop' u likvidaciji je u Čika Ljubinoj 3. Dve hiljade kvadratnih metara
dato je na licitaciju pod veoma nerazjašnjenim i čudnim okolnostima. Kupac
zgrade bila je Janjuševićeva firma 'Majron sejls', registrovana pre nekoliko
meseci u Beogradu. Ova zgrada, prema navodima poreske administracije, vredi tri
miliona evra i na nju je trebalo da bude plaćeno oko 200.000 evra poreza. Mi
nismo mogli da dođemo u uvid kupoprodajnog ugovora, koji je prema našem saznanju
potpisao Goran Kljajević, predsednik Privrednog suda, pošto oni koji su bili za
to nadležni nisu smeli takav ugovor da potpišu, da jedna ‘of-šor' kompanija
kupuje zgradu od 2.000 kvadrata za svega 355.000 evra", rekao je Dinkić.
Premijer Živković u međuvremenu ćuti. Sve prozivke da su Janjušević i
Kolesar službenici Vlade – odbija, uz lakonsku ocenu da će "nadležni organi
proveriti istinitost optužbi". Analitičari tvrde da Živković nema još puno
vremena da otkači tegove zvane Janjušević i Kolesar, koji prete da potope celu
Vladu Srbije.
Kriza na vrhuncu
Potpredsednik DSS-a Dragan Jočić ocenio je da dokazi
koje je izneo guverner NBS Mlađan Dinkić o finansijskim malverzacijama u Vladi
Srbije predstavljaju najveću krizu u kojoj se do sada izvršna vlast našla.
–
U svakoj normalnoj zemlji teško da bi Vlada mogla da ostane. Živković je na
mestu premijera tek tri meseca i možda i nije bio u toku tih stvari, ali ovo što
se dešava odnosi se na vladu koju je predstavljao Zoran Đinđić. To su dosad
najteže optužbe uperene protiv Đinđićeve vlade – rekao je Jočić.
