|
|
| Gdje su danas »naši
Srbi«? |
|
Već bi se moglo govoriti o nesposobnosti države, režima i naroda da sami sebe slave, kojoj smo totalnoj nesposobnosti svjedočili u prigodama emocionalno već totalno ispražnjenih bivših socijalističkih proslava. Teško bi u desetljeće dugoj povijesti Tuđmanove vlasti bilo pronaći neki događaj uz koji bi se emocije mogle bolje svezati, gdje bi bolje prionule i bolje rasle. Ali prigoda boljih od »Oluje« ipak bi se našlo. Zamašite vojne operacije, pa i takve koje sliče ratnih pohodima, vole si nadijevati imena prirodnih pojava, osobito lukavih i agresivnih zvjeradi, ali one u stvari nikad nemaju »čistoću« i »elementarnost« svojih uzora. |
Vaš putopisac stavlja dakle u ovo svoje izvješće iz dalekih zemalja sljedeće: U Beogradu putnik namjernik vidjet će prave pravcate slumove, kakvi se valjda mogu naći jedino u Sowetu ili u Južnoj Americi. Bijeda oklapa se doslovno svime što joj vjetar donosi: limovi, panelploče, kartonska ambalaža, krpe, te pokušava preživjeti ukopana u tom smeću. Prijatelji mi kažu da su to Romi Aškalije, posebno (egipatsko?) stablo naroda čerge, u novije doba protjerano s Kosova od strane Albanaca. Zna se dogoditi da bijeda osobito uporno proganja samu bijedu, i to okrutnošću i zadrtošću koji mogu izgledati zagonetni, ali nisu ništa manje prezentni zato što su teško objašnjivi. Beogradski slumovi nesretnih Aškalija vjerojatno su samo dno dna. I oni su posljedica nedavnih ratova, ne doduše protuturskih, i nimalo baroknih, ali ipak ratova. I nesretni Aškalije broje se u oko dva milijuna protjeranih, dakle, u slavnu bilancu orkanskih, tajfunskih, olujnih pobjeda u »dobivenim ratovima«. (Goran Granić u Kninu na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti: »Generali dobili su rat.« Hrvatski branitelji tek su u drugom redu, kako je i red u vojnoj formaciji.) Slumova kakve putnik namjernik može skobiti u Beogradu, kod nas na Zapadu, nema. Da li iz tradicijskih obzira i pridržaja, kod nas se bijeda bolje skriva, dublje ukopava, kao da samu sebe sklanja s očiju svijeta. Osim u erupcijama nezadovoljstva kad bijeda pokušava dobiti javni status i glas, rat u našim većim gradovima zamiče u prostor sjećanja. Tuđmanovo »vojno plemstvo« i oni koji su u ratu stvarno nešto propatili, to su dva svijeta. Možda otud teškoće s Danom domovinske zahvalnosti? Možda se time može objasniti činjenicu da se jedna »udžbenički uzorna blistava vojna pobjeda«, kojoj je dodijeljen dan pamćenja i slave, sve to više promeće u noćnu moru? Jedan tipični predstavnik nove vojne »aristokracije«, nakon što je neko vrijeme puštao neobične dimne signale gradu i svijetu, sada je u fazi nirvane, te se predaje pjesništvu. Sirotinja koja je iz rata izašla obogaljena i osiromašena, a kojoj su obećane brda i doline (»...čim protjeramo Srbe...«) ovime nije osobito ushićena, a sam Dan pobjede celebriraju političari iz u pravilu drugog ešalona. Iako nijedno od ratnih pitanja i ciljeva, osobito pak pitanje o njegovom stvarnom uzroku, o njegovoj dogovornoj prirodi, nije riješeno, na djelu je nova epizoda potiskivanja kao korisnog zaborava, koja uvelike podsjeća na potiskivanje trauma iz drugog svjetskog rata. Koliko smo samo puta na ovom mjestu ponovili: To je izvrstan način da se rat ponovno zazove i izazove! No tko ovo uistinu želi čuti? U Beogradu pak vidjet ćeš rat vrlo prezentnim, vozeći se elegantnim »gazelama«, iz nekih drugih vremena, te dobro osvijetljenim raskršćima punim reklamnih panoa uglavnom engleskih poruka. Oni se uopće ne razlikuju od jumbo-plakata koji rese prilaze hrvatskim gradovima. U onome što nam pokušava prodati, da ne kažem, podvaliti nam, Zapad se prema djelićima razbijene zemlje ponaša cjelovito, dakle, logično. Što je cjelina usitnjenija, to će famozna globalizacija biti brža i efikasnija. Povlaštenoj manjini ona je blagodat, većini kazna za glupost kojom se predala svojim nacionalističkim poglavicama. Aškalije ovamo, Aškalije onamo (no bolje da su tamo), tržište je jedno i jedinstveno. Rat ćeš u Beogradu vidjeti prezentnim u još dva vida, od kojih nas se drugi itekako tiče. U Beogradu uglavnom su ostavljene ruševine koje je ostavio bombardman Zapadnog saveza. Sa svake uzvisine putnik namjernik može vidjeti kako su ciljevi odabrani selektivno, simbolički, da se, prema tome, nije išlo za stvarnim razaranjem grada, kao što su to naprotiv učinili Nijemci 1941. Išlo se na simboličko kažnjavanje Miloševićeve klike, što je, ako se apstrahiraju neke »greške« (kinesko veleposlanstvo), uglavnom i provedeno. Ogromna je to razlika u odnosu naprimjer na Vukovar ili Sarajevo koji su rušeni sistematski, stvarno a ne simbolično, koji su razarani u svom urbanom biću, kao naprimjer Staljingrad. Radovan Karadžić gledao je kroz nišanske sprave svojih cijevi stvaran grad u kojem je proveo svoj život, na stvaran način, ne samo simboličan. Američki zombiji koji su ispaljivali svoje rakete na Beograd igrali su nešto poput kompjutorske igre. Njihov je rat stopostotno postmoderan i virtualan, pa se za njih pitanje stvarne štete (naprimjer u ljudskim životima) na njihovim ciljevima-simbolima uopće ne postavlja. Tako je bilo i u Iraku. No stvaran ili simbolički da je njihov pravi smisao, beogradske su ruine i dalje tu, baš kao i kuće u pozadinama hrvatskih ratišta. Između ostaloga, i kuće srušene »Olujom«. Meni se jako usjekao u pamćenje onaj prizor kada je Vrhovnik na vrhu Kninske tvrđave (a to je za nj u tom trenutku bio vrh svijeta i vrhunac karijere, vrhunarovno ispunjenje njegova naučenog hrvatstva, kruna svih njegovih ambicija – on se u tom trenutku osjetio zadnjim odvjetkom »narodnih vladara«!) ljubio barjak u »oku oluje«. Upravo su to dani na koje podsjeća, koje slavi, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, upravo se o toj pobjedi, koja »da je dobijena«, i radi. Na Gailbrathovim traktorima, u »fićima« i »jugićima«, na biciklima, pješke, u mitraljiranim kolonama, ili pak onim, što je možda još i gore, zasutima cvijećem, izbjeglo je, gotovo u jedan dan, dvijestotine tisuća žitelja, »etnički hrvatskih Srba«, čije je pretke u ove krajeve naselila austrijska vojna uprava, s planom, koji je izašao uspješan, da stabilizira vojnu granicu naspram osmanlijske sile, i to u vidu »sanitarnog koridora«... Većina tih »etnički naših Srba«, iako je bila favorizirani objekt velikosrpske, imperijalne manipulacije, nije Srbije nikad vidjela. I eto ti prizora za Otona Ivekovića: Hrvatski vladar, u Tomislavovu gradu, raduje se, skoro djetinjasto, što se njegov puk rapidno smanjuje, što mu narod curi na sve strane, kroz sanitarne i druge koridore, mitraljiran, gađan iz aviona, zasipan cvijećem i čokoladnim bombonama... Kako god bilo, samo da nestane – »iz hrvatskog etničkog prostora«, što je i dogovoreno, kako je uostalom uvježbavano, kako je perfektuirano, na papirima, kako je skicirano na salvetama s mrljama od vina (koje imamo smatrati prefiguracijama krvavih mrlja), kako je izrečeno u šaputavim dogovaranjima emisara i poklisara, napokon, kako je dogovoreno i oči u oči (s »balkanskim krvnikom«): Čovjeka se veže za riječ, bika za roge! Eto, to je glavni »smisao« jedne »velike, historijske, udžbeničke vojne pobjede«. S vremenom, na danje je svjetlo stalo izlaziti sve to više detalja »dogovornog rata«, kakav je bio i logičan, nakon »dogovorne ekonomije« – konačno, »ljudi smo, dogovorit ćemo se, nagodit ćemo se i pogoditi«. Emisari, poklisari, pa i sami iscrtani ubrusi javili su se ovdje za riječ, mozaik bivao je iz godine u godinu sve potpuniji, dokumenti o strašnom bešćašću koji je imao smiriti potpuno umjetno izazvanu, dakle i potpuno nepotrebnu nesreću ovoga prostora, koje su »kolateralni efekti«, dakle opća pljačka i otimačina, bili u stvari glavni motivi i pokretači. S godinama rasla je i nelagoda koja se stala širiti vrhovima vlasti, ali i u narodu i državi. Otud je praznik ostavljen u radno-protokolarni zadatak »drugom ešalonu« političara koji ga »odrađuje« rutinskim prisustvima i govorima. Pravog entuzijazma nigdje ni za lijek, sumnji, dvojbi sve je više, pa i dokaza koji mjesta za sumnje i dvojbe više i ne ostavljaju. Već bi se moglo govoriti o nesposobnosti države, režima i naroda da sami sebe slave, kojoj smo totalnoj nesposobnosti svjedočili u prigodama emocionalno već totalno ispražnjenih bivših socijalističkih proslava. Teško bi u desetljeće dugoj povijesti Tuđmanove vlasti bilo pronaći neki događaj uz koji bi se emocije mogle bolje svezati, gdje bi bolje prionule i bolje rasle. Ali prigoda boljih od »Oluje« ipak bi se našlo. Zamašite vojne operacije, pa i takve koji sliče ratnih pohodima, vole si nadijevati imena prirodnih pojava, osobito lukavih i agresivnih zvjeradi, ali one u stvari nikad nemaju »čistoću« i »elementarnost« svojih uzora. Mnogo bi bolje bilo, domovinskom zahvalnošću, slaviti proljeće, rast i napredovanje sjetve, ili pak kakvog boga kiše, kako mi pada na pamet dok ispisujem ove retke na jednom žednom otoku. Da, ali što je s onih dvijestotine tisuća izbjeglih na Gailbrathovim traktorima? Ja znam gdje su oni danas. Oni su »kolonizirali« ogromna područja oko Novog Sada i Beograda koji upravo prosperiraju nevjerojatnom dinamikom. Posve suprotno od nesretnih Aškalija, oni su u današnjoj Srbiji element radinosti, obrta, ako hoćete, i kapitalizma. Na nekoliko kvadratnih kilometara ovdje možete riješiti doslovno sve, od popravka automobila, do alu-stolarije. Sve to florira, vrijedni Krajišnici vrte janjce (koji odmjenjuju kulturu prasadi), ovdje žive i rade »etnički hrvatski Srbi«. Naravno, odbjegao je najvitalniji element koji sada ovdje pušta svoje novo korjenje. Naši »rasni čistači« raduju se što je to tamo, a ne ovdje, ali ja vam tvrdim da je Hrvatska, »genijalnim Tuđmanovim strateškim planovima«, inače prilično u slijedu Pavelićevih fantazmi, strahovito izgubila. Pa tko može i hoće, neka se onda raduje, neka se zahvali domovini što je tako uspješno samu sebe opustošila, i to na sam dan koji komemorira ove događaje. Komemorira, da što drugo. Osjećaji su to koje bude odsutni, tako temeljito odsutni da su već i pokojni: »etnički naši Srbi«. |
Title: Message
