| Subota 16. avgust 2003. |
Broj 32247 VEK PRVI |
|
O ANGAŽOVANJU VOJNIKA SRBIJE I CRNE GORE U
MIROVNIM OPERACIJAMA Mirovnjaci umesto loši momciDa li je u prirodi
Srba i Crnogoraca da vojuju izvan svoje otadžbine i da li takav angažman
treba prevashodno da zavisi od trenutne spoljne politike i interesa
države? Odgovor zahteva raspravu i mišljenje stručnjaka različitih
profila. Nije poznato ni kako bi reagovala domaća javnost u slučaju
pogibije naših vojnika tokom mirovnih operacija
Istok Bojović [*]
Nedavni predlog premijera Živkovića o učešću Vojske Srbije i Crne Gore u mirovnim misijama u aktuelnim kriznim žarištima privukao je izvesnu medijsku pažnju na Zapadu, uprkos tome što nije bilo zvaničnog odgovora druge strane. Tekstovi poput onog u "Vašington postu" kritički preispituju pozadinu ovakvog poteza, stavljajući ga u kontekst širih političkih zbivanja na Balkanu. Može se reći da je takva inicijativa prilično zatekla domaću javnost. Naime, uobičajeno je da se pre donošenja tako važnih odluka vrše ispitivanja javnog mnenja, iniciraju javne diskusije ili lansira odgovarajuća marketinška i medijska kampanja u cilju ubeđivanja građana u ispravnost odluke. U mnogim zemljama takvu odluku prvo mora da ratifikuje zakonodavna vlast. To je ovoga puta izostalo. Jedini indikator javnog mnenja građana možda su reakcije građana na vest, koje se mogu naći na sajtu B92. Već letimičan pogled otkriva veoma oprečna mišljenja – od onih koji smatraju da je to pragmatična i politički korisna odluka, do onih koji smatraju da je osnovna funkcija, pa i deo identiteta srpske vojske da štiti pre svega teritoriju sopstvene zemlje. Tu je i psihološka dilema – naši vojnici rame uz rame sa dojučerašnjim protivnicima? Ima onih koji ističu da su profesionalni vojnici upravo i namenjeni za takve zadatke, odnosno da to ne bi bio prvi slučaj da se srpski vojnik obreo van teritorije svoje zemlje. Iako je rašireno mišljenje da su se Srbi i Crnogorci oduvek borili samo za rodnu grudu, kroz istoriju su u nekoliko navrata, u skladu sa interesom države ili kao najamnici ratovali – pod stranim barjacima. Jedan od poznatijih primera na koji su ukazali građani je svakako bitka kod Angore, gde su srpske trupe pod vođstvom despota Stefana Lazarevića ratovale za račun svojih neprijatelja Turaka, a protiv Mongola. Poslednje kontroverze u javnosti izazvalo je učešće pojedinaca kao najamnika u sukobima u Zairu. Pitanje jeste i da li je uopšte moguć konsenzus javnog mnenja kada je reč o ovakvim pitanjima koja, prirodno, polarizuju javnost u demokratskim zemljama. Da li je u prirodi Srba i Crnogoraca da vojuju izvan svoje otadžbine i da li takav angažman treba prevashodno da zavisi od trenutne spoljne politike i interesa države? To zahteva raspravu i mišljenje stručnjaka različitih profila. Nije poznato ni kako bi reagovala domaća javnost u slučaju pogibije naših vojnika tokom mirovnih operacija. Sa stanovišta spoljne politike zemlje postoji nekoliko razloga zašto su se vlasti odlučile za ’izvoz’ vojne sile upravo u ovom trenutku. Pre svega, u sadašnjoj poziciji Srbija i Crna Gora nisu u stanju da ponude mnogo oblika saradnje velikim silama, pre svega SAD. S obzirom na novi strateški interes Zapada u jugoistočnoj Evropi, sve zemlje Balkana intenzivirale su napore da ojačaju partnerstvo sa SAD i EU. Uoči predstojećih pregovora o statusu Kosova, ali i drugih problema SCG, nameće se potreba unapređenja odnosa sa zemljama Zapada. Kako SAD, odnosno UN upravo u ovom trenutku imaju potrebu za dodatnim trupama u kriznim žarištima, čini se da je dobar ’tajming’ za takvu ponudu. Dodatni pritisak na našu spoljnu politiku vrši i odluka Rumunije, odnosno Bugarske da pošalju svoje trupe kao pojačanje američkim vojnicima u Iraku. U zauzimanju pozicija u regionalnim bezbednosnim integracijama i stvaranju savezništva sa SAD, vodi se očigledno prava trka među balkanskim državama. Naši susedi već značajno učestvuju u multinacionalnim operacijama. Tako Rumunija sada ima 1700 mirovnjaka angažovanih od Balkana do Avganistana. U pomenutoj situaciji verovatno je procenjeno da takvu priliku država jednostavno ne sme da ’prespava’. Naše vlasti otišle su korak dalje nudeći čitavih hiljadu vojnika, što bi bilo znatno više od bugarskog ili rumunskog kontingenta u Iraku. Koliko je takva ponuda zapravo realna i opravdana? Vojsci SCG u ovom trenutku manjka profesionalnog sastava, da ne pominjemo elitne jedinice. Prema nekim nagoveštajima, Ministarstvo odbrane bi za mirovne operacije poslalo upravo 72. specijalnu i 63. padobransku brigadu, dakle naše najelitnije specijalne jedinice. Pri tom brojka od hiljadu vojnika podrazumeva slanje gotovo celokupnog profesionalnog sastava ovih jedinica. S obzirom na još uvek ’rovitu’ bezbednosnu situaciju na jugu Srbije, sav teret u eventualnim širim antiterorističkim dejstvima spao bi u tom slučaju na Žandarmeriju, izviđačke i jedinice vojne policije VSCG. Sa druge strane, u cilju modernizacije oružanih snaga nameće se potreba saradnje i zajedničkih angažmana sa armijama drugih zemalja, pre svega članica NATO. Ne treba posebno objašnjavati višestruku dobit od takve saradnje, koja bi ujedno bila i stimulans za što brzu i korenitiju reformu sistema odbrane. Mišljenja su i da bi učešće u međunarodnim operacijama uticalo na pozitivni imidž naših oružanih snaga u inostranoj javnosti. Posle niza godina, naši vojnici bi se tako ponovo našli u ulozi ’mirovnjaka’, a ne ’loših momaka’. Mirovne operacije iziskuju izdvajanje znatnih finansijskih sredstava. S obzirom na ekonomsku situaciju naše zemlje, angažovanje vojnika SCG bilo bi moguće jedino ukoliko bi troškove preuzele SAD ili UN. Poljska, naprimer, ’pokriva’ samo trećinu od procenjenih 90 miliona dolara troškova svojih trupa u Iraku, a za angažovanje multinacionalne divizije predvođene Poljskom SAD su izdvojile oko 250 miliona dolara. Naša zemlja bi svakako trebalo ozbiljno da se pozabavi pitanjem koristi od slanja diplomata u vojnim čizmama. Bilo da naši vojnici u skorije vreme budu poslati van granica svoje zemlje ili ne, Vojska SCG treba da bude osposobljena i za takve zadatke. [*] Magistrant Univerziteta u Bostonu |
