BiH - deset godina od Dejtona 

     
 

Nenad   Kecmanović 

REVIZIJA JEDNOG JUBILEJA 

       “Bosanski samit” u EU i SAD

Bilo je izvjesne nade da su evroameričke inicijative za reviziju Dejtonskog 
sporazuma, odnosno promjenu ustava BiH, to jeste ukidanje entiteta samo 
politički manevar kako bi se anestezirali bosanski Srbi u toku amputacije 
srbijanske Južne pokrajine. Da ne bi otvorili pitanje očigledne simetrije 
iznmedju Kosova i Republike Srpske te zatražili analogan medjunarodni tretman 
Pokrajine i Entiteta, poslata im je prijeteća poruka: „Ako budete tražili više, 
izgubićete i ono što imate!“ Izgledalo je da je „Bosanski samit“, započet u 
Briselu i nastavljen u Vašingtonu, potvrdio takve pretpostavke, jer, sem i 
dalje visoko podignutog prsta EU i SAD, nije donio nikakve promjene u položaju 
Srpske i Srba u njoj.   Medjutim, pokazalo se da stvari stoje još mnogo gore: u 
pitanju nije samo gubitak Kosova nego i gubitak Srpske. Uoči predstojećeg 
osamostaljenja Kosova, Vašington i Brisel su samo taktički dali malu i 
privremenu odgodu srpskom nacionalnom korpusu. Istovremeni gubitak i 
„pokrajine“ i „entiteta“ bio bi zaista prevelika frustracija za jedan narod i 
postojala je bojazan da bi to moglo da   izazove spontani masovan revolt na 
obje strane Drine. Realno gledajući bila je mala vjerovatnoća da se tako nešto 
dogodi, ali centri globalne moći nastoje da rade sa što manjim rizikom. 

Vidjeli smo kako je martovsko nasilje Albanaca na Kosovu, ojačalo Rugovinu 
pregovaračku poziciju. Zvanično utvrdjeni katastrofalni standardi prestali su 
da budu prepreka za pregovore o statusu. Štaviše, Džejms Lajon, šef   
Medjunarodne krizne grupe za SCG (prethodno za BiH) čak je javno rekao da 
Albancima treba izaći u susret da ne bi došlo do nove provale nasilja nad 
preostalim srpskim stanovništvom. Tako je nehotice poslao jasnu poruku Srbima 
preko Drine šta bi oni trebali da rade, ali je ona ostala bez odjeka.... No, i 
pored trenutnog   odlaganja završnog udarca, domaćini „Bosanskog samita“ nisu u 
Vašingtonu ostali praznih ruku. Sve tri strane su se pismenom izjavom obavezale 
da će tek raditi na reviziji Dejtonskog sporazuma. Na tom potpisu će se 
bazirati novi pritisci na Banjaluku da se poslije objedinjavanja vojske i 
policije, ide i dalje u integraciji. Odloženi su, ili, preciznije rečeno 
razvučeni samo dok se ne završi posao u SCG sa Kosovom i Crnom Gorom. 

Osim mira sve je sporno              

             Ako isključimo odbijanje   bilo kakvih pregovora o statusu RS i 
povlačenje iz svih zajedničkih organa u Sarajevu, što se već pokazalo kao 
jedina efikasna politička reakcija, zvanična Banjaluka u ovom trenutku i nije 
imala   bolju aktivnu igru. Čavić, Ivanić i Dodik su bili zaista 
reprezentativan i, ovoga puta, vrlo složan pregovarački tim, ali ... Republika 
Srpska je već mnogo prije uporno branila Dejtonski sporazum kao garanciju 
opstanka   entiteta i to je bilo produktivno sve dok su SAD i EU stajale iza 
ovog dokumenta. Medjutim, vremenom se taj „privremeni okvirni ustavni spoprazum 
za BiH“ u praksi pokazao toliko nefunkcionalan   da su od njega odustali i sami 
njegovi tvorci. Nisu ni Srbi imali potrebe da ostanu njegovi posljednji 
branitelji i da tako sebe stave u defanzivnu poziciju nasuprot svima ostalim. 
Trebalo je reći: „Tačno je da   Dejtonska BiH ni poslije decenije nije stasala 
u normalnu državu... A li, hajde da vidimo šta je riješenje ... Vi   kažete da 
je izlaz u centralizaciji i unitarizaciji, ukidanju kantona i entiteta ... A mi 
Srbi smatramo da je, obrnuto, izlaz u još većoj decentralizaciji, u još većoj 
autonomiji entiteta, pa, zašto da ne, i   razlazu u zasebne države...“ Ako svi 
ponavljaju da je   Dejtonski sporazum dobar samo u tome što je zaustavio rat, a 
sve ostalo je loše i treba mijenjati, onda je sve, osim mira, sporno, pa i 
zajednička država. Srpski narod u BiH ionako nikada neposrednim i masovnim 
izjašnjavanjem   nije prihvatio ovu bivšu YU republiku kao samostalnu državu. 
Naprotiv, na plebiscitu godine 1991. izjasnio se za ostanak u zajedničkoj 
državi sa Srbijom i Crnom Gorom, i nikada i ništa drugo. Državu BiH su 
potpisali jedino Karadžić (uoči rata u Lisabonu) i Milošević (na kraju rata u 
Dejtonu). Medjunarodna zajednica je obojicu optužila za ratne zločine, Srbi su 
jednog isporučili a drugog traže da ga isporuče. Koga onda obavezuju njihovi 
potpisi ako to što su potpisali nikada nije bilo stavljeno na nacionalni 
referendum, kao što je demokratska praksa u svakoj savremenoj civilizovanoj 
državi. 

Medjunarodna zajednica ili velike sile    

                        Kao jedinim tobože objektivnim argumentom, operiše se 
formulacijom „stav medjunarodne zajednice“.   To bi značilo da je po pitanju 
revizije Dejtonskog sporazuma zasjedala i jednoglasno zaključila u najmanju 
ruku Generalna skupština UN ako ne i neki još širi sastav. Konsekventno tome i 
srpsko odbijanje da se takav stav prihvati značilo bi ponašanje mimo čitavog 
svijeta i idenje u nos maltene cijelom čovječanstvu. Nekada se pošteno govorilo 
da su se velike sile dogovorile i odlučile pa su mali i nejaki imali bar 
moralno pravo na pobunu, a ovako svaki otpor ispada kao politička nastranost.   
Savremena politika se vodi i kao borba   za osvajanje značenja   pojmova. 
Sintagma „medjunarodna zajednica“ kamuflira realne odnose i sugeriše da postoji 
neki fiktivni planetarni konzenzus oko politike koju zapravo diktira Vašington. 
EU se znatno manje pita, Rusija još mnogo manje ... Analogija Kosovo-Republika 
Srpska je, naravno, toliko očigledna da svako prećutkivanje direktno bode oči i 
vrijedja zdrav razum. Potpuno isti argumenti u jednom slučaju opravdavaju 
secesiju a u drugom integraciju, mada je i logički i politički jasno da ako 
Kosovo može da se otcjepi, onda može i RS. Ako ne može jedno, ne može ni drugo. 
Pošto je to naprosto nemoguće i racionalno objasniti   i moralno opravdati, 
onda su Vašington i Brisel naprosto stavili tabu na tu temu. Morton Abramovič, 
jedan od osnivača i šefova više globalnih nevladinih organizacija koje po 
svijetu   promovišu politiku američke vlade, na to pitanje je cinično 
odgovorio. „Sada je na dnevnom redu Kosovo a ne RS!“ Neograničena moć se, 
izmedju ostalog, manifestuje i kao odredjivanje dnevnog reda ili reda 
prioriteta. Zato i Banjaluka i Beograd o tome ćute, mada je SCG garant 
Dejtonskog sporazuma a poslije Kosova na dnevni red dolazi RS. Bilo bi prirodno 
da se Srbija založi za zamjenu Pokrajine za Entitet. Jer, na Kosovu je 95 % 
Albanaca i hoće iz SCG, a u RS je 95 % Srba i oni hoće iz BiH u SCG. Medjutim, 
kao riješenje se pominje sve i svašta, od južnotirolskog do tajvanskog modela, 
samo ne ovaj najlogičniji regionalni model. Neobično je da bar neki naši 
ugledni intelektualci i osvjedočeni demokrati nisu spremni da stvari nazovu 
pravim imenom i dignu glas. Naprotiv, oni   dvostruke standarde SAD i EU još i 
sa razumijevanjem tumače   kao „posljedicu Miloševićevog naslijedja i našeg 
lošeg imidža u svijetu“. Postavlja se pitanje zašto su   onda čitavu deceniju 
glasno oponirali starom režimu uz pomoć tog istog svijeta, ako im je sada posve 
normalno da ih taj svijet tretira kao dio kontinuiteta politike od prije 
oktobra 2000-te godine.     

      Taoci zapadne islamofobije 

              Šta SAD i   EU zapravo hoće u BiH? Pogrešno je u njihovim 
potezima tražiti bilo kakvu   širu i dublju   političku strategiju   jer je 
bezbjednost sama po sebi postala njihov apsolutni prioritet.   Vezivanjem 
Hrvata za zajednički entitet sa Bošnjacima i vezivanjem RS za BiH, SAD i EU 
žele da kontrolišu i ograničavaju islamski faktor   na Zapadnom Balkanu. Srbi i 
Hrvati su sada zatočeni u državi BiH kao taoci zapadne islamofobije. Uoči rata 
je situacija bila nešto drugačija. Potonji Bošnjaci su važili kao 
najsekularniji muslimani na svijetu i izgledalo je da su prihvatali zapadne 
vrijednosti koliko i lokalni katolici i pravoslavci.. Zapad je zbog toga   
podržao njihovu nerealnu ambiciju da od bivše federalne republike stvore 
nezavisnu državu, protiv volje Srba a, ispostaviće se, i Hrvata . Bila je to 
svojevrsna demonstracija kako ne postoji nikakav animozitet Amerike i Evrope 
prema muslimanima kao takvim, nego samo prema militantnim fundamentalistima. 
Nasuprot, recimo, Palestincima, Bošnjaci su postali miljenici „medjunarodne 
zajednice“. Medjutim, tek začetu idilu ubrzo su iznevjerile obje strane. 
Izetbegović je, sa jedne strane, fingirao multikulturnu gradjansku politiku, a 
sa druge, pokrenuo kampanju islamizacije Bošnjaka i povezivanja BiH sa 
radikalnim islamskim režimima po svijetu. Zapad je, sa jedne strane, priznanjem 
BiH i njenim prijemom u UN, ohrabrio Bošnjake da kao vojno slabiji udju u rat 
sa Srbima i Hrvatima „za odbranu zajedničke države“. Sa druge strane, pak,   
Zapad je čekao tri i po godine da ih oružano zaštiti od kapitulacije i u 
Dejtonu im poklonio svega pola entiteta. U medjuvremenu, u bošnjački dio Bosne, 
braći po vjeri u pomoć, pristiglo je hiljade mudžahedina - interbrigadista iz 
cijelog islamskog svijeta. Na osnovu ratnih zasluga dobili su državljanstva i 
pasoše. Infiltrirali su se u IVZ i SDA. Ženidbama i formiranjem porodica 
integrisali su se u bošnjačko društvo Stvorili su svoje seoske komune u 
srednjoj Bosni. I, istovremeno, preko džamija koje su širom BiH podigle bogate 
arapske zemlje te preko mreže humanitarnih nevladinih organizacija, počeli da 
politički djeluju medju bošnjačkom omladinom. Naravno, najvidljiviji dio 
njihove aktivnosti jesu terorističke akcije po Evropi i Americi, jer tragovi 
operativaca Al Kaide redovno vode prema Bosni. Nedavno je po prvi put otkriven 
i autentični bosanski musliman odnosno Bošnjak, koji je sa opremom stigao iz 
Švedske da bi se uključio u napad na neku od zapadnih ambasada u Sarajevu. Zato 
se sada SAD i EU   boje ne samo bošnjačke države na Zapadnom Balkanu nego i 
njihovog izolovanog entiteta.Vidimo sada da su im opasni čak i zasebni kantoni 
sa etničko-vjerskom bošnjačko-muslimanskom većinom kao potencijalni most za 
širi i dublji   prodor islamskog terorizma na Zapad. Zato sada toliko i 
insistiraju na jačanju hrišćansko-muslimanske mješavine i unitarnoj državi kao 
„bosanskom loncu za taljenje nacija“. Srbi i Hrvati se opiru ali i Bošnjaci, 
naravno, imaju svoju računicu koja se samo prividno podudara sa politikom 
Amerikanaca i Evropljana. 

Novi ciklus obmana

            Na djelu je novi ciklus uzajamnog obmanjivanja izmedju Zapada i 
bosanskih muslimana. Glupost u koju su Bošnjaci - da li slučajno? - bili izvana 
gurnuti da u udju u rat sa nadmoćnim Srbima i Hrvatima   i tako najviše izginu, 
sigurno više neće, naivno, ponoviti. Ali, migraciona kretanja i prirodni 
priraštaj vode ih vremenom ka nacionalnoj većini i islamskoj državi. Sporiji 
ali sigurniji put do toga cilja, koji su propustili 1992, već daje dobre 
rezultate. Procenat Hrvata u BiH se prepolovio sa 17% na 8,5%, a vojna i 
policijska integracija RS i najavljena revizija Dejtona, pokrenuće novi talas 
iseljavanja Srba u Srbiju. Naravno, Bošnjaci ne sjede skrštenih ruku i ne 
čekaju da samo vrijeme i Zapad učine svoje. Iako se formalno i dalje, po mjeri 
zapadnih vrijednosti, zalažu za BiH kao zajedničku gradjansku državu,   ništa 
ne čine da konačno dodje do   tripartitnog dogovora o takvoj   državi. 
Naprotiv, od   Sarajeva, kao prijestonice cijele BiH, napravili su ekskluzivno 
muslimanski grad, a Srbe pa i Hrvate medijski satanizuju kao neprijatelje koji 
hoće da unište Bošnjake. „Sadomazohistički paradoks„ u Bošnjačkoj politici da 
„žele da žive u zajedničkoj državi sa svojim dželatima“ najbolje otkriva u čemu 
je stvar. Pošto im već velike sile ne daju „Bošnjakistan“ ili „Muslimaniju“, 
oni predano rade na ostvarenju unitarne BiH sa hegemonijom svoje nacionalne 
većine. Ako uopšte i ima potrebe da se tu bilo šta   otkriva jer Izetbegović je 
u „Islamskoj deklaraciji“ još mnogo ranije sve to crno na bijelo, otvoreno i 
jasno, iskreno napisao. 

Neodrživa država

               I pored svega toga Vašington i Brisel   očito i dalje 
insistiraju na očuvanju nestabilnih etnički složenih država na Balkanu. 
Indikativna su već i bizarna imena koje te države nose BiH, SCG, BJRM..., u 
okruženju klasičnih i stabilnih   nacionalnih država kao što su Bugarska, 
Rumunija, Hrvatska itd. Oni će vjerovatno za Kosovo pronaći neku originalnu 
formulu po kojoj će tamošnji Albanci i dobiti i neće dobiti samostalnu državu, 
kao što će i dalje odlagati i secesiju Crne Gore. Jedini efekat biće konfuzni 
statusi koji će otežavati da se ostvare bilo kakvi standardi, a pogotovo 
evropski. Nacionalne političke elite i dalje će se baviti predpolitičkim 
pitanjima definitivnih državnih granica, trajnih ustavnih rješenja, himni, 
grbova i zastava. Zato neće imati dovoljno vremena , energije i koncentracije 
da se okrenu socijalnim, ekonomskim i drugim vitalnim pitanjima. Priča da će to 
sve   biti relativizovano ulaskom u EU,   jeste ne samo na jako dugom štapu, 
nego i potpuno nerealna. Britanija, Francuska, Španija su već odavno u EU, ali  
 ne primjećujemo da je time problem Iraca, Baskijaca, Katalonaca, Korzikanaca   
riješen. Naprotiv! U Evropi i Americi se javlja bunt novih „velikih manjina“. 
Riječ je imigrantskim zajednicama koje se,   poslije nekoliko generacija, kada 
dostignu kritičnu masu, odredjenu teritorijalno-etničku koncentraciju, te 
odgovarajuću materijalnu i društvenu moć, vraćaju svojim vjerskim i etničkim 
korijenima. Turci u Njemačkoj, Arapi iz Magreba u Francuskoj, doseljenici iz 
zemalja Komonvelta u Britaniji, pa i Latinosi u SAD, nisu više spremni da se 
asimilišu i integrišu zarad uživanja u visokom standardu. Poznato   je da se 
kulturnim autonomijama ništa trajno ne riješava jer zatim dolaze zahtjevi za 
teritorijalnim samoupravama, pa onda za državnim osamostaljivanjima. Zapad nema 
odgovor na te probleme i mnogi smatraju da je Zapadni Balkan, baš zbog dodira 
različitih religija i kultura na malom prostoru, zapravo postao poligon za 
eksperimentisanje sa novim riješenjima. Ona koja dobiju pozitivan test biće 
primjenjivana na širim i važnijim prostorima. Medjutim, sve je veći broj 
pristalica klasične nacionalne države kao, bar u evropskom kontekstu, jedinog 
stabilnog riješenja.Već su se raspale sve tri nacionalno složene federacije 
(SSSR, ČSSR, SFRJ) i taj proces se mora dovršiti i na Zapadnom Balkanu. 
Pomjeranjima stanovništva, do kojeg je došlo raspadom Druge Jugoslavije, 
gradjanskim ratovima i političkim promjenama, teritorijalno-etničke granice tih 
država su na terenu već uspostavljene. Samo ih još treba medjunarodno 
legalizovati. Kako kaže Majkl Volcer, vjekovima su pod carevinama, mnogi narodi 
živjeli jedni pored drugih u miru ... Ali kada je došla sloboda, svi su birali 
da žive zajedno sa onima koji su im najbliži po vjeri, naciji, tradiciji, 
jeziku, ... te da sami sobom vladaju. Prevedeno na našu situaciju, i 
Jugoslavija je bila održiva samo pod monarhističkom i jednopartijskom 
diktaturom, ali kada je došla demokratija ...I kao što je SCG nastala kao Treća 
Jugoslavija i jedino opstaje kao „Solanija“, tako je BiH uvijek bila 
„Jugoslavija u malom“ i biće održiva samo pod diktaturom Visokog predstavnika.  
 

 http://www.nspm.org.yu/koment%202006/2006_kecm_jubilej.htm



===============
Group Moderator: [EMAIL PROTECTED] 
page at http://magazine.sorabia.net
for more informations about current situation in Serbia http://www.sorabia.net 
Slusajte GLAS SORABIJE nas talk internet-radio (Serbian Only)
http://radio.sorabia.net
 
Yahoo! Groups Links

<*> To visit your group on the web, go to:
    http://groups.yahoo.com/group/sorabia/

<*> To unsubscribe from this group, send an email to:
    [EMAIL PROTECTED]

<*> Your use of Yahoo! Groups is subject to:
    http://docs.yahoo.com/info/terms/
 



Одговори путем е-поште