Sedam godina od NATO-razaranja Srbije Rat koji još traje
Bombardovanje je bilo gotovo isključivo u domenu američkih pilota i NATO je tako mogao ubedljivo da demonstrira da superiorne haj-tek vazdušne snage koje operišu na visini od 10.000 metara mogu uspešno i bezbedno da bace bombe na odabrane ciljeve danju i noću. Da je postojala i najmanja verovatnoća da će gubici snaga NATO-a biti veći od broja prstiju na jednoj ruci, sasvim je izvesno da nikad ne bi bilo bombarderskog rata protiv Srbije. Kod većine nacija NATO-a ima veoma malo spremnosti da se žrtvuje bilo šta, pogotovo ne ljudski životi, za nešto manje od apokalipse. Imamo situaciju gde je spremnost da se kažnjavaju bespomoćne države koje se ne ponašaju snishodljivo prema Vašingtonu uravnotežena dubokom averzijom prema konfrontaciji sa većim državama koje su sposobne da daju bolan odgovor agresoru. Kakvu lekciju na osnovu toga može da izvuče ostatak sveta? piše: Nenad M. Stevanović Srbija je u prošli petak obeležila sedmogodišnjicu NATO-bombardovanja, koje je trajalo 78 dana. Podsetimo, vazdušni napadi počeli su 24. marta 1999. oko 19.30, a završili su se 9. juna potpisivanjem Kumanovskog sporazuma i usvajanjem Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. Tim aktima bilo je predviđeno povlačenje Vojske Jugoslavije sa Kosova, gde su zatim raspoređene međunarodne vojne trupe. U bombardovanju su teško oštećeni infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici kulture. Prema različitim procenama, poginulo je između 1.200 i 2.500 ljudi. Na 43 lokacije u Srbiji bez Kosmeta još se nalaze projektili iz vremena NATO-bombardovanja. Većina lokacija je na krajnjem jugu Srbije, ali se i u Beogradu nalaze dve neeksplodirane bombe – na Zvezdari i u Barajevu. Za uklanjanje jedne bombe potrebno je oko 100.000 evra i mesec dana angažovanja stručnjaka. U beogradskoj crkvi svetog Marka služen je parastos žrtvama a najviši Vladini i vojni zvaničnici položili su cveće na spomen-obležeja i mesta najvećih razaranja. Sedma godišnjica obeležena je i u Nišu polaganjem venaca na spomen-obeležje žrtvama bombardovanja. Vence su na spomenik i spomen-kapelu ispred niške tvrđave položili gradonačelnik Niša Smiljko Kostić i predstavnici grada i gradskih opština, kao i predstavnici udruženja boraca i porodica žrtava. Za 78 dana rata Niš je bio 55 puta bombardovan, a na taj grad bačeno je više od 300 projektila i 16 kontejnera sa više od tri hiljade kasetnih bombi. Tokom bombardovanja u Nišu je poginulo 55 vojnika, policajaca i civila. Srbi iz centralnog Kosova takođe su obeležili u Gračanici, paljenjem sveća ispred spomenika srpskim vojnicima, sedmu godišnjicu bombardovanja. Obeležavanje je počelo u 11 sati oglašavanjem sirena, a u to vreme u centru Gračanice pojavili su se samo predstavnici Kosovskog okruga, koji su zajedno sa stotinak građana zapalili sveće. Nasuprot malom broju Srba, u zakazano vreme obeležavanja početka NATO-bombardovanja SRJ primećen je veći broj pripadnika Kosovske policijske službe i Kfora. Tragične posledice Bombardovanje Srbije i efektivna podela Srbije koje su izvele sile NATO-a, kasnije pod okriljem UN-a, nezainteresovanih da promene nešto, sprovedeni su na osnovu tvrdnje da su srpske vlasti brutalno kršile ljudska prava kosovskih Albanaca. Generalni sekretar NATO-a Havijer Solana insistirao je da je napad opravdan zbog Miloševićeve beskompromisnosti. "Moramo da zaustavimo nasilje i da okončamo humanitarnu katastrofu koja se događa na Kosovu", rekao je Solana. "Imamo moralnu obavezu da to uradimo." Tvrđeno je da je masakrirano na desetine hiljada nevinih civila koji su lopatama bacani u masovne grobnice. I dok su Srbi bili demonizovani, Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), sastavljena od dobro znanih kriminalnih elemenata angažovanih u krijumčarenju oružja i svega drugog što su mogli da stave u svoje ruke, prošla je čak kroz zaprepašćujuću transformaciju i postala ključni saveznik NATO-a. Trebalo bi, takođe, primetiti da NATO, uprkos dugim mesecima, ako ne i godinama planiranja, upadljivo nije uspeo da obezbedi humano prihvatanje i zbrinjavanje svih onih koji su pobegli sa Kosova. Haos i mizerija koje je izazvao taj neuspeh bili su, međutim, izvanredno efektni za televizijsko izveštavanje. NATO nije imao nikakve sumnje da objavi da je ta patnja rezultat ne bombi i kriminalne nebrige NATO-a već srpskih zločina. Sada svi dobro znaju da nije bilo masovnih egzekucija, masovnih grobova napunjenih desetinama hiljada nevinih žrtava. Ali, šou je odavno bio završen u vreme kad su pokuljale informacije koje ni u jednom slučaju nisu dobile veliku pažnju medija. Realnost je takva da su kršenja ljudskih prava sprovodili i Srbi i Albanci na Kosovu. Sukob zbog kojeg su se tukli nije bio nov, već onaj koji je trajao vekovima. Kosovski Albanci pojavili su se u OEBS-u i Kosovskoj diplomatskoj posmatračkoj misiji (KDPM) da izveste o otmicama ili ubistvima članova porodice, ali su to radili i Srbi i Romi. Štaviše, OEBS je u izveštaju država članica jasno stavio do znanja da zloupotrebe potiču i od Srba i od Albanaca. U trenutku kad se akcija NATO-a uveliko približavala, OEBS je dalje izveštavao da OVK, izgleda, namerno provocira Srbe. Ova poslednja tvrdnja zaslužuje dalji komentar. Kad je međunarodna zajednica u vidu OEBS-a i KDPM počela da radi na Kosovu, znatno su eskalirali napadi OVK na Srbe. Upravo tada je OVK počela da oblači uniforme i da otvoreno patrolira naseljima pod punim naoružanjem. Upravo tada su ponoćni sastanci zapadnih vojnih zvaničnika i pripadnika OVK postali rutinski. Bilo je teško ne posumnjati na direktnu vezu između zapadne vojske i političke umešanosti u provinciji Kosovo i sve agresivnijeg i provokativnijeg ponašanja OVK. Misija OEBS-a, iako mučena dezorganizacijom i unutrašnjim razdorom, uspela je da ostvari neke uspehe u svom patroliranju, sprečavajući da iskre ne postanu sveopšti požar. Da joj je dozvoljeno da nastavi takav rad, možda je bilo moguće izbeći vojnu akciju. Nažalost, izgleda da stvarna uloga OEBS-a koju je osmislio NATO nije bila ona koja se tiče posredovanja i održavanja mira, već da obezbedi NATO-u izgovor neophodan za početak bombardovanja. OEBS je obezbedio taj izgovor takozvanim masakrom u Račku. Taj slučaj obuhvata otkriće 13 tela kosovskih Albanaca koji nisu bili u uniformama, a svi su pogubljeni. Čak i bez najosnovnije istrage ovih ubistava, OEBS je saopštio da je to bilo delo srpskih vlasti. Zbog tih 13 ubijenih, prema NATO-u, bilo je neophodno da Alijansa baci hiljade tona bombi na Srbiju tokom tri meseca. Komadanje Srbije NATO je ozbiljno pogrešio kad je predviđao munjeviti uspeh bombaškog rata i niko u NATO-u i van njega nije imao realističan plan da nakon bombardovanja reši probleme na Kosovu, u celoj Srbijii ili u susednim regionima. U Makedoniji, etnički Albanci bili su podstaknuti Kosovom i već su se latili nasilja da bi ostvarili svoje ciljeve. Danas je srpsko stanovništvo na Kosovu smanjeno u suočavanju sa nastavljenim nasiljem nad njima, od spaljivanja crkava do ubistava civila koje sprovode kosovski Albanci. Nije bilo napretka u fundamentalnim problemima, uprkos činjenici da je obustavljanje etničkog nasilja bio jedan od formulisanih ciljeva bombardovanja. Ilegalne aktivnosti OVK postale su sastavni deo te željene mini-države u dosluhu sa kriminalnim elementima u susednoj Albaniji i drugde u regionu. Suprotno bučnoj okolini koja okružuje svaki aspekt u posleratnom Iraku, predstavnici međunarodne zajednice radili su godinama u praktičnoj tišini da bi razrešili posleratnu situaciju na Kosovu. Trebalo je da tragaju za rešenjem koje garantuje manjinska prava na Kosovu i u Srbiji i da simultano obezbede integritet Srbije. Umesto toga, veoma je verovatno da će provincija Kosovo biti neopozivo odvojena od ostatka Srbije, verovatno kao nezavisna država. Sraman rezultat, ako se to dogodi, bio bi logična posledica grešaka u prilazu SAD Srbiji i Kosovu od početka do kraja. Bilo bi možda razumno predvideti da će se američko-evropska alijansa opredeliti za podelu Srbije. Taj put je daleko lakši nego uspešno sačuvati teritorijalni integritet Srbije i zaštititi prava svih etničkih grupa unutar provincije. Nakon svega, teritorijalni integritet i samoopredeljenje, dva stuba evropske bezbednosti, u praksi su gotovo uvek uzajamno isključivi. OEBS je pokazao malo sposobnosti da pomiri dva koncepta i umesto toga naginjao je na stranu samoopredeljenja. U trci za rešenje problema Srbije i Kosova, donosioci političkih odluka treba da rade uz veliku opreznost. Ovaj slučaj se ne odnosi na teritoriju koju su Srbi stekli osvajanjem ili nekako oteli pobunjenoj manjini. Reč je o tome da je provincija oteta velikom stopom nataliteta među etničkim Albancima. Srbi se mogu s pravom pitati zašto referendum o amputaciji Kosova treba da bude ograničen na one koji sada žive na Kosovu. Takav kurs legitimizuje teritorijalni revizionizam zasnovan na ilegalnom korišćenju sile protiv suverene države. Izgleda da je jedino ispravno da svim građanima Srbije, bez obzira na etničko poreklo, bude dozvoljeno da glasaju treba li ili ne jednom integralnom, istorijskom elementu nacije dati nezavisnost. Kao minimum, svim bivšim stanovnicima provincije koji su bili primorani da odu zbog etničkog čišćenja i nasilja NATO-a trebalo bi da bude omogućeno da učestvuju. Je li to išta više nego što bi bilo koja država članica NATO-a zatražila, pre nego što preda dobar deo svoje teritorije? Malo je verovatno da će Srbima i ostalim etničkim manjinama širom zemlje biti omogućeno da naprave svoj izbor u toj stvari. Umesto toga, međunarodni autoriteti ponudiće Srbiji ekonomske i druge podsticaje, kao i beznačajne formule za zaštitu ljudskih prava unutar novog entiteta. Pošto međunarodna zajednica nije bila u stanju da to uradi čak i kad je kontrolisala poslove na Kosovu, koja je verovatnoća da će uspeti jednom kad etnički Albanci dobiju kompletnu kontrolu? Spremnost međunarodne zajednice da se meša u poslove malih i uglavnom bespomoćnih država i da preti upotrebom slile, ili da koristi silu kao odgovor na navodna kršenja ljudskih prava i ostale neobične razloge, kreirala je novu panoramu u međunarodnim odnosima i stavila u pogon novu dinamiku. Vlade zemalja NATO-a bile su u stanju da podrže bombardovanje Srbije, jer to praktično nije podrazumevalo nikakvu pretnju fizičkoj dobrobiti snaga NATO-a ili ekonomskom zdravlju država članica. Pogubna američka uloga Samo bombardovanje bilo je gotovo isključivo u domenu američkih pilota i NATO je tako mogao ubedljivo da demonstrira da superiorne haj-tek vazdušne snage koje operišu na visini od 10.000 metara mogu uspešno i bezbedno da bace bombe na odabrane ciljeve danju i noću. Da je postojala i najmanja verovatnoća da će gubici snaga NATO-a biti veći od broja prstiju na jednoj ruci, sasvim je izvesno da nikad ne bi bilo bombarderskog rata protiv Srbije. Kod većine nacija NATO-a ima veoma malo spremnosti da se žrtvuje bilo šta, pogotovo ne ljudski životi, za nešto manje od apokalipse. Imamo situaciju gde je spremnost da se kažnjavaju bespomoćne države koje se loše ponašaju uravnotežena dubokom averzijom prema konfrontaciji sa većim državama koje su sposobne da daju bolan odgovor agresoru. Kakvu lekciju na osnovu toga može da izvuče ostatak sveta? Mnoge države sada računaju koliko će ih koštati da izgrade svoje vojne snage, verovatno uključujući i oružje za masovno uništavanje. To svakako nije vrsta rezultata koje je NATO planirao, ali je sasvim izvesno da se to događa. U vreme bombaškog rata koji je vodio NATO, nazovilevičarski aktivisti u Sjedinjenim Državama i Evropi zalagali su se za koncpet upotrebe sile, čak i bez mandata UN-a, da bi se odbranila ljudska prava. Oni su tvrdili da odobrenje UN-a nije neophodno, pošto je pravo da se preduzme takav kurs sugerisano i nekako nagovešteno u Povelji UN-a. Danas ovim šampionima ljudskih prava nedostaje kredibilitet prilikom tvrdnje da SAD i Velika Britanija nisi imali osnovu u zakonu da izvrše invaziju na Irak i da je njihov zločin nečuven jer je počinjen bez podrške UN-a. Zaboravljaju ovi drčni zaštitnici ljudskih prava u međunarodnoj zajednici, koji su bili spremni da postave presedan u Srbiji – duh je pušten iz boce i zla su pokuljala iz Pandorine kutije. Glavno pitanje danas nije da li će Kosovo/Irak pratiti neki drugi sličan slučaj, već koja će zemlja biti sledeća meta mešanja zarad socijalnog inženjeringa. Rat koji josh traje http://www.patriotmagazin.com/media/007.htm =============== Group Moderator: [EMAIL PROTECTED] page at http://magazine.sorabia.net for more informations about current situation in Serbia http://www.sorabia.net Slusajte GLAS SORABIJE nas talk internet-radio (Serbian Only) http://radio.sorabia.net Yahoo! Groups Links <*> To visit your group on the web, go to: http://groups.yahoo.com/group/sorabia/ <*> To unsubscribe from this group, send an email to: [EMAIL PROTECTED] <*> Your use of Yahoo! Groups is subject to: http://docs.yahoo.com/info/terms/
