Govor predsednika Vlade Srbije Vojislava Kostunice u Kraljevskom institutu za odbranu i bezbednost u Londonu
Gospodine predsedavajuci, gospodje i gospodo, zahvaljujem na ljubaznim recima kojima sam predstavljen, kao i na prilici da se obratim uglednom auditorijumu Royal United Services Institute. U prilici poput ove, prisecam se svoje prethodne posete ovoj gostoljubivoj sredini i predavanja koje sam novembra 2001. godine odrzao na St. Anthony's College u Oksfordu. Govorio sam tada u svojstvu predsednika Savezne Republike Jugoslavije, otprilike godinu dana posle izborne pobede demokratskih snaga nad rezimom Slobodana Milosevica, i dramaticnih dogadjaja koji su usledili sve do priznanja izbornih rezultata 5. oktobra 2000. Govoreci u Oksfordu, ukazao sam na prepreke koje su u tom trenutku stajale na putu priblizavanja moje zemlje evropskim integracijama, na posebnosti njenog polozaja u kontekstu tranzicije, kao i na teskoce povezane sa tragicnim nasledjem komunizma uopste, a prethodne autoritarne vlasti posebno. Jos tada je pristupanje evropskim integracijama obelezeno kao strateski cilj i osnovni prioritet kratko vreme pre toga osvojene srpske demokratije. Danas, nepunih pet godina kasnije, u polozaju smo da procenimo koliki je deo puta Srbija presla u kretanju ka cilju koji je sebi odredila, kao i koje su i kakve prepreke preostale na tom putu. U predavanju pred studentima koledza Sv. Antonija, istakao sam vaznost izgradnje institucija i ustanovljavanja vladavine prava kao osnovnog preduslova za ozdravljenje jednog drustvenog tkiva tesko ostecenog raspadom Jugoslavije, ratovima koji su usledili, izolacijom, sankcijama, a na kraju i vojnom intervencijom NATO-a. Danas sa uverenjem mogu reci da je taj prvi i najvazniji uslov uglavnom ispunjen. Srbija je u medjuvremenu prosla kroz najmanje dva mirna, demokratska izborna ciklusa, institucija Predsednika Republike posle duzeg prekida normalno funkcionise, izvrsna vlast odgovara Parlamentu, dok je Parlament, samo u trenutnom sazivu, doneo vise od 230 sistemskih zakona, kompatibilnih sa evropskim zakonodavstvom. Vojska i policija su stavljene pod civilnu, parlamentarnu kontrolu, a pravosudje se, postepeno ali uspesno, oslobadja nasledja politicke zavisnosti i korupcije. Posebno izrazavam zadovoljstvo sto je policija zabelezila izvanredne rezulatate u borbi protiv krupnog kriminala i korupcije. Pri tome niko ne moze osporiti niti osporava da je sloboda stampe u Srbiji apsolutna, a da su stanje ljudskih prava, i posebno polozaj manjina, u skladu sa najvisim evropskim standardima. Na ovoj pozitivnoj strani bilansa, treba dodati da je za proteklih pet godina privatizacija u Srbiji daleko odmakla, a da je makroekonomska slika u celini zapravo vrlo dobra. U protekle dve godine bruto nacionalni dohodak je rastao po stopi od 9,3 odnosno 6,5%, devizne rezerve su porasle na skoro 8 milijardi dolara, direktne strane investicije se krecu prema cifri od 2 milijarde evra godisnje sa tendencijom porasta, uvoz se smanjuje a izvoz raste, a po neutralnoj oceni Svetske banke, Srbija je od 155 rangiranih zemalja u prosloj godini bila prva po tempu reformi u privredi. Cak i kad se uzmu u obzir visoka stopa nezaposlenosti od preko 20% i relativno visoka godisnja inflacija od 10-15%, napredak u odnosu na stanje zateceno posle oktobarskih promena iz oktobra 2000-te je ogroman. Zbog svega ovoga, logicno je postaviti pitanje kako to da se Srbija danas, sest godina posle ponovnog stupanja u demokratiju, nije vise priblizila ostvarenju svog osnovnog strateskog cilja - pridruzivanju Evropskoj uniji. Poznato je, naime, da su trenutno u prekidu pregovori o pristupanju SAA, sto je, posle dobijanja pozitivne Studije izvodljivosti, trebalo da bude sledeci korak na putu Srbije ka evropskim integracijama. Jos novembra 2001. rekao sam slusaocima predavanja u Oksfordu da je moja zemlja, osim svih predvidljivih tranzicionih teskoca [koje su, uostalom, u slucaju Srbije slozenije od uobicajenih], suocena sa tri krajnje ozbiljna i potpuno specificna problema. Te sam probleme identifikovao kao status drzave i odnose Srbije i Crne Gore, pitanje Kosova i Metohije i saradnju sa ICTY u Hagu. Cinjenica da dva od tih problema, u izmenjenom obliku i sa drugacijim intenzitetom, i dalje postoje, razlog je da se na njih, iz danas dostupne perspektive, ukratko osvrnem. Ali neka pre toga nesto bude receno o nacinu na koji je prvi problem, onaj koji se ticao odnosa Srbije i Crne Gore, skinut s dnevnog reda. Kao sto je poznato, u medjuvremenu je Savezna Republika Jugoslavija najpre postala drzavna zajednica Srbija i Crna Gora, a po isteku trogodisnjeg roka odredjenog Beogradskim sporazumom iz 2003. Crna Gora je maja ove godine iskoristila pravo na referendum, na kojem su gradjani, vecinom od 0,5%, izglasali nezavisnost. Ma kako da je veliki deo srpske javnosti, ukljucujuci tu moju Vladu pa i mene licno, bio i ostao na stanovistu da u vremenu opstih integracija nema mnogo smisla teziti dezintegraciji, da je dalja fragmentacija Balkana nepozeljna, i da bi se Srbija i Crna Gora zajedno lakse priblizile Evropskoj uniji, niko iz Srbije nije ni na koji nacin uticao na tok i ishod crnogorskog referenduma. Mi smo smatrali da je nepravedno i nerazumno ako 260 hiljada crnogorskih drzavljana sa boravkom u Srbiji bude liseno prava glasa na referendumu [pogotovo ako to pravo imaju i koriste Crnogorci iz, na primer, Australije ili Argentine], ali smo prihvatili evropsku odluku da tako bude. Smatrali smo da je za odrzivost referendumske odluke dobro ako se za nju izjasni bar jedan vise od polovine ukupnog broja upisanih biraca, kao sto je, na primer, bio slucaj u Kvebeku, ali je i ta sugestija odbacena. Srbija je, dakle, dosledno delovala pomirljivo i razlozno, u skladu sa odlukama zajednice drzava kojoj zeli da se pridruzi, a ishod referenduma prihvatila je bez odusevljenja ali i bez imalo zle krvi. Samostalna Crna Gora je priznata i diplomatski odnosi uspostavljeni. Veze izmedju naroda Srbije i Crne Gore toliko su duboke i cvrste buduci da pocivaju na poreklu, zajednickoj istoriji, kulturi, jeziku i veroispovesti, da zaista nema politicke sile, spolja ili iznutra, koja bi ih mogla ozbiljno poremetiti. Dobra volja Srbije prema novom susedu potvrdjena je i prilikom nedavnog zvanicnog priznavanja Crne Gore, kada je Vlada Srbije, istog dana, donela odluku da se crnogorskim drzavljanima sa boravistem u Srbiji olaksa da, ukoliko tako zele, uzmu dvojno drzavljanstvo, kao i da crnogorski studenti koji se skoluju u Srbiji budu u istom polozaju u kojem su njihove srpske kolege. Nema, dakle, nikakvog razloga za strepnju da bi osamostaljenje Crne Gore samo po sebi moglo da bude uzrok neki ozbiljnih poremecaja stabilnosti u regionu: opasnost te vrste, kao sto cu nesto kasnije pokusati da pokazem, dolazi sa druge strane. Ako se, medjutim, ipak bude pokazalo da odluke evropskih cinilaca u citavom procesu osamostaljenja Crne Gore nisu bile sasvim srecne, odgovornost za to nece biti na strani Srbije, koja je na vreme i na legitiman nacin iznela svoje rezerve. Tesko je osporiti da se Srbija u citavom procesu osamostaljenja Crne Gore dosledno ponasala u duhu demokratske tolerancije i konstruktivnosti, upravo onom duhu koji, gospodje i gospodo, predstavlja osnovnu vrednost pa i zalogu opstanka Evropske zajednice. Stalo mi je da vam, u nastavku, predocim da je istim nacelima pravednosti, konstruktivnosti i kompromisa obelezeno drzanje Srbije prema slozenom i potencijalno visestruko opasnom problemu njene juzne pokrajine, Kosova. To je danas bez sumnje jedan od najtezih problema Evrope uopste, mozda najvise zato sto je u osnovi svega, prosto receno, pretnja golim nasiljem. Albanci na Kosovu traze jedino punu nezavisnost i medjunarodno priznanje, i to odmah, a -- kao sto se u UN i EU mora dobro znati -- sposobni su i spremni da pribegnu organizovanom nasilju ukoliko im to bude uskraceno. Nepristajanje Srbije da se, radi udovoljavanja onome koji preti, odrekne dela svoje teritorije zasnovano je pre svega na dokumentima medjunarodnog prava, pocevsi od Povelje UN i Zavrsnog dokumenta iz Helsinkija do niza izricitih odluka Saveta bezbednosti. Ali, takav stav ima uporiste i u nekim drugim, politickim i moralnim, obzirima kojih bi, bar koliko i pravnih argumenata, medjunarodna zajednica trebalo da bude svesna. Vise ili manje diskretne poruke, koje u poslednje vreme stizu iz sveta u Beograd, nagovestavajuci "neki oblik" nezavisnosti kao buduci status Kosova, deluju obeshrabrujuce i kao da gube iz vida neposredne i neminovne posledice jednog takvog nametnutog resenja. Srbija cvrsto i iskreno veruje da bi krsenje suvereniteta i teritorijalnog integriteta jedne demokratske drzave bilo podrivanje samih temelja na kojima pociva medjunarodni poredak. Ali pored tog, najnacelnijeg od svih mogucih obzira, ne treba gubiti iz vida da bi davanje nezavisnosti Kosovu znacilo prihvatanje masovnog krsenja ljudskih prava, ali i etnickog ciscenja kao legitimnih sredstava za sticanje nezavisnosti. Sto se Srbije tice, ona sasvim sigurno ne bi priznala nametnuto resenje i nezavisnost Kosova i Metohije, a taj cin bi saglasno Rezoluciji Skupstine Srbije bio proglasen nistavnim i pravno nevazecim, sto bi imalo punu podrsku ogromne vecine gradjana. Mi bismo tako postupili i iz uverenja da na taj nacin ne branimo samo svoju slobodu i demokratsko uredjenje, nego i regionalnu stabilnost, pa i temeljne principe medjunarodnog poretka. Nema sumnje da bi eventualno nametnuto resenje kosovskog pitanja dovelo Srbiju u izvanredno tezak polozaj -- podjednako kada je rec o unutrasnjim prilikama, o odnosima sa okruzenjem, ili o najsirem medjunarodnom kontekstu. Mozda je pravi trenutak da bolje razmislimo o tezini posledica koje bi izazvala odluka da se Srbiji nametne resenje za Kosovo i Metohiju. Pitanje je sta u tom slucaju Srbija moze, a sta mora i sta bi trebalo da cini. Odgovor na ovo pitanje ponajvise lezi u nekoliko sustinskih cinjenica koje sam naveo prilikom obracanja Skupstini Srbije kada je utvrdjena Rezolucija o pregovorima o buducem statusu juzne srpske pokrajine. Tada sam rekao da je Kosovo i Metohija pitanje buducnosti Srbije i zivota svih njenih gradjana, i podvukao da je Kosovo i Metohija deo Srbije i to ne samo deo kao njene istorije, nego i njene sadasnjosti i njene buducnosti. Rekao sam da, kada govorimo o Kosovu, govorimo o nasem narodu, nasoj teritoriji, nasem predanju i kulturi - zapravo o samim nasim korenima i nasem identitetu. Treba da budete sigurni, gospodje i gospodo, da sve relevantne politicke stranke i ogromna vecina gradjana Srbije u ovo cvrsto veruju. Sta je onda sudbina Srbije ako se, mimo njene volje, i protivno fundamentalnim nacelima medjunarodnog prava, otme Kosovo i Metohija i tako pogaze sustinski drzavni i nacionalni interesi Srbije? Skupstina Srbije bi sigurno odlucno odbacila svako nametnuto resenje, i to bi neminovno bila ona prelomna tacka koja bi na duzi rok bitno odredila sva desavanja u Srbiji, njenu politiku, njen zivot, sveukupne odnose u samoj zemlji, ali i odnos Srbije prema svetu. Srbija sa punom ozbiljnoscu sudeluje u beckim pregovorima o buducnosti Kosova i ima konstruktivne odgovore na sva pitanja koja se postavljaju. Mi smo uvereni da se dobro osmisljenom decentralizacijom mogu stvoriti uslovi za opstanak, bezbednost i povratak ugrozenog nealbanskog stanovnistva, cime bi bio sacuvan multietnicki sastav pokrajine. Albanci bi imali sustinsku autonomiju, najvecu koju pojam autonomije u najsirem tumacenju dozvoljava. To znaci potpunu samoupravu u domenima zakonodavne, izvrsne i sudske vlasti, cak uz mogucnost pristupanja regionalnim i finansijskim medjunarodnim organizacijama. Garant ovakvog resenja trebalo bi da bude medjunarodna zajednica, kao ucesnik u pregovorima i potpisnik sporazuma. Mora se, na zalost, konstatovati da pregovori u Becu ne idu dobro i da u oblasti decentralizacije nema napretka najvise zbog potpune nesavitljivosti albanske strane, koja ne prihvata cak ni nagovestaj nekog kompromisa. Kako Beograd vidi stvar, kad se vec odustalo od nacela da ispunjenje standarda mora da prethodi pregovorima o statusu, nedopustivo je odlucivati o statusu ako nije reseno bar pitanje decentralizacije. Pri tome je posebno pogresno insistirati na strogo odredjenim vremenskim rokovima, sto i inace komplikovanu i osetljivu situaciju cini jos napetijom i potencijalno eksplozivnom. Ovo je, kratko izlozeno, nase vidjenje danas verovatno najveceg regionalnog i jednog od najvecih evropskih problema. NJegovo resavanje zato zahteva autenticno evropski pristup, koji ce dovesti do trajnog a ne privremenog, temeljnog a ne povrsnog, sveobuhvatnog a ne jednostranog ishoda. Bitnije je od svega da se na osetljivom podrucju Balkana ponovo ne otvori Pandorina kutija menjanja granica, sto ce se neminovno dogoditi ako se, pri trazenju resenja, bude sledio iskljucivi zahtev Albanaca za sticanje nezavisnosti. Jedini nacin da se to izbegne jeste primena bogatih evropskih iskustava. Ako je Evropa uspela da, razlicitim konstitucionalnim i institucionalnim resenjima, na najvecem delu kontinenta obezbedi jedinstvo u etnickoj, kulturnoj i verskoj raznovrsnosti, nema razloga da se to ne ostvari i u njenom jugoistocnom regionu. Ono sto vazi za Evropu vazi i za Balkan ili, bolje receno, za Balkan vazi upravo zato sto vazi za Evropu. Zabrinutost mora da izazove cinjenica da saradnja sa ICTY u Hagu i danas predstavlja najozbiljniju, tacnije jedinu preostalu stvarnu prepreku priblizavanju Srbije evropskim integracijama, ali -- to treba reci otvoreno -- i prepreku svakom drugom vidu oporavka i napretka drzave. Ovo se najbolje moglo videti kada je, pocetkom maja, otkazan nastavak pregovora o pristupanju Srbije SAA, cime su jednim potezom dovedeni u pitanje svi napori Vlade Srbije za brzim napretkom u evropskim integracijama. Ovo je, u osnovi, ucinjeno samo i iskljucivo zbog neipunjenja izricitog uslova da se Hagu izruci jedan covek, cime je citav problem, po nasem osecanju, zaista izisao iz normalnih politickih proporcija. Time hocu da kazem da se dospelo u situaciju da od izrucenja jednog coveka [koliko god da su optuzbe protiv njega zaista krajnje ozbiljne] neposredno zavisi ne samo sudbina jedne drzave i jednog osmomilionskog naroda vec i buducnost demokratskog poretka, pa -- u krajnjoj liniji -- i stabilnost jednog tradicionalno osetljivog dela Evrope. U kontekstu pitanja saradnje Srbije sa ICTY u Hagu, ukazacu vam, gospodje i gospodo, na jednu cisto numericku cinjenicu. Prema podacima kojima raspolazem, od ukupno 108 Srba koji su optuzeni za ratne zlocine, pred sudom se nalazi 51, na izdrzavanju kazne ima ih 15, kaznu je izdrzalo 8, protiv njih 16 optuznica je iz raznih razloga povucena, u toku sudjenja ili pre njega umrlo je 12, dok se na slobodi nalazi jos ukupno 6 optuzenika. Resenost i spremnost vlasti u Srbiji da ispune svoju preuzetu medjunarodnu obavezu prema ICTY ni na koji nacin nije moguce dovesti u pitanje. Podsecam da je, posto su sam Milosevic i neki od drugih optuzenika izruceni Hagu jos 2001. godine, i posle donosenja Zakona o saradnji sa ICTY, sadasnja vlada samo tokom prethodne dve godine izrucila cak 16 optuzenika. Za izrucenje Mladica ne samo sto postoji politicka volja, nego su na zadatku njegovog lociranja angazovani apsolutno svi potencijali koje jedna demokratska drzava ima na raspolaganju. Pa ipak, i uprkos tome sto smo spremni da pruzimo svaku vrstu dokaza da cinimo sve sto mozemo, odluka o prekidu pregovora, sa svim svojim rizicnim posledicama, ostaje na snazi, a Damoklov mac okoncanja saradnje sa Hagom nastavlja da visi nad Srbijom. Svako ko ucini napor da, bar za trenutak, citavu situaciju obuhvati jednim nepristrasnim pogledom morace da zakljuci kako su ulozi u porazavajucem neskladu sa onim sto je na kocki. Zapravo se dospelo u polozaj da uslov opstanka citave jedne evropske demokratije bude privodjenje pravdi samo jednog optuzenika, sto je apsurdno cak i kada se to privodjenje tumaci kao stvar principa ili kredibiliteta. Cini mi se da necu preterati ako kazem da je u citavoj evropskoj, pa i svetskoj istoriji tesko naci presedan za toliku potrebu da se izoluje i eliminise jedan covek. Sve to, razume se, ni u cemu ne menja polozaj u kojem su se nasli moj narod i moja zemlja. Srbija, verujem, u tom polozaju u najmanju ruku ima pravo da zna na koji nacin moze da dokaze kako cini sve sto je u njenoj, i uopse ljudskoj, moci da svoje obaveze ispuni. To je najbolji nacin da se dokaze stalno isticana spremnost Evrope da Srbiji pomogne i podrzi je, i u isto vreme da se krene sa mrtve tacke do koje se, u resavanju jednog ozbiljnog problema, dospelo. Stalo mi je da vam predocim cinjenicu da Srbija postaje umorna od stalnih pritisaka i uslovljavanja. Dok se, s jedne strane, govori o partnerskom odnosu sa Beogradom, jos se nije dogodilo da prijateljska ruka podrske bude pruzena bez onog fatalnog "ako". Molim da shvatite kako ovde nije rec o opstanku jedne vlade ili bilo koje stranacko-politicke opcije, vec o perspektivi demokratskog uredjenja, regionalne stabilnosti, pa najzad i o elementarnim principima pravednosti i ravnopravnosti. Ta neprestana izlozenost pritiscima i potreba stalnog dokazivanja konstruktivnosti ne moze ostati bez posledica, a ja verujem da koreni razocarenja, frustracije i gorcine, za koje se kaze da se u Srbiji osecaju, poticu upravo odatle. Ako bi medjunarodna zajednica pokazala vise razumevanja za iskrenost napora Beograda da ukloni preostalu prepreku u vidu okoncanja saradnje sa ICTY ili ako bi bar jasnije odredila kriterijume koji bi bili dovoljni da se otkloni nepoverenje prema vlastima u Srbiji, ako bi doslo do nekog znaka podrske koji bi bio vise od retorickog izliva [da kao primer uzmem izjednacavanje viznog rezima sa onim koji uzivaju Rumunija, Bugarska ili Hrvatska] -- uopste ne sumnjam u najbolje rezultate koji bi iz takvog pristupa sledili. Ovo sto govorim zaista nije apel za materijalnu pomoc, privilegije ili za neki gest posebne velikodusnosti, vec iskljucivo za ravnopravnost i ono sto se engleskim izrazom zove benefit of the doubt. Pri svemu tome, ne treba gubiti iz vida da negde u krajnjoj liniji lezi i interes koji je zajednicki i Evropi, i Ujedinjenom Kraljevstvu, i Srbiji -- najzad, citavom svetu buducnosti, mira i zdravog razuma. Kada se sve uzme u obzir, gospodje i gospodo, za Srbiju bi, pogotovo u polozaju u kojem se nalazi, veoma mnogo znacilo da moze da racuna na razumevanje Velike Britanije, kao svog tradicionalnog saveznika u svim velikim istorijskim iskusenjima. U uverenju da ce takvog razumevanja biti, i da ce staro i u najtezim vremenima dokazano prijateljstvo Srbije i Ujedinjenog Kraljevstva doziveti novi procvat, zahvaljujem vam na paznji sa kojom ste me saslusali.. Izvor: KIM Info-bilten 27-06-06 (www.kosovo.net <http://www.kosovo.net>) 27. jun 2006. godine [Non-text portions of this message have been removed] =============== Group Moderator: [EMAIL PROTECTED] page at http://magazine.sorabia.net for more informations about current situation in Serbia http://www.sorabia.net Slusajte GLAS SORABIJE nas talk internet-radio (Serbian Only) http://radio.sorabia.net Yahoo! Groups Links <*> To visit your group on the web, go to: http://groups.yahoo.com/group/sorabia/ <*> To unsubscribe from this group, send an email to: [EMAIL PROTECTED] <*> Your use of Yahoo! Groups is subject to: http://docs.yahoo.com/info/terms/
