<http://www.politika.co.yu/detaljno.php?nid=15247> http://www.politika.co.yu/detaljno.php?nid=15247
Politika, cetvrtak, 21. decembar 2006. Marti Ahtisari i kosmetski cvor MISIJA NA NIZBRDICI Srdja Trifkovic Premda njegove preporuke tek slede, vise je nego jasno da je Ahtisarijeva misija doživela krah Ima zlobnika koji Vojislava Kostunicu podrugljivo nazivaju “legalistom”, uz implikaciju da je njegovo insistiranje na postovanju slova i duha zakonskih odredbi prevazidjeno i neprimereno “politici kao umetnosti moguceg” kako ju je razumeo i vodio npr. pokojni Zoran Djindjic. U natezanju izmedju njega i dela “medjunarodne zajednice” olicenog u Martiju Ahtisariju oko buducnosti Kosova i Metohije, medjutim, “legalizam” se pokazao kao veoma efikasan element odbrane srpskih nacionalnih i drzavnih interesa. Stav da resenje problema mora da bude u skladu sa medjunarodnim pravom, sa rezolucijom UN SB 1244, sa Poveljom UN i Helsinkijem 1975, moze biti relativizovan samo uz saglasnost Srbije. Ahtisari i njegovi nalogodavci to, naravno, znaju, ali su se isprva pravili kao da se radi samo o sitnoj, neprijatnoj formalnosti. Njihovo ponasanje podseca nas na savet Josipa Broza sudijama u SFRJ da se ne drze zakona kao pijan plota. Ahtisarijev nezgrapni pokusaj da “isporuci” Srbe ukazuje da su vasingtonski i briselski scenaristi izabrali pogresnu osobu za taj posao. On se posrednicke uloge prihvatio kao vec deklarisani zagovornik odvajanja Kosova od Srbije, svojim angazmanom u okviru Medjunarodne krizne grupe. Vec na startu pokusao je da ubedi Kostunicu da, toboze, zaista zeli da pomogne Srbiji da se resi “tog problema” (Kosova) glatko i bezbolno, jer – naravno – svesni smo da je Srbija de fakto vec izgubila juznu pokrajinu i da nema svrhe gubiti vreme sa pravnim formalnostima. Ahtisarijev pristup bio je zasnovan na pogresnim signalima koje su tokom proteklih sest godina on i “medjunarodna zajednica” dobijali od zapadnih diplomata u Beogradu i od male, ali uticajne konklave “prozapadnih” zvanicnika i analiticara u Srbiji. Oni su istovremeno tvrdili da ce Srbija da popusti ukoliko joj se ponudi neki smokvin list (uslovna nezavisnost, medjunarodne garantije za prava manjina, obecanja o ubrzanom prikljucenju EU itd.) – i zdusno zagovarali takav ishod. Da je Srbija legla na rudu, Rusija i Kina bi glatko prihvatile koreografisano resenje u Savetu bezbednosti jer niko na Ist Riveru ne bi bio veci katolik od pape, tj. veci Srbin od samih Srba. Po tom scenariju, problem bi bio resen do kraja ove godine svecanim primanjem jos jednog dela bivse Jugoslavije u “medjunarodnu zajednicu”. Za scenariste manje je bitno sta bi Kosovo bilo (medjunarodni protektorat, EU-NATO kondominijum, ili buduca pokrajina Velike Albanije) vec sta ono vise ne bi bilo: deo Srbije. Uverenje da je takav scenario savrseno realan u Vasingtonu su pothranjivali i pojedini gosti iz Beograda cije su izjave odisale dvosmislenoscu. Oni bi u javnim nastupima iznosili argumente za ostanak Kosova u sastavu Srbije, a u privatnim razgovorima uveravali svoje americke sagovornike da valja iznaci formulu da se gorka kosovska pilula oblozi secernim prelivom kako bi je Srbija lakse progutala. Suocen sa Kostunicinom nespremnoscu da prihvati navedene polazne predpostavke, Ahtisari je pokusao da ga privoli na razgovore u cetiri oka. Svestan mogucnosti Ahtisariju svojstvenih intriga i manipulacija koje bi pristanak na takve aranzmane mogao da prouzrokuje, Kostunica je insistirao da svi susreti budu zvanicni, uz vodjenje zapisnika i uz prisustvo savetnika. Usledili su becki pregovori koji su propali jer drukcije nije moglo da bude: Albanicima je nagovesteno da je ishod ionako zacrtan, pa nisu imali razloga da ozbiljno pregovaraju. Cinjenica da je Ahtisari morao da pomeri rok prvobitno postavljen za kraj ove godine ima ogroman psiholoski i politicki znacaj: kao sto analiticari medjunarodnih odnosa dobro znaju, najsigurniji nacin nedonosenja neke odluke jeste odugovlacenje njenog donosenja. Tek sada zagovornici nezavisnog Kosova sa zakasnjenjem sagledavaju da je postavljanje cvrstih rokova bila velika greska, pogotovu s obzirom na to da nemaju spreman “scenario B”. Dodatni za sada neresiv problem im predstavlja cvrst stav Rusije da nece podrzati ma kakvu rezoluciju Saveta bezbednosti koja ne bi bila prihvatljiva Srbiji. Pitanje je da li bi podrska Moskve bila toliko cvrsta da su SAD dopustile mogucnost da Kosovo posluzi kao presedan za Pridnjestrovlje, Abhaziju, Juznu Osetiju i Nagorno-Karabah; ali posto je jasno odbio takvu mogucnost, zvanicni Vasington nije dao Putinu nikakv motiv da se ponasa kao sto bi se Jeljcin ponasao jednu deceniju ranije. Sto se tice Kine, pak, Peking je svestan da bi pruzanjem podrske nezavisnom Kosovu postupao u korist svoje stete, tj. pripomogao stvaranje presedana koji bi ubuduce i te kako mogao da se primeni po pitanju Tajvana, Tibeta ili Sinkjanga. Agim Ceku je pocetkom decembra izneo svoj scenario “B”: skupstina Kosova ce proglasiti nezavisnost bez obzira sta UN odluce i zatrazice bilateralno priznanje po modelu Slovenije, Hrvatske i BiH. Problem je u tome sto Evropljani zaziru od takvog resenja, cak i oni (Velika Britanija i Nemacka, na primer) koji se zalazu za nezavisnost. Plan B ne moze da se primeni ukoliko ga ne podrzi EU kao celina. Neke zemlje clanice vec su jasno izrazile protivljenje takvom resenju – Spanija, Portugalija, Grcka, Rumunija i Slovacka – sto otezava saglasnost o priznanju u Briselu. Vasington nece olako pokusati da zaobidje Savet bezbednosti ukoliko bi to bio uzrok razdora sa Evropljanima: Vasington i te kako racuna na njih, u okviru NATO, za sanaciju jos uvek krajnje nestabilne situacije u Avganistanu i za predstojeci neminovni dezangazman iz Iraka. Nasuprot jos uvek prisutnoj neverici da i za Srbe nesto, negde, napokon moze da krene nabolje, kako sada realno stoje stvari Kosovo nece postati nezavisno. Gospoda Server, Bugajski, Lantos ili Holbruk, Njujork Tajms, Vasington Post i zapadni medijski « mejnstrim » zagovarace svakakve pritiske i obecanja, ali ni posle 21. januara nista se bitno nece izmeniti. Ni posle izbora Srbija nece popustiti, Rusija nece promeniti stav, a Albanci nece odustati od onog sto im je obecano od strane onih faktora u « medjunarodnoj zajednici » koji nikada nisu posedovali pravo ili ovlascenja da im takva obecanja daju. Iz Pristine sada prete novim nasiljem, ali te pretnje samo pothranjuju stav da Kosovo nije spremno ni za sta. Kako ruski ambasador u UN rece svojim zapadnim kolegama 13. decembra, “vi ste mozda spremni da popustite pred ucenama Albanaca, ali mi nismo.” Kada se sagleda stvarna slika na svetskoj sceni, negde pocetkom februara 2007. imacemo konacno priliku za pokretanje istinskih pregovora. Ne znamo kakav ce biti njihov krajnji rezultat, ali to je i priroda pravih pregovora: ishod ostaje nepoznat do samog kraja. Ahtisarijeva misija je propala, a njegovi mentori i navijaci postaju sve nervozniji. Navedimo primera radi veoma indikativno vajkanje Mise Glenija bivsem ambasadoru SAD u Beogradu Viliamu Montgomeriju, u poruci od 7. decembra : “Ozbiljno sam zabrinut za situaciju oko Kosova… medju nama budi receno, Martijev ucinak duboko me je razocarao.” Na pragu godine koja ce se verovatno pokazati prelomnom i za buducnost Srbije i za status njene juzne pokrajine, ova konstatacija predstavlja ohrabrujucu vest. Stvarni pregovori iziskuju stvarnog posrednika, a to Marti Ahtisari nikada nije ni bio. Autor je spoljnopolitièki urednik amerièkog èasopisa „Chronicles” i direktor Centra za meðunarodne odnose Rokford Instituta u Ilinoju (SAD) __________________________________________________ Do You Yahoo!? Tired of spam? Yahoo! Mail has the best spam protection around http://mail.yahoo.com [Non-text portions of this message have been removed]
