KAKO SE BIRA PATRIJARH Episkop sremski Vasilije obrazlaže zašto nisu prihvatljive ideje o izboru patrijarha SPC na crkveno-narodnom saboru
sremski karlovci - Njegovo preosveštenstvo episkop sremski Vasilije napisao je autorski tekst o izboru srpskog patrijarha, reagujući tako na učestale spekulacije u javnosti o izboru naslednika Njegove svetosti patrijarha Pavla. Povod za tekst preosvećenog episkopa bilo je otvoreno pismo protojereja Jovana Blagojevića povodom izbora patrijarha, koje smo objavili u našem listu 26. decembra. Pismo episkopa Vasilija redakciji Kurira prenosimo u celini, uz redakcijsku obradu: - Ne nameravajući da polemišemo sa tezama iznetim u samom tekstu (oca Jovana Blagojevića - op. redakcije), smatrajući takve tekstove neprimerenim, ali izgleda nužnim u ovom tranzicionom periodu, smatramo za neophodno, a radi pravilnog informisanja javnosti posebno verujućih, da damo neke napomene u vezi sa ovim: - Posle promena u odnosima srpske crkve prema državi nakon Drugog svetskog rata došlo je do izmena i dopuna Ustava SPC koje su obnarodovane u Službenom listu Srpske pravoslavne crkve, Glasnik br. 7-8 od 1. avgusta (19. jula) 1947. godine. Kasnije u nekoliko navrata tekst Ustava ili poneke njegove odredbe menjane su i dopunjavane, ali je smisao ostao isti. Tako je Sveti arhijerejski sabor na svom vanrednom zasedanju od 14. i 15. septembra 1967. godine doneo odluku kojom je precizirao odredbe člana 42 i 43. Ustava SPC, članove od 44. do 50. i prvi stav čl. 52. stavio van snage i time izmenio i dopunio odredbe o izboru patrijarha. Zatim, na sednici Svetog arhijerejskog sabora od 17/4. maja 2000. godine, doneti su novi propisi o izboru patrijarha i izmenjene odredbe člana 42. i 43. Ustava SPC. Na proletnjem zasedanju Svetog arhijerejskog sabora 2005. godine, razmotrena je odluka od 17. maja 2000. godine, stavljena je van snage i vraćene su odredbe odluke od 15. septembra 1967. godine. Ovo je učinjeno da bi se povratkom na stari jevanđeoski način izbora patrijarha sačuvala Crkva i njeno dostojanstvo od eventualnih spoljnih uticaja. Naime, izbor žrebom je izvorno biblijski novozavetni način kojim Gospod Bog znajući srca svakog kandidata njegovu duhovnu i moralnu visinu, pokazuje ga dostojnim ovog velikog Služenja (Dela apostolska 2,24 ). U SPC, kada se razmatra ovo pitanje, nema nikakvih dilema o načinu postupanja Svetog arhijerejskog sabora kao jedinog nadležnog organa. On kao i Sveti arhijerejski sinod ima svoj Pravilnik, po kome se upravljaju u svome radu. Crkveno-narodni sabori nisu predviđeni Ustavom Srpske pravoslavne crkve, oni pripadaju našoj istoriji i tradiciji na koju smo svakako ponosni, jasno je da se ne mogu sazivati niti oni mogu preuzimati nadležnosti legitimnih crkvenih organa. Crkveno-narodni sabor je predviđen Ustavom Srpske pravoslavne crkve u Americi i Kanadi. Izdvajamo Sabor koji je održan od 23. do 25. aprila 1998. godine u Libertvilu i Novoj Gračanici, kada su donete izuzetno značajne odluke po naš narod i našu Crkvu, a predsedavajući je bio upravo Njegova svetost patrijarh Pavle, kada je došlo do prevazilaženja raskola u SPC. Značajan je po svojim odlukama i Prvi crkveno-narodni sabor u manastiru Krušedolu, održan 1708. godine, zatim Drugi krušedolski sabor, održan 1710. godine, kada je pakračko-slavonski episkop Sofronije Podgoričanin izabran za mitropolita. Pećki patrijarh Kalinik je taj izbor potvrdio, a na jednom mestu mitropolit Sofronije sebe naziva egzarh trona pećkog, nastojeći neprestano da održi apsolutno duhovno jedinstvo svoga naroda sa kolevkom Srpstva i majkom Crkvom. Karlovački mitropoliti su bili i nacionalne vođe, a crkveno-narodni sabori su tada bili najviša nacionalna tela koja su donosila veoma bitne odluke za srpski narod. Podsetimo se Stefana Stratimirovića, koji je bio karlovački mitropolit u vreme Prvog i Drugog ustanka, i mnogo pomagao Karađorđu i ustanicima južno od Save i Dunava, boreći se istovremeno na ovoj strani kao veoma obrazovan čovek protiv unije. Uglavnom, crkveno-narodni sabori održavani su u dijaspori. Na njima su se donosile veoma značajne odluke za srpski narod. Izbor patrijarha nije bio najvažniji cilj njihovog sazivanja. Tražene su privilegije, štitio se srpski jezik, teritorije, osnivane su gimnazije i vaspostavljan školski sistem, uvođene matične knjige, štitio se zemljišni minimum i maksimum srpskoga seljaka i brinulo se o opstanku pod tuđinom. Na majskoj crkveno-narodnoj skupštini u Sremskim Karlovcima 1848. godine proglašena je Srpska Vojvodina, a kao vrhovni vojni zapovednik imenovan je srpski vojvoda Stevan Šupljikac, čuveni vojskovođa, koji se proslavio kao general u austrijskoj i imperijalnoj francuskoj vojsci. Priznaćemo da su se prilike od tada promenile. Ustav Republike Srbije već decenijama garantuje odvojenost države od Crkve. To znači da Srpska pravoslavna crkva više ne učestvuje na skupovima na kojima se biraju vojvode i vojskovođe niti odlučuje o bitnim pitanjima državnog ustrojstva, ali takođe ni predstavnici države ne mogu sedeti niti odlučivati u najvišim organima SPC. Stoga, ako sebe smatramo društvom koje je zakoračilo ka demokratiji, pokušajmo da se svi zajedno demokratski ponašamo poštujući Ustav Republike u kojoj živimo, Ustav SPC i njene legalno izabrane organe. Vernici mogu sa svojim sveštenicima unutar Crkve da se informišu i prenesu svoje želje i nadanja za dobrobit svih nas, a neverujući imaju pravo u demokratskom društvu da deluju u organizacijama kojima pripadaju, ali nemaju pravo da uređuju odnose u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Čestitajući vam božićne i novogodišnje praznike u želji da u ovoj godini što objektivnije iznosite činjenice radi istine i pravde Božje. S blagoslovom Božjim, episkop sremski V A S I L I J E http://www.kurir-info.co.yu/arhiva/2007/januar/06/V-06-06012007.shtml [Non-text portions of this message have been removed]
