Politika Reporter „Politike” u Velikoj Hoči
Magla, vino i tiha jeza Oko 700 Srba preživljava u nekadašnjem raju Metohije, sablasnom ostrvu brežuljkastog vinogorja *VELIKA HOČA –* Kao po komandi s neba, magla poklapa Veliku Hoču tačno u podne i austrijski vojnici Kfora, natovareni rančevima, obloženi pancirima i povezani radio vezom, polaze u patrolu, dok ih prate miroljubivi hočanski kerovi, kao da se nadaju da će dobiti bar parče suvog mesa ili keksa za ovo dobrovoljno partnerstvo na terenu. Ispred kafića „Pasaž” desetorica mladića posmatraju scene koje se ponavljaju iz dana u dan. Poziraju svakoj novoj pridošlici s istim, ironičnim osmehom, a potom ulaze u prostoriju koja se silom prilika naziva noćni klub, uključuju „do daske” staro pojačalo i slušaju nove stvari sa estradne scene Beograda, makar to bili Partibrejkersi ili žešći treš narodnjaci – sasvim im je svejedno – jer, za razliku od ostalih delova Srbije, gde nema enklava, noćnih prepada i otmica – ovde ne važe žanrovske podele na angažovanu i kičeraj muziku. U Velikoj Hoči se i Seka Aleksić i Marčelo svrstavaju u – „ćirilicu”! Dok sveštenik u Dečanskoj vinici toči čaše rujnim vinom, a potom umesto zdravice poručuje: „Ovde vladaju vino, rakija i socijala”, mladi vlasnik kafića Bojan Nakalamić kratko opisuje život u varošici: „Ovde vladaju magla, vino i tiha jeza”. I stari sveštenik i mladi ugostitelj, svaki na svoj način, čuvaju duh oko 700 Srba koji preživljavaju u nekadašnjem raju Metohije. To je Velika Hoča, sablasno ostrvo brežuljkastog vinogorja okruženo Albancima, udaljeno četiri kilometra od Orahovca. Hočanci su zaista kao ostrvljani u zemlji daleko od mora. Okruženi su pretećim vodama i dobro znaju kako da sačuvaju svoj život. „Konvoj od pleksiglasa” je njihov brod – jedina veza sa ostatkom sveta. Dva puta nedeljno autobuski saobraćaj pod pratnjom povezuje enklavu sa Kosovskom Mitrovicom, a odatle i sa Srbijom. Ipak, neki od Hočanaca rizikuju. Vlasnik kafića Bojan je jedan od tih igrača srpskog ruleta, opasne ali iznuđene igre ljudi okovanih nevidljivom bodljikavom žicom. Najvažnije za igrače poput Bojana je da njihove mašine, automobili iz doba SFRJ, nikako ne „trokiraju” u nekom od gradova nad čijim se glavnim trgom vijori crveno-crna zastava. – Ni slobode, ni para, ni automehaničara, a bogami, ni matičara, nema ovde u Hoči – kaže Bojan, dok pazi ko će od dvadesetak momaka naručiti turu pića Sonji, dvadesetšestogodišnjoj službenici Narodne kancelarije iz Beograda. Tim Narodne kancelarije posetio je Veliku Hoču kako bi prisustvovao svečanom otvaranju renoviranog Doma kulture. Sonja je ušla u kafić i suočila se sa kavaljerima Velike Hoče. – Napravili smo jedan neobičan popis stanovništva pre neki dan. Računali smo i izbrojali četiri slobodne devojke – horski govore mladići, suočeni sa „devojačkim deficitom”. Bojan je srećnik. Svoje ljubavne brige prebrinuo je pre dve godine, kada je u likovnu koloniju – još jedno od čuda Velike Hoče, jer, zamislite slikarski samit u gradiću pod stalnom pretnjom – ušetala mlada Ukrajinka. Umesto da se vrati kući, ostala je u Hoči, kao doživotni „talac” mladog Srbina. Venčali su se u crkvi, ali Bojan već godinu i po dana čeka da spora administracija reši problem papira njegove žene. Iako je Bojan posvećen veri, rado bi srpsko-ukrajinsku romansu u enklavi ozvaničio i pred ovozemaljskim svedocima. Pošto je Sonja shvatila da neće izdržati 20 tura crnog vina, momci Hoče odlučili su da, u njihovo ime, popije samo jednu čašu – u ime dvadesetogodišnjaka koji imaju tu nesreću da svoje najbolje godine provode u poluratnom stanju. – Ponekad, kad nas uhvate vino i jeza, odemo do albanskih kuća, da pogledamo svetla. I mladi Albanci ponekad svrate do naših kuća, viknu nešto, i vrate se – priča momak koga zovu Jež. Magla se podiže i jasno je zašto je Hoči potrebna konzervacija i rekonstrukcija kako bio povratila stari sjaj. Ovo je mesto – muzej. Ali, poput stare arhitekture, Hočanci propadaju u uslovima nehumane izolacije. Oni koji ne idu nikuda, pretežno žive od poljoprivrede. Apsurdno, s obzirom na to da do 70 odsto svoje zemlje ne mogu da dođu. Onih preostalih 30 odsto nalazi se nadomak sela. Hektari i hektari srpske zemlje ostali su izvan pojasa bezbednosti. Vino koje proizvedu dovoljno je za potrebe domaćinstva, a ako nešto pretekne najčešće propada, jer nemaju načina da pića iznesu na tržište. Čuveno hočansko vino se, za nekadašnje pojmove, proizvodi u minimalnim količinama. Nekoliko kilometara od varošice, u dobro utvrđenoj bazi Kfora, jedan vojnik i jedan srpski dečak nameštaju antenu na televizoru pored vojničkog šatora. Snage Ujedinjenih nacija na Kosovu obezbeđuju manastir Svetih vrača Kozme i Damjana u selu Zočište. Manastirsku crkvu minirale su snage OVK tri meseca posle ulaska Kfora. Sada u obnovljenoj srpskoj svetinji živi pet monaha. Nekoliko časova pre našeg dolaska, stigla je albanska porodica, u potrazi za lekom za svog teško obolelog sina. Albanci veruju da ovaj manastir poseduje čudotvorna dejstva. – Molimo se da i oni ovde pronađu spas i utehu – kaže mi otac Serafim. Mladi iskušenik Boško iz Valjeva je prvi put kročio na Kosovo, kada je otvorio kapije nekada miniranog manastira, da ovde, u pokrajini apsurda, pronađe svoj mir. -------------------------------------------------------------------------- *Bogata istorija* U istorijskim izvorima Velika Hoča poznata je od 12. veka, kada je Stefan Nemanja ovo mesto priložio manastiru Hilandar. Nemanjini potomci su potvrđivali dar Hilandaru i uvećali hočanski metoh, tako da je u srednjem veku Velika Hoča bila jak privredni i duhovni centar sa 24 crkve i dva, tri manastira. Iz tog vremena sačuvano je osam aktivnih manastira i pet crkvišta. Dečanska vinica svoje vinogorje u Velikoj Hoči ima još iz vremena cara Dušana i u njoj se danas proizvodi dečansko vino. U hočanske znamenitosti spadaju i kula Lazara Kujundžića i Spasića kuća, redak primerak očuvane gradske arhitekture iz 19. veka. Orahovac i Velika Hoča su gradovi u kojima su otmice Srba počele pre intervencije NATO-a. *Aleksandar Apostolovski* [objavljeno: 13.01.2007.]
