AKTUELNO TRAGOM MASOVNIH GROBNICA U BEOGRADU (2)
Deca državnih neprijatelja traže pravdu Jednima je suđeno, drugi su osuđivani na smrt nekoliko meseci posle pogubljenja, ali ima mnogo onih koje je jednostavno progutala noć u kojoj su odvedeni. NJihovi potomci ne traže bilo čiju odgovornost već samo da rehabilitacijom bude ispravljena velika nepravda http://www.politika.co.yu/ilustro/2505/3.jpg Jedna od grobnica je na ovom delu Kalemegdana Dobrivoje Tomić je imao četrnaest godina kada je postao dete ''državnog neprijatelja''. Decembra 1944. oca Dušana, bez suđenja, ubili su mu predstavnici nove vlasti i tada se njegov život pretvorio u pakao. Na njega su upirali prstom, morao je da beži iz grada gde je živeo i sve vreme se osećao kao plen kojeg lovci neprekidno drže na nišanu. Priznaje da se osvrtao na ulici kada se pre nekoliko godina, posle gotovo pet decenija provedenih u inostranstvu, prvi put vratio u Srbiju. Sada je tu i još se nada da će doznati u kojoj od nekoliko stotina masovnih grobnica u Srbiji leže posmrtni ostaci njegovog oca. Nada se i da će novim zakonom o rehabilitaciji uspeti da bar delom spere ljagu koja je bačena na ime njegovog oca. Tomići su živeli u Boljevcu. Dušan je bio jedan od bogatijih i viđenijih ljudi u tom delu Srbije. Imao je fabriku ulja u Paraćinu, mlin, nekoliko kuća... - Otac je bio ugledni trgovac i industrijalac koji se časno držao tokom Drugog svetskog rata - priča Dobrivoje. - Bio je predsednik Boljevačke crkvene opštine i član eparhijskog saveta Timočke krajine. Tokom čitavog rata neprekidno je pomagao siromašne o čemu postoje mnogobrojni zapisi i izjave, a imao je o tome i potvrdu lokalnog narodnog odbora. Predstavnici lokalne Ozne su ga nekoliko puta privodili na informativni razgovor, govorili da će biti sve u redu i činilo se da će se sve i završiti na tih nekoliko informativnih razgovora, a onda su ga nenadano 11. decembra odveli u Zaječar. Nije pomogla ni peticija više stotina građana. Posle tog datuma više ga nismo videli niti dobili bilo kakvu informaciju o njegovoj sudbini. Stražar u Zaječaru je mojoj majci, kada je otišla da poseti oca, dao krvavu košulju i rekao da više ne dolazi. Ozna sve dozna http://www.politika.co.yu/ilustro/2505/3a.jpg Dobrivoje sa ocem (snimljeno 1939.) Naš sagovornik priča kako je tek dva meseca posle ubistva, da bi pogubljenje bilo legalizovano, Državna komisija Dušanu pripisala zločin - pokušaj ubistva i zlostavljanje. Imovina mu je odmah oduzeta, a Dobrivoje je sa majkom i sestrom morao da beži. Sklonili su se u Beograd kod očevog prijatelja. - Skrivali smo se - seća se Dobrivoje. - Moj otac je bio poznat, nisam smeo da kažem čiji sam sin. U ilegali sam završio gimnaziju, a pošto sam želeo da studiram, znao sam da nemam nikakve šanse ovde. Zato sam otišao u Ljubljanu, gde sam pocepao ličnu kartu, izvadio nova dokumenta i upisao stomatologiju. Ali, Ozna sve dozna. Ubrzo je iz Boljevca stigla depeša, pa je Dobrivoje morao da beži. Sa planinarskom opremom, da, ukoliko ga uhvate, kaže kako je zalutao, prelazi u Italiju, pa odatle u Namačku, u kamp. Upornost, inteligencija, sreća, sve se poklopilo i Dobrivoje je uspeo. Postao je ugledni doktor u Minhenu u čiju su ordinaciju dolazili viđeni ljudi. - O tome kroz šta sam prošao, dok nisam postao svoj čovek, može film da se snimi - nastavlja Dobrivoje. - Svestan sam da slike iz detinjstva i rane mladosti nikada neću moći da izbrišem iz glave. Slobodno mogu da kažem da je to bio prolazak kroz pakao. Naravno, u zemlju nisam smeo dugo da dolazim, a prvi put sam stigao 2001. Išao sam beogradskim ulicama, osvrtao se, stalno osećao neku tegobu i nisam izdržao. Posle nekoliko meseci vratio sam se. Sada sam tu za stalno. Hteo bih da se ispravi ta nepravda, ne samo prema mom ocu, već prema hiljadama onih koji su glavom platili samo zato što je komšija upro prstom u njih. Želja mi je da ako oni nisu sklopili oči kako je trebalo, to mirno učine njihova deca. Kriv jer je lečio http://www.politika.co.yu/ilustro/2505/3b.jpg Dragoljub Đurić, stoji drugi sleva Ugledni beogradski arhitekta Slobodan Đurić imao je godinu i po dana kada je njegov otac Dragoljub iz jednog od mnogobrojnih Ozninih''prihvatilišta'' u Beogradu ''odveden negde ka Obrenovcu''. Uzaludni su bili pokušaji njegove supruge da dođe do bilo kakve informacije, a tako su se kasnije završili i svi Slobodanovi napori da dozna nešto o sudbini oca. - Kada se Nemci okupirali Beograd, moj otac, sanitetski potporučnik, radio je u Glavnoj vojnoj bolnici - priča Slobodan. - Nemci su ga zarobili i u istoj ustanovi je proveo kao zarobljenik sve vreme rata. Kada je oslobođen Beograd, nove vlasti su ga privele i zadržale pod izgovorom da nije vratio uniformu. Naravno, razlog je smešan. Njega i njegove kolege partizani su odveli na ispitivanje u Deveti kvart i tu je proveo tri dana. Majka ga je svakog dana posećivala, jednom i sa mnom u naručju, a četvrtog dana joj je rečeno da više ne dolazi i da su pritvorenici odvedeni ''negde u pravcu Obrenovca''. Majka je Slobodanu kasnije pričala da je Dragoljub uzaludno pokušavao da dokaže da je morao da radi u bolnici, da nije imao izbora. Uzalud, po noći je završio u nekoj od beogradskih grobnica. http://www.politika.co.yu/ilustro/2505/3c.jpg http://www.politika.co.yu/ilustro/2505/3d.jpg Dobrivoje Tomić Slobodan Đurić - Ni ranije, a ni sada, ne volim da se setim majčinih priča kako se snalazila da preživimo - nastavlja naš sagovornik. - Kako je bilo živeti sa žigom ''porodica državnog neprijatelja''. Majka nikada nije mogla da dobije bilo kakve podatke o ocu, ni o eventualnom suđenju. Na moj zahtev Crveni krst me je 10. novembra 1982. godine obavestio da nema nikakve informacije o nestanku mog oca, a Vojnoistorijski institut pismom od 25. oktobra 2005. godine da nema sudske presude u arhivu, odnosno nikakave informaciaje o mom ocu. Slobodan je sve činio ne bi li doznao gde mu je i kako završio otac. - I čitulje sam davao ne bi li mi se neko javio - priča on. - Ne mogu da se pomirim sa činjenicom da nikada neću saznati gde mi je ubijen i pokopan otac. To je preteško breme. Spreman sam da oprostim, ali ne i da zaboravim. Ko da zaboravi majčinu šaku preko malenih usta na pitanje gde mi je otac. To je strah koji se ne zaboravlja. Sredinom novembra Slobodan je podneo zahtev za rehabilitaciju oca. Nada se da će mu biti bar malo lakše kada dobije to parče papira. Čini mu se da će sa njim nestati bar jedna trauma iz detinjstva, jedna suza, jedna uvreda učitelja kada je pošao u prvi razred... Ognjan RADULOVIĆ Snimio Željko SINOBAD i privatni albumi _____ <javascript:history.back(1)> VRATI NA NASLOVNU STRANU http://www.politika.co.yu/ [Non-text portions of this message have been removed]
