Arčenje tuđeg vremena

 Mihal Ramač 
 
Najveći neprijatelji Srbije su srbijanski političari, odnosno likovi koji iza 
scene povlače konce. Svi znaju da iza Nikolića, Tadića, Koštunice i Dinkića ne 
stoje njihovi prijatelji, saradnici ili članovi njihovih partija. Iza svakoga 
stoji - kako bi to Marks napisao pre gotovo vek i po - moćni kapital. Nema 
naprednih i nazadnih ideja. Nema ljubavi prema otadžbini. Nema poštenih i 
nepoštenih. Nema čistih ruku. Postoje samo pare. Dogovori oko sastava Vlade ne 
otežu se radi toga da bi poštovanom čitaocu i njegovom komšiji radikalu bilo 
bolje. Komšiju radikala ima gotovo   
 
svako. Oslušnite danas razgovore u prigradskom prevozu ili na pijaci. Ljudima 
je dosta. Spremni su da prevrću crne džipove i limuzine, da provaljuju u 
dvorce, da razvlače tuđe jastuke i odela. Srećom, niko ih na to ne poziva, a 
pojedinačna otimačina zna da bude opasna. Na nesreću, ne vidi se ozbiljna 
politička snaga koja bi htela i umela da okupi ljude iznervirane onim što se 
čini i koja bi im otvorila vedriji vidik.
Znaju li to pregovarači koji mućkaju stare i začinjuju ih novim principima? 
Biračima je svejedno ko će biti ministar čega. Nije im svejedno kakva će biti 
ekonomska i poreska politika. Ako je svrha silnih pregovora samo podela 
fotelja, nisu se morali mučiti. Ako je ministarstvo policije važno samo zbog 
toga da bi se neki likovi štitili od gonjenja i ako je ministarstvo pravde 
privlačno samo zbog toga što se iz njega može nalagati tužiocima i sudijama šta 
im je činiti, džaba sve pregovaranje. Umesto postojećih sedam i ostalih 
sedamdeset sedam, ljude zanimaju dva principa: hoće li vlada biti sastavljena 
po važećem feudalnom načelu ili po načelu unutrašnje i spoljne kontrole vlasti. 
Prvo podrazumeva jednopartijska ministarstva u koja ortaci ne mogu ni da 
privire. Po drugom, ministar i njegov zamenik ne mogu biti iz iste partije, a 
javnost ima pravo da zna šta vlast radi. Ni time se ne bi potpuno otklonila 
opasnost od oticanja para tamo gde im nije mesto i od ostalih zloupotreba, ali 
bi oni sa lepljivim prstima i ružnim sklonostima morali biti oprezniji.
Ono što procuri sa pregovora deluje poražavajuće. Narodni glavari cenjkaju se 
oko toga šta će kome pripasti. Ne pada im na pamet da se nadmeću u tome ko će 
više dati državi i građanima. Kad ih slušate, shvatite da i ne pokušavaju da 
usaglase namere i udruže snage za ozbiljne zajedničke poduhvate. Oko Kosova su 
se složili samo zbog toga što ih to ništa ne košta.
Ratari i stočari ne znaju šta ih čeka ni ove godine. Kakva će biti 
poljoprivredna politika kroz pet godina? Niko ne pita ni agronome ni akademike. 
Radnici i žitelji Bora ne znaju kakve posledice donosi prodaja onoga od čega 
žive i umiru. Studenti završnih godina većine fakulteta ne znaju hoće li u 
otadžbini biti ikakvog posla za njih. Ne znaju ni stotine hiljada nezaposlenih. 
Vidici su u magli i oblacima.
Ko je kupio poslaničku nedodirljivost, ne peče ga savest ni zbog bivših ni zbog 
budućih grehova. Ko ima nekog svog među pregovaračima, prebrinuo je brige. Naći 
će se neko nadleštvo za decu, rođake, prijatelje. Smisliće se neki tender. 
Odradiće se neki uvozni poslić. Javiće se našem prijatelju u policiji ili 
inspekciji da ne zalaze tamo gde nisu zvane. Gde je u svemu tome država Srbija? 
Kako svoju zemlju, danas i sutra, vide oni koji njome gospodare? Dok to ne 
kažu, ne vredi gubiti vreme na njihove priče.
Da bi jedna od najuglednijih ličnosti beogradskog noćnog života i smrti bila 
uhapšena, morala je otići u Frankfurt. Tamošnja policija je obaveštenija od 
ovdašnje. Ili ima šira ovlašćenja. To jest, ne mora nikoga pitati sme li da 
hapsi lica sa poternica. Uzgred, bilo bi zanimljivo znati kako takva lica 
dobijaju šengensku vizu. Da li i ona drežde u redu i sa strahopoštovanjem 
prilaze šalteru na kom se dobija dragocena ulaznica za bolje krajeve? Ili je 
dotičnom viza data upravo radi toga da bi bio namamljen napolje?
Crna Gora dobila je 15. marta prvi deo ulaznice za evropsko bolje društvo. 
Srbija je dobila crveni karton pre deset meseci. Izuzev profesora Labusa, 
zvaničnici se nisu uzrujavali. Bili su jako zauzeti crnogorskim referendumom. 
Umesto Evropom, samozvane najmudrije glave arčile su svoje i narodno vreme na 
zadržavanje Crne Gore pod vlašću Beograda. Proarčeno je i podosta gotovine, uz 
pažljivo vođenje računa da brojke ne dođu do javnosti. Bratska republika ipak 
je postala država i ostavila Srbiju najmanje godinu dana iza sebe. Niko neće i 
ne može nadoknaditi građanima Srbije ni u šta spiskanu godinu. Oni to znaju, 
ali ne znaju kako bi mogli naterati vladajuću klasu da se urazumi. Može se sto 
hiljada puta dokazivati da susedna država ni u čemu nije baš toliko ispred 
Srbije da bi bila čašćena jednom godinom. Ne vredi. Štaviše, Srbiji treba još 
nekoliko meseci da bi nastavila odande gde je zaustavljena početkom proteklog 
maja.
Zločini ne zastarevaju. Obrazloženi zahtev Beograda da za zločine od pre 
šezdeset pet godina odgovara 93-godišnjak iz Budimpešte ima jednu slabu tačku: 
Srbija ne žuri da hapsi ni one koji su joj pri ruci, a sudanije u njoj mogu da 
se razvlače duže od televizijskih sapunica.
 
http://www.danas.co.yu/


Одговори путем е-поште