Srbija mora raskinuti sa svojom prošlošću i kad se radi o Kosovu Joška Fišer
U mesecima koji dolaze biće doneta jedna fundamentalna odluka koja će staviti na probu mogućnosti međunarodne zajednice, naročito Evrope, za rešavanje konflikata. To pitanje je status Kosova - poslednje nerešeno parče krvlju umrljane balkanske slagalice. I za Srbe i za Albance, Kosovo je mesto preokupirano istorijom. Ali, svet ne sme dozvoliti da njihove preopterećene priče o prošlosti zamagle naše akcije za izgradnju bolje budućnosti. Nakon zverstava počinjenih u Bosni, srpski režim Slobodana Miloševića je tokom 1990-ih ukinuo dugo postojeću autonomiju Kosova, poništavajući prava velike albanske većine u pokrajini. Umesto da samo posmatra užasnut, kao što je to činio na početku bosanskog rata, NATO je odlučio da interveniše pre nego što su Miloševićeve snage ponovo mogle da devastiraju jednu od konstitutivnih etničkih grupa bivše Jugoslavije. U pitanju su bili bezbednost Evropske unije i moralna odgovornost Evrope posle zločina Drugog svetskog rata. VREME ZA TRAJNO REŠENJE Nakon intervencije NATO, Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija jednoglasno je usvojio Rezoluciju 1244, kojom je Kosovo došlo pod administraciju UN. Posle 1999. postupci međunarodne zajednice u odnosu na Kosovo imali su široku međunarodnu podršku, uključujući i Rusiju. Sada je došlo vreme da se trajno reši status Kosova. U suprotnom slučaju, stabilnost koju su UN donele na Kosovo, i u region, neće trajati. Nezaposlenost na Kosovu sada iznosi više od 40 odsto i to pojačava političku nestabilnost. Bez pristupa suverenom pozajmljivanju od Svetske banke ili MMF, ekonomija Kosova nastaviće da stagnira. Rešavanje kosovskog statusa takođe je neophodnost i za srpsku manjinu u pokrajini, koja nastavlja da živi u neizvesnosti, ne znajući da li da zaštitu svojih prava potraži u Beogradu ili Prištini. To bi i Srbiji i Evropskoj uniji omogućilo da krenu napred s domaćim reformama u Srbiji i međunarodnom integracijom. Specijalni izaslanik UN za status Kosova, bivši finski predsednik Marti Ahtisari, posle 14 meseci intenzivnih pregovora s Beogradom i Prištinom predstavio je svoj predlog sporazuma Savetu bezbednosti. Ahtisarijev hrabri predlog, koji preporučuje nezavisnost Kosova uz snažno međunarodno civilno i vojno prisustvo za nadzor na početku, jedina je izvodljiva opcija za međunarodnu zajednicu, a naročito za Evropu. NEIZVODLJIVA REINTEGRACIJA Reintegracija Kosova u Srbiju nije izvodljiva. Nakon okončanja sukoba u junu 1999, Srbija nije imala nikakvu vlast nad Kosovom. Pod administracijom UN stvorene su legitimne kosovarske institucije za vođenje domaćih poslova. Uz postojanje ovakvih institucija, narod Kosova očekuje veću samoupravu. Nažalost, beogradska vizija Kosova koje se vraća pod srpsku vlast, iako uz autonomiju, ignoriše ove realnosti. Srbija, u stvari, nema izvodljivu strategiju za integraciju dva miliona ljudi na Kosovu u srpske političke institucije i javni život. Ujedinjene nacije jednostavno ne mogu rešiti strukturalne probleme Kosova, naime, potrebu da se razvije funkcionalna ekonomija i početak kontakata s EU - koja je najmoćniji motor za reforme i ekonomski razvoj u regionu. Ali, to ne znači da međunarodna zajednica i EU sada treba da Kosovo prepuste sopstvenim resursima. Odnosi između albanske većine na Kosovu i srpske manjine i dalje su zategnuti. Zato je imperativ obezbediti snažne garancije za zaštitu manjina, naročito Srba. Međunarodni nadzor nezavisnosti Kosova, koji će omogućiti snažno međunarodno i vojno prisustvo, imaće vitalan značaj za osiguranje da Kosovo ispunjava svoje obaveze prema predlogu sporazuma. Ono što se sada traži jeste volja da se usvoji i primeni Ahtisarijev plan. U nedeljama koje dolaze Savet bezbednosti će odlučiti o statusu Kosova, ali je Evropska unija ta koja će morati da koegzistira i s Kosovom i sa Srbijom. U stvari, sudbina Kosova prepletena je sa sudbinom EU. Snažno i stabilno Kosovo zahtevaće snažnu i ujedinjenu Evropu. Ako je EU podeljena povodom pitanja koje leži u njenom geografskom srcu - i u srcu njenih interesa - njen kredibilitet kao spoljnopolitičkog činioca u pitanjima van njenih granica dramatično će se umanjiti. A samo ujedinjena Evropa može Rusiju priključiti harmonizovanoj politici prema Balkanu. To znači da EU ne može ni Srbiju ostaviti njenim resursima. Evropska unija mora jasno pokazati da je spremna da podrži Srbiju - i region u celini - u ostvarenju njihovih evropskih aspiracija. Evropska bezbednost zavisi od integracije Srbije, baš kao što srpske aspiracije zavise od EU. HIPOTEKA MLADIĆ - KARADŽIĆ Ali, cena evropske podrške ne može se promeniti: glavni ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić moraju biti izručeni Međunarodnom tribunalu za zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hagu. Danas, kao i juče, prvi korak prema evropskoj integraciji Srbije jeste puna saradnja s Tribunalom. Srbija ima svetlu budućnost u Evropskoj uniji, ali njen ulazak zahteva da ona raskine sa svojom prošlošću - i kad se radi o Kosovu i zverstvima iz Miloševićeve ere. Autor je nekadašnji ministar inostranih poslova Nemačke i vicekancelar u periodu od 1998. do 2005. Sada je gostujući profesor na Školi Vudro Vilson Univerziteta Prinston
