http://www.novinar.de/2007/05/20/dosije-jeremic.html
Dosije Jeremic?

Kada je grof Izvolski majstorski izigran od strane grofa Erentala tokom
aneksione krize 1908. godine, u sanktpeterburškim salonima šef ruske
diplomatije zlurado je prozvan „našim ministrom austrijskih inostranih
poslova“. Opaska nije bila pravedna: Izvolski je možda bio nedovoljno
prepreden za svoj položaj, ali njegova licna lojalnost caru i Rusiji
nijednog trenutka nije bila dovedena u pitanje.

piše: dr. Srda Trifkovic


Slicna dezignacija, pak, savršeno pristaje novom šefu diplomatije Republike
Srbije Vuku Jeremicu, inostranom ministru srpskih inostranih poslova.
Njegovo imenovanje predstavlja ekvivalent poveravanja Bilu Klintonu
starateljstva nad internatom punim maturantkinja.

Prošle su skoro dve godine od kako sam u Politici 29. juna 2005. izneo u
javnost da je prilikom zavanicne posete Vašingtonu, šest nedelja ranije,
glavni savetnik jednog od najviših beogradskih državnih funkcionera u
neformalnim razgovorima sa svojim americkim domacinima prihvatio otcepljenje
Kosova kao gotovu cinjenicu. Prema mom citatu u Politici, rekao im je

„da je nezavisnost Kosmeta neminovna i da je najvažnije naci formulu da se
ta nezavisnost sprovede na nacin da bi se sprecio preveliki politicki
dobitak za radikale… Proizilazi da nema dileme hoce li srpska strana
prihvatiti nezavisnost, nego kako da se to zapakuje sa što manje roptanja u
narodu i sa što manje posledica za pobornike opcije koja pristaje na sve.“

Potom sam u Glasu javnosti, Geopolitici, podgorickom Danu i drugde izneo o
kom je to savetniku rec. On je od 15. maja 2007. novi ministar inostranih
poslova Srbije.

Da se Vuk Jeremic ni posle svojih vašingtonskih intriga nije okanio potrage
za šecernom oblandom gorke kosovske pilule, indirektno je potvrdio
austrijski kancelar Alfred Guzenbauer u intervjuu Rojtersu od 13. aprila
koji je doveo do ostavke Leona Kojena na položaj predsednikovog savetnika.
Guzenbauerova indiskrecija bila je propracena mlakim demantijima koji nikoga
nisu ubedili da se nije desilo ono šta se desilo: da su „Tadicevi ljudi“ sa
svojim austrijskim kolegama razgovarali o sprovodenju „suštine Ahtisarijevog
plana“ – a ta suština dobro je poznata.

U jednoj normalnoj zemlji ovakav slucaj bi vodio ka formiranju istražne
komisije sa ciljem da utvrdi cinjenice – pre svega da li je šef države ili
neko iz njegovog savetnickog tima prekoracio ovlašcenja, ili prekršio Ustav
i zakone Republike Srbije, da ne pominjemo politicke dogovore i platforme o
pitanju od životnog znacaja za državu i naciju – i da svoj izveštaj i
preporuke podnese Skupštini na uvid i raspravu.

Srbija, medutim, nije normalna država. Umesto istražne komisije, izveštaja,
rasprave i politickih konsekvenci, usledila je nagrada Borisu Tadicu u vidu
spolja nametnutog koalicionog sporazuma koji je u minut do dvanaest spasao
njegovu stranku debakla na novim izborima – i nagrada samom Vuku Jeremicu, u
vidu položaja ministra inostranih poslova. To što ce cenu ovih odluka
platiti premijer Koštunica, kroz dalji pad svog kredibiliteta i rejtinga
svoje stranke, daleko je manje bitno od cinjenice da ce ceh platiti i cela
Srbija kroz dovodenje na jedno od kljucnih mesta u državi osobe nedostatnog
iskustva, sumnjivog integriteta i neizvesne lojalnosti.

Nije nam poznato da li je kasno da se dosije Jeremic stavi na dnevni red
neke skupštinske rasprave. Ako se to ikada desi, osim njegovih pomenutih
izjava i postupaka u Vašingtonu i Becu trebalo bi ispitati:

• Da li je tacno da su Jeremiceve studije u Londonu i Bostonu finansirane
novcem tajkunsko-mafijaškog porekla koji je njegov otac Miško stekao u eri
sankcija kao desna ruka Jugopetrol-Tomica?
• Da li je tacno da ce ova porodicno-poslovna veza biti od uticaja i u
predstojecoj privatizaciji NIS-a?
• Da li je tacno da BIA ima dosije o Jeremicevom sumnjivom ponašanju tokom
kratkotrajnog službovanja u kabinetu premijera Ðindica?
• Ako jeste, šta taj dosije sadrži i da li se u njemu pominje ime
sarajevskog mafijaša Damira Fazlica?
• Da li je tacno da je iz tog kabineta jedan od Ðindicevih bliskih saradnika
formalno najurio Jeremica na ulicu?
• Da li je tacno da je Jeremic prvi vojni begunac na svetu koji je bio
savetnik ministra odbrane svoje zemlje?
• Da li je tacno da su Jeremicevi gafovi u Ke d’Orseju doveli do molbe
francuskih diplomata Tadicu da ga više ne šalje u Pariz?

Nesumnjivo bi poznavaoci beogradskih i inostranih prilika mogli da znatno
dopune i prošire ovu listu pitanja. I u svetlu nepotpune liste, medutim, ne
iznenaduje cinjenica da su pobornici nezavisnog Kosova oduševljeni novom
vladom Srbije u celini i imenovanjem Vuka Jeremica posebno. To imenovanje
jedan od iskusnih vašingtonskih insajdera prokomentarisao nam je (pod
uslovom anonimnosti) kao „najlepši moguci poklon Nikolasu Bernsu“. On
ukazuje da su posle pada berlinskog zida tvorci americke politike bili
prijatno iznenadeni do koje su se mere bivši komunisti pokazali spremnim da
slede naloge iz Vašingtona, i to sa istom poniznošcu sa kojom su slušali
svoje prethodne gazde. Sada pak, kaže naš izvor, imamo na sceni novu
generaciju poslušnika kod kojih je teško reci gde prestaje oportunizam a
pocinje licna patologija:


„U svakom slucaju, možemo biti sigurni da remetilacki i prevazideni koncepti
poput rodoljublja i samopoštovanja nece predstavljati problem. U trenutku
kada se omekšavanje stava Srbije prema Kosovu pokazalo težim nego što smo
ocekivali, imenovanje jednog od pouzdanih predstavnika navedene politicke
vrste na položaj ministra inostranih poslova u Beogradu nesumnjivo
predstavlja dobru vest.“

Drugim recima, zahvaljujuci Jeremicevom imenovanju pobornici nezavisnog i
suverenog Kosova vide svoj cilj za nijansu lakše ostvarivim danas nego pre
nedelju dana. Ne po prvi put u istoriji Srbije njene vode kao da su tvrdo
rešili da iznude poraz, uprkos realnoj mogucnosti pobede.

In English:
http://www.chroniclesmagazine.org/?p=70


Одговори путем е-поште