Vecernje novosti Genocidu nikad zaborav! Đorđe TOMIĆ, 3. jun 2007 PRAVU istinu o najvećoj balkanskoj fabrici smrti, Jasenovcu, ili barem o broju njegovih sužanja, tek treba naučno utvrditi.
Ovako ocenjuje Bernard Klajn, profesor sa njujorškog “Kingzboro komjuniti koledža” i predsednik Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu. Svoja iskustva profesor Klajn je podelio sa učesnicima Četvrte međunarodne komisije o Jasenovcu 30. i 31. maja u Banjaluci. * Kako ocenjujete deklaraciju koja je doneta na dvodnevnoj Međunarodnoj konferenciji? - Predložili smo u tom dokumentu neka praktična rešenja. Jedno od njih je, na primer, da se UNESKO uključi u tretiranje Jasenovca. Tako bi ovaj spomen-kompleks, i u delu koji je u Hrvatskoj, a i u onom u Republici Srpskoj, postao zaista jedno svetilište kako mu i dolikuje. PREPORUKA * Sadrži li Deklaracija radikalno nove stavove, tvrdnje ili zahteve? - Ne. Tu se zaista radi o praktičnim stvarima. Kada je uključivanje UNESKO-a u pitanju, mi ćemo materijalizovati naš zahtev, bilo da su Hrvati za ili protiv, jer mi to tako želimo. Dalje, neće biti kontroverzno ni rešenje koje predviđa da se o Jasenovcu predaje u školama, što danas, nažalost, nije slučaj u svim zemljama. * Jedna od preporuka Deklaracije je i da se Hrvatskoj članstvo u Evropskoj uniji uslovi zvaničnim izvinjenjem i obeštećenjem za Jasenovac? - To takođe nije preteran predlog. Sve nacije koje su bile uključene u holokaust, moraju da urade to, a većina ih je tako i postupila. Nemačka, kao prva od njih. Kada govorimo o nadoknadi, naravno da ne možemo govoriti o nadoknadi života, ali i te kako možemo o povratu imovine žrtava. Naročito u Hrvatskoj, gde je vlast konfiskovala mnogo takve imovine. Nju treba vratiti preživelim žrtvama ili njihovim porodicama, prema prekoru proroka iz Biblije: “Ubio si, a sada bi i da naslediš!”. * Koliko je današnja Hrvatska blizu ili daleko od prihvatanja istine o Jasenovcu? - Čini se da se hrvatski stav prema Jasenovcu još nije promenio. A mora, ukoliko Hrvatska želi da postane član porodice nacija. Građani i hrvatsko društvo moraju da priznaju da su pripadnici hrvatskog naroda ubili ogroman broj ljudi. * Da li je, u tom pogledu, priznavanje broja umorenih u Jasenovcu ključno pitanje? - Utvrđivanje brojki treba da se obavi u saradnji s Hrvatima. Treba da se formira komisija eksperata, ne samo Srba i Hrvata, već i iz celog sveta. Oni bi utvrdili pravi broj pravim metodama. Na konferenciji smo mogli čuti izlaganje o tome kako bi se moglo sada, a i kako se u prošlosti to radilo. Tako nešto je izvodljivo, a ne moramo pri tom da otvaramo grobove i brojimo žrtve. Postoje drugi načini za to. ČINJENICE * VERUJETE li da je tačan broj od 700.000 postradalih? - Što se mene tiče, broj ne znam. On tek treba da se utvrdi. No, treba i Hrvati da budu voljni da se on utvrdi. Oni ne treba i dalje da nam govore da je broj 60.000 ili 90.000, ili šta već govore. Dešava se da, umesto da pokažu volju da se suoče s problemom, Hrvati i dalje umanjuju sve to. Na jednoj evropskoj konferenciji, kao i na jednoj u Izraelu, hrvatska strana je sama priznala 90.000 žrtava. Sada su "sišli" na 60.000, u novom muzeju koji su napravili u Jasenovcu. Čini se da nisu spremni da se nose s tim problemom. Žele da veruju da su Hrvati “pošten svet” i da nisu ubijali ljude, a to je neprihvatljivo. * Koji je pravi način borbe za istinu? - Jedna od najvažnijih stvari je obrazovanje, predavanje u predmetima u svim školama. Tako ljudi mogu da shvate šta se zapravo desilo, ali i da spreče da se desi ponovo. I na Zapadu se u školama prenosi priča o Jesenovcu, samo ne u tolikoj meri kao o drugim, poznatijim logorima. Zbog toga, ljudi ne znaju podjednako o ovom stratištu kao o nekim drugima u Evropi. U Jasenovcu se radi se o jednoj zemlji, dok su drugi bili povezani sa celom Evropom. * Čini li to Jasenovac lokalnim problemom? - To je lokalni logor, utoliko što nije bio u glavnom krugu holokausta. To, svakako, ne umanjuje razmere užasa niti zločina koji se tamo desio. Činjenica da se radi o jednoj zemlji jednostavno donosi manje pažnje nego, na primer, Aušvic. No, ne smemo zaboraviti da su u drugim logorima Nemci bili ti koji ubijaju. Ovde, kao specifičnost, to su bili ne-Nemci, Hrvati. Na primer, Poljaci nisu direktno učestvovali u organizaciji Aušvica, premda su imali druge grehe u ratu, koje, opet, poput Hrvata, ne žele da priznaju. Neki Poljaci su ubijali ljude u seoskim sredinama, a danas ta nacija ne prihvata knjige koje govore o tome. * Pored knjiga, ko ostaje “na straži” da se takvo zlo ne desi ponovo? Jer, kao što danas piše u Dahauu: “Ko holokaust zaboravi, taj dopušta da se holokaust ponovi”. - Pojedinci ne mogu da “stražare”. To mora da radi celo društvo. A tu svoju ulogu treba da odigra obrazovanje. Ako su ljudi obrazovani i znaju šta se desilo, možemo da se nadamo da se to isto neće ponovo dogoditi. Populacija živih svedoka izumire i sve je manje ljudi koji su iskusili holokaust i mogu da posvedoče o tome. Kada takvih više ne bude, Hrvati će mirne duše moći da kažu “nikad se nije ni desilo, pokažite nam ljude koji su to prošli”. Dakle, ne možemo da te ljude sačuvamo, niti “flaširamo”, ali možemo da ih dovodimo u učionice, u škole. * Po vašoj oceni, da li su institucije kod nas učinile dovoljno na tome? - Ovde problem prvenstveno dolazi od Hrvata. Oni ne žele da priznaju zlodela koja su počinili. S druge strane, na srpskim vlastima je da upoznaju svoje ljude sa istinom, kroz obrazovanje. A mislim da to nisu uradile naročito dobro i da je vlast kriva za to. PAKAO AUŠVICA * NA svom "Kingzboro komjuniti koledžu", dr Bernard Klajn je šef Odseka za istoriju, filozofiju i političke nauke. - Poreklom je iz današnje Ukrajine, gde je kao dečak živeo sve dok ga nacističke snage, sa majkom, dve sestre i dva brata nisu odveli u Aušvic. Iz pakla ovog logora, od cele porodice, jedini je izašao živ. Po završetku rata, emigrirao je u SAD, gde je dostigao visoka akademska zvanja. O Jasenovcu redovno predaje na konferencijama širom sveta.
