POLITIKA Srpsko-albanska ljubavna diplomatija
Milovan Đoković pronašao ljubav svog života prošle subote u albanskom selu Hoti. – Na Goliji i Pešteru već sklopljeno 15 srpsko-albanskih brakova *SJENICA, **NOVI PAZAR *– Milovan je dugo tražio ženu po Srbiji. Izlizao je zimske gume svog starog kamiona, tragajući za dragom koja bi želela da provede život u arhaičnim, neprohodnim planinskim predelima šumovite Golije – tamo gde je vreme stalo u doba kada se verovalo da je „fića” NLO i da je „Bijelo dugme” naziv za novu fabriku tekstila u Novom Pazaru. Begovski opušten, Milovan Đoković sada pije hladnu vodu sa kockom šećera, promenio je gume na svom kamionu i, što se njega tiče, časovnici u ovom delu zaboravljene Srbije nikada ne moraju da prorade. Pronašao je ženu na mestu gde je to najmanje očekivao. Ljubav ga je sačekala u Albaniji. Crvenokosa Violeta stoji nekoliko metara od stola, dok mi sedimo, pijemo albansku komovicu i razmatramo složenu romantično-geopolitičku situaciju na zapadnom Balkanu. Violeta ne sedi sa nama, po davnim običajima njenih časnih predaka, zbog kojih bi vaskolike beogradske žene, borci za ženska prava, započele kolektivni štrajk glađu. Pored Violete, gotovo u stavu mirno, stoji crnokosa Lena Đokaj, još jedna albanska devojka koja je pošla za Srbina, Milovanovog brata od strica Blagoša. Prošle subote, drugog juna, tačno u 14.50, kako je ranije dogovoreno na iscrpljujućim pregovorima familija Đokaj–Đoković, crnokosa lepotica Lena je u venčanici, posle slavlja u albanskom selu Hoti, napustila svoj dom i pošla ka Srbiji. Sestre su bacale bombone za njom, da joj život bude sladak. Iste subote, i Jablan Čukanović, iz okoline Sjenice, doveo je nevestu. Imate pravo da pogađate samo jednom odakle je ona. Naš bračni konsultant i vodič kroz Goliju, Momir Kovačević iz Sjenice, član Fondacije „Stara Raška”, koja pomaže opstanku srpskog življa u ovim krajevima, procenjuje sa zadovoljstvom da je na Goliji i Pešteru sklopljeno oko 15 srpsko-albanskih brakova. „Ladom nivom”, koja se ovde smatra božjim vozilom, prevozimo se do braće Đoković, po blatnjavoj stazi, kroz pašnjake i šumu. Oblaci, kiša, vetar, pustara, sunce. Godišnja doba koja se menjaju na nekoliko minuta, kao kada ubrzavate film. Pola časa traje vožnja do svadbarskog šatora Blagoša Đokovića, u selu Crčevo. Žena koja tera ovce na makadamskom putu nam objašnjava iznenadnu ljubavnu koegzistenciju na Pešteri i Goliji: – Naše devojke neće da se udaju u planinska sela. Neće da muzu krave, neće gde su svekrve. ’Oće u grad, da puše cigare i spavaju do 12. Ako se neka i prevari, brzo beži odavde. Siroti naši momci. Tražili su devojke po Srbiji i Crnoj Gori, a onda ih je Bog pogledao i našli su Albanke. E, sad, neka se ove naše malo zamisle. Neka stave prst na čelo – kaže jedna od rođaka Đokovićevih, koju je zaobišao talas emancipacije. Lena kuva kafu u lepo uređenoj sobi, uz asistenciju stare tetke. Na zidu je ikona, na podu gusle. Lepa crnokosa Albanka poslužuje me turskom kafom. Gost sam na porodičnom samitu braće Đoković, a to u gorštačkim krajevima, gde đaci pešaci putuju 12 kilometara u jednom pravcu, dresirajući vukove, ima gotovo mitski značaj. Brat Radovan me upozorava: – Ovde je običaj da se mladoj, kad skuva prvu kafu gostu, na tacnu ostavi neka para. Ostavljam Leni i Blagošu malo novca za sreću. Mlade sedaju za sto, uz muškarce i svekrvu. Radovan je sledeći kandidat za mladoženju. Išao je nekoliko puta u bračnu izvidnicu u Albaniju. Na vašaru u Leninom selu, uočio je nekoliko devojaka. Jedna od njih će biti njegova. A sve je počelo, kaže legenda, kada je anonimna baba iz Skadra uočila nesrazmeran ljubavni razvoj u Raškoj i Crnoj Gori. Dok su srpske devojke bežale u gradove od teškog života na Goliji i Pešteri, u albanskim selima duž crnogorske granice javljao se suficit neudatih devojki. Provodadžika iz Skadra je sabrala dva i dva i otvorila bračne ekspoziture u Crnoj Gori. Prvi brakovi su ekspresno sklopljeni, tako da je priča o nevestama koje mogu da podnesu život u surovim predelima, tamo gde zime traju po šest meseci i dokle ne stižu „Gracija”, „Glorija” ili „El”, brzo doprla do umornih i depresivnih stočara i drvoseča u Srbiji. Priča se i da je sveštenik u Sjenici predložio ovaj vid ljubavne diplomatije, kako bi se sprečila „bela kuga” u srpskim selima. Milovan je jedan od prvih koji je krenuo u akciju. Nedeljom se u pograničnim selima Albanije održavaju vašari. Udate žene su našminkane, kako bi se razlikovale od devojaka, a ovaj podatak je naročito važan za potencijalne prosce koji pohode tradicionalne krajeve Albanije, jer eventualno udvaranje udatim ženama predstavlja najveću uvredu. – Odlazio sam nekoliko puta na te vašare. Violeta mi se svidela. Sa svatovima sam otišao po nju i odveo je u Tiranu. Avionom smo stigli u Beograd, a zatim se uputili na Goliju. Venčali smo se u opštini i crkvi – nabraja Milovan tajne diplomatske aktivnosti. Katolikinja Violeta sada se krsti sa tri prsta. Prelazak nevesti u pravoslavlje nije obavezan, ali promena prezimena se podrazumeva. Violeta se, naravno, preziva Đoković. Blagoš je ponovio strategijsku operaciju svoga brata. Videvši Milovanovu neočekivanu sreću, odlučio je da započne srceparajući marš kroz Albaniju. Zamolio ga je da ga povedu na jedan od vašara. Lena mu je zapala za oko i započeli su razgovore telefonom. – Posle Vaskrsa, kupio sam zlatan lanac, krst i narukvicu, minđuše i cipele, kao i odeću za darove. Sa Violetom i Milovanom otišao sam na večeru kod Leninog oca Đerđa. On je ispekao jagnje. Uoči venčanja, Lena je sa majkom, ocem i bratom od strica došla u uzvratnu posetu. – Njeni roditelji su želeli da vide kako živimo, da li smo dobri ljudi. Dali smo reč da ćemo poštovati njihovu kćerku – kaže Blagoš uz potvrdno klimanje glavom ostale braće. Drugog juna, tačno u 11.30 časova, 13 svatova iz Srbije došlo je pred kuću Đerđa Đokaja. Lena ih je brojala, po starom običaju, posmatrajući ih kroz zavesu svoje porodične kuće. Istog dana, Đokajevi su ženili i sina. U znak poštovanja, albanska porodica je angažovala pevača iz Crne Gore koji je gostima iz okoline Sjenice pevao srpske pesme! Dvostruka svadba trajala je do 14.50, kada je, po ranije strogo utvrđenom srpsko-albanskom protokolu o romantičnoj saradnji, delegacija Srbije, na čelu sa mladim bračnim parom, napustila selo. Radovan je bio veoma zapažen kao dever. – Ako Bog da, oženiću se Albankom. Do Srpske nove godine – kaže samouvereno, dok Violetina svekrva blagosilja dan kada je mlada unela radost u njenu kuću sa četvoricom neoženjenih sinova. Ljubavni pragmatizam je nadvladao nacionalne predrasude. Kad neće Srpkinje, hoće Albanke. Blagoš i Milovan su, ispraćajući me, zamolili administraciju u Beogradu da učini sve kako bi njihove supruge što pre dobile državljanstvo Srbije. – Bilo bi glupo da neko pomisli da je moja žena ilegalno u Srbiji. Molimo Tadića i Koštunicu da nam pomognu. Danas je veliko venčanje Blagoša Đokovića i Lene Đokaj u Novom Pazaru. Jedna od najlepših priča zapadnog Balkana dobiće svoj epilog. *Aleksandar Apostolovski* [objavljeno: 09.06.2007.]
