http://www.ekonomist.co.yu/magazin11/broj_375/eid/eid2.htm
O patriotizmu, opet Pre neki dan „Politika“ je objavila jedan tekst o zaradama u Srbiji, i u tom okviru, i deo razgovora sa jednim analitičarem iz Centra za naučno-istraživački rad Privredne komore Srbije. Čovek ne osporava činjenicu da rast plata u Srbiji znatno prevazilazi rast produktivnosti. One su veće od zarada u zemljama u našem okruženju koje su po ekonomskoj snazi – merenoj bruto domaćim proizvodom po stanovniku – uporedive sa nama ili slabije od nas. Međutim, nominalna zarada u Hrvatskoj, na primer, skoro je dvostruko veća nego u Srbiji, ali je, merena bruto domaćim proizvodom po stanovniku, zarada u Srbiji za četvrtinu veća nego tamo. Za tog analitičara nije sporna činjenica da „postoji neverovatna povezanost između rasta zarada i rasta uvoza“ (zašto je „neverovatna“ nije objašnjeno), ali, kaže, da „to nije povod za kukanje“, što inače čine ekonomisti. Jedina institucija koja treba da se zabrine je, kaže dalje, Narodna banka Srbije, koja će morati da pooštri monetarnu politiku; što se tiče spoljnotrgovinskog deficita i platnog bilansa – bože moj, očekuje se priliv od stranih direktnih investicija, od zaduživanja naših kompanija u inostranstvu, od doznaka, pa je tu i nova devizna štednja – nema problema! Drugim rečima, kad se već našlo, zašto ga ne trošiti. Naročito tuđe. Kada zaključuje kako smo „godinama sanjali da nam se to dogodi“ – da plate rastu brže nego što možemo da zaradimo – to zvuči kao patriotska izjava u korist sopstvenog naroda. Postoji, istina, jedna mala nedoumica: kakve će realno biti plate za koju godinu ako se sada otkida od investicija i kada dug bude morao da se vraća, ali to će nam objasniti iz nekog drugog centra za naučno-istraživački rad. U svakom slučaju, ova vrsta patriotizma je iskrena i, u suštini, nije opasna ako imate vladu koja zna da uspostavi prave odnose u upotrebi bruto domaćeg proizvoda. Međutim, na pravu dimenziju jedne druge vrste patriotizma ukazao je na ovom mestu pre nedelju dana Vlada Gligorov, kada je – citirajući i Samjuela Džonsona – rekao da patriotizam nije argument, argumenti su potrebni da bi se patriotska obaveza zahtevala i prihvatila. Stavio bih sa zadovoljstvom svoj potpis ispod njegovog sjajnog teksta „O patriotizmu“, uz jednu jedinu korekciju. Tamo gde kaže da je sklonost kosmopolitizmu i mondijalizmu zaista u neskladu sa patriotizmom – ja bih „patriotizam“ stavio u navodnike. U čemu je poenta? Po Vujakliji, patriotizam (novolatinski) znači ljubav prema otadžbini, rodoljublje. E, sada, rod koji ljubimo proteže se u dva smera – u prošlost i u budućnost. Sakriven upravo iza patriotizma, Milošević je uspeo da Srbiju ekonomski unazadi za čitavo stoleće, i to nije rečeno figurativno, već je bukvalno tako (o tome sam argumentovano pisao u nekoliko navrata). Imamo i „belu kugu“. „Bela kuga“ u Srbiji se neće izlečiti ukidanjem PDV-a na hranu za bebe; prirodni priraštaj se sa silazne na uzlaznu putanju može usmeriti samo otvaranjem perspektive da će te nove generacije dobiti slične mogućnosti za život, napredovanje u njemu, za zadovoljavanje mnogo širih htenja i potreba od osnovnih egzistencijalnih potreba. Premijer Đinđić je bio patriota u tom smislu – okrenut rodoljublju pre svega za generacije koje dolaze. Mitropolit Amfilohije, koji je na Đinđićevoj sahrani održao onaj sraman govor, predstavlja suprotan primer: nastoji da nas zakopa u prošlost, budućnost je kod njega izgleda samo „carstvo nebesko“, i tako predstavlja onaj patriotizam zbog koga nas i ima sve manje i manje. Lično nikada nisam voleo „Rolingstonse“, ali način na koji ih je anatemisao upravo potkrepljuje ovu moju tvrdnju. RTS je počeo da emituje seriju koja opisuje trista godina Ruske imperije. Priča o Petru Velikom je vrlo poučna i sa gledišta patriotizma. Bio je pobožan čovek, ali su ga napadali i bojari i popovi i sestra i ko sve ne još. Danas je jasno da je on bio rodoljub okrenut budućnosti i njegov primer govori upravo to da se kosmopolitizam i rodoljublje međusobno ne isključuju. Stojan Stamenković
