Fond istine o Srbima - Foundation of Truth on Serbs

==================================

*Anihilacija Republike Srpske Krajine
5. avgust 1995 - 5. avgust 2007.*


Predrag R. Dragić Kijuk 

Predsednik u genocidnom ključu

(Slučaj hrvatskog predsednika Stjepana Mesića)



V

Manipulacije ciframa sinonimi su vlasti koja ima razloga da nešto krije 
i politička potreba da se ločin prepokrije velom tajne. Tome doprinose i 
dežurni hroničari zla koji u ime istinitog informisanja služe, u stvari, 
gospodare dezinformisanja.  Tuđman je u pravdanju ustašokratije (Hag, 6. 
novembar 1991) "otkrio" da u Jasenovcu nije stradalo više od 20.000 (što 
Srba, Jevreja, Cigana i Hrvata) a savremeni savetnici uprave 
Memorijalnog muzeja objektiviziraju broj pobijenih naučnim stanovištem 
koje je utvrdilo da je bilo oko 80.000 stradalnika.  Pa ipak, u 
litraturi koja pretenduje na naučni nivo iskazan je broj od 1.110.928 
umorenih u Jasenovcu.  

Ako se u vremenu "katoličke akcije" 1941-1945. nije dogodio holokaust 
nad Srbima na šta se, onda, odnose izveštaji antropologa (Vida Brodar, 
Anton Pogačnik, Srboljub Živanović) koji su 1964, iako delimično, radili 
u Jasenovcu i Gradini ("Catena mundi", Kraljevo-Beogra, 1992, I-II). 
 Daljle, postavlja se logično pitanje: otkuda da brojku od preko 700.000 
žrtava Britanska vlada smatra prihvatljivom već u maju 1943. godine. Ovo 
je cifra kojom BBC informiše svoju javnost, ali se ona nalazi i u 
nacističkim izvorima. Ernst Fik, general SS trupa, u pismu Himleru 1944, 
piše kako su "ustaše odveli u koncentracione logore 6-700.000 lica i 
tamo ih poklali" ("… Die kroatische Parteitruppe Ustascha ist 
katholisch, undiszipliniert, schlecht Ausgebildet, kamp Fmässig 
teilweise unzuverlässig, und dafür bekannt, ca. 6-700.000…").

Hrvarski državni i instruirani vatikanski teror bio je takvih razmera i 
tako ekstremičan da je general fon Hasel procenjivao da se u takozvanoj 
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sprovodi na najbestijalniji način pogrom nad 
"1,8 Millionen Serben" (Ulrich von Hassel, "Vom anderen Deutschland….", 
Zürich, 1964). Prema podacima Srpske pravoslavne crkve u NDH je, 
1941-1945, porušeno 269 crkava, 6 manastira, oštećeno 159 cerkava a sva 
crkvena imovina opljačkana. Hrvati su 1991-1995, uz pomoć Evropske 
zajednice i američku podršku, ponovili ovaj polom.

Tvorevine poput NDH ne služe na čast niti ne treba da budu uzor narodima 
koji su ih iznedrili. Tim pre, sadašnji hrvatski predsednik Stipe Mesić 
ne može ni jednim argumentom da pravda dodvoravanjem prve NDH, ne stoga 
što ona nije bila čežnja hrvatskog naroda negoli zato što je ona i 
njegova najveća zabluda. Na isti način i /prećutkivanje istine/ o 
Jasenovcu više govori o Mesiću, zarobljeniku ustašoidne ideologije a 
manje o Mesiću antifašisti. Dosetka o ratu "svih protiv svih" ne pomaže 
karakteristikama Mesićeve političke patobiografije. On doista, umesto 
fraza, nije u stanju da sagleda konkretne posledice prećutkivanja 
Jasenovca. I on i Hrvati su "dva puta pobijedili" (1941-1945) i zato – 
kako ushitno ističe – "mi nemamo pred kim šta klečati"!

Stav gordivog prezrenja prema svakom pomenu Jasenovca (Mesić ljutito 
koristi imperativ: "ajde, idite kleknuti u Jasenovac") uopštena je 
pojava, uslovljena reakcija, posebno zbog isfabrikovane istine o 
"domovinskom ratu" tokom izdvajanja iz druge Jugoslavije i stvaranju 
druge NDH.  Jednostavno, oni koji su "dva puta pobijedili" ne mogu da se 
suoče sa istinom o Jasenovcu jer bi se morali suočiti sa konstantom 
genocidnog obračuna sa Srbima (1941-1945. i 1991-1995), sa konstantom da 
do svoje države nisu došli iz ljubavi prema sopstvenom narodu no iz 
mržnje prema drugom narodu. Uostalom, jasenovački sindrom i pakao 
Draksenića – u kome su pokopani sakupljeni mozgovi srpskih mučenika jer 
je to jedino ostalo celosno od unakaženih tela – kao prateća sen prve 
NDH postaje senka nad počinjenim gubilištima u stvaranju druge NDH.

To je i razlog što Žarko Puhovski, predsednik Hrvatskog helsinškog 
odbora, koji ne pominje masovno etničko čišćenje Srba tokom "domovinskog 
rata" 1991-1995. i povratak prognanih Srba iz Hrvatske, svodi pitanje 
hrvatske odgovornosti na pojedinačne incidente i vojnu razularenost. 
Dosledno periferiziranju srpskog pitanja i nemoralnom paralelizmu on 
hermeneutički zaključuje: "Sem Pavelićeve vlade, Vlada Republike Srpske 
Krajine je najgora vlada u istoriji Hrvatske". Nije li to gaf spretnog 
intelektualca koji sanja budućnost političara da se dobaci do pravog 
cilja, odnosno do kritike nesuvislih "srpsko-nacionalističkih 
trabunjanja o 600-700 hiljada mrtvih u Jasenovcu". Dabome, Puhovski se 
ne dodvorava duhu zloćudne NDH već duhu globalističke NATO imperije, s 
obtirom na to da je prećutkivanje Jasenovca paradigma savremene američke 
politike. I uistinu: korene ove anahrone i antiistorijske političke 
akcije nije teško prepoznati u podržavanju američke upotrebe Vatikana, 
pošto su u "rekonstrukciju" papske države uložili 1946, 4 milijarde 
dolara. Dakle, prećutkivanje istine o Jasenovcu i ulozi rimokatoličke 
crkve u genocidu nad Srbima 1941-1945.  u direktnoj je vezi poricanja 
udela rimokatoličke crkve i u raspadu druge Jugoslavije, odnosno 
saučesničkom vatikanskom-vašingtonskom pogromu Srba 1991-1995.

 

VI

 
U svom predavanju u HAZU Stipe Mesić temelji svoje pravdanje na načelu 
"da se zna što je bilo prije, što poslije". Ali, to načelo ne važi samo 
u slučaju njegove odbrane i ograđivanja od sopstvenih izjava – pošto se 
njemu čini da Hrvatska politička euforija iz perioda Tuđmanovog 
osvajanja vlasti pravda njegove istupe u hrvatskoj dijspori te udvaranje 
ideji ustaške NDH. Iako ranija poglavlja nedvosmisleno upućuju na to 
"što je bilo prije", sledujuća sažeta hronologija o hrvatskom ratu 
protiv Srba (1991-1995) takođe doprinosi opštem razumevanju kako je to 
"što je bilo prije" postalo ono "što je (bilo) poslije".

Anatomija uspinjanja tuđmanovske politike posledično se ogleda i u 
događaju od 9. jula 1989. kada je prekinut kulturno-umetnički program na 
Dalmatinskom Kosovu, kod crkve Lazarice. Proslava obeležavanja 600. 
godišnjice boja na Kosovu završena je hapšenjem 20 Srba i njihovim 
odvođenjem u šibenski zatvor.  U stilu dinamične politilke akcije, 
Hrvatska demokratska zajednica osvaj najviše glasova n prvim 
višestranačkim izborima u Hrvatskoj, 22. aprila 1990, posle čega slede 
administrativne novine.  To je i razlog što, 3. jula 1990. radnici SUP-a 
Knina šalju protestno pismo saveznom i republičkom SUP-u o neprihvatanju 
"šahovnice" za svoj simbol. Odgovor Sabora na građansku neposlušnost 
sledila je odluka o menjanju državnih simbola Hrvatske (25. jul 1990) 
istog datuma održan je u Srbu veliki narodni sabor na kome je usvojena 
Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda i Odluka o 
formiranju Srpskog nacionalnog vijeća, a na osnovu Ustava SR Hrvatske.  

Oružane provokacije i narastajuća ratna psihoza bili su od presudnog 
uticaja da, 22. oktobra 1990, Jugoslovenska demkratska stranka podnese 
tužbu Raselovom sudu protiv Republike Hrvatske i njenog vrhovništva, 
zbog priprema genocida nad srpskim narodom. Nova hrvatska demokratija 
je, suprotno Evropi regija, ubrzo donela novi Ustav Republike Hrvatske 
(22. decembar 1990), iz koga je izbacila Srbe kao konstitutivni narod; 
pretvrajući ih u manjinu hrvatska demokratija je u stvari naznačavala i 
program po kome će Srbe i svesti na nacionalnu manjinu;  na isti način 
je i odluka o državnim simbolima postala obavezujuća, iako je 
nezadovoljstvo srpskog naroda bilo svebuhvatno jer su pod "simbolom 
šahovnice" NDH doživeli golgotska stradanja. Iako niko razuman nije 
sporio "šahovnicu" kao hrvatski grb, niti crveno-belo-plavu hrvatsku 
zastavu – svako ko je držao do istine nije mogao da negira da se taj grb 
na hrvatskoj zastavi nalazio jedino u vreme Pavelićeve NDH.

Na Baniji su 27. septembra 1990. počeli srpski nemiri jer su hrvatske 
vlasti pokušale da odnesu oružje iz magacina Teritorijalne odbrane i 
policije. Specijalne jedinice hrvatskog MUP-a hapse 360 Srba dok se 
ostali sklanjaju u kasarnu JNA. Tokom oktobra, novembra i decembra 1990. 
HDZ deli oružje svojim članovima u krajevima blizu mađarske granice, 
odakle i pristiže;  dele se kalašnjikovi, ručni bacači, hekleri, 
automatekse puške, radio stanice u Truanovcu, Dugom Selu, Baziji 
Gornjoj, Suhopolju, Rzovačkoj Krčevini. U Viriovitici se distribucijom 
oružja bavi Ivan Belan, privatni auto-prevoznik. Početkom 1991. spremaju 
se odbrambene mere pred navodnom intervencijom JNA (25. januar) u 
Slavonskom Brodu (rukovodioci Slavko Jurinjak i Ivo Žalec), a mobilišu 
se  u rezervni policijski kadar deca iz ustaških porodica (Zoran Šimić 
iz Tenja kod Osijeka, čiji je otac streljan kao ratni zločinac, jedan 
stric osuđen na 20 godina a drugi prebegao u Nemačku) a na području 
Imotskog se formira nekakva hadezeovska "Crna legija".  

Čak i sam "halo-efekat" o stvaranju "Crne legije" budio je stare traume 
i strah. Ne treba gubiti iz vida da se general-pukovnik Aleksandar Ler 
zalagao kod Hitlera da upozori Hrvate (zbog štete koju mogu imati pre 
svega Nemci) bi "vlada i ustaše odstupile od shvatanja da treba da 
istrebe sve pravoslavne (Srbe) na hrvatskom državnom području". Ovo 
upozorenje je pisano zbog bestijalija i besprizornosti koju je 
primenjivala "Crna legija" pukovnika Jure Francetića; nemački komandant 
718. pešadijske divizije čak je, juna 1942, naredio hapšenje cele čete 
"ustaškog puka kojim je zapovedao Francetić" zbog sumnje da je "iznova 
počinila nasilja nad srpskim življem na Romaniji".

Zarobljena biografijom prve NDH, mlada hrvatska demokratija nije samo 
posezala za silom već i delu populacije brisala identitet i kršila mu 
ljudska i građanska prava (hapšenja, otpuštanja sa posla zbog nacionalne 
pripadnosti, paljenja imovine i sl). Nove zastave nove demokratije sve 
više su postajale simboli stare / nove neravnopravnosti. Ko je onda 
mogao kontrolisati stah od ustaške "šahovnice" pod kojom su se, 
1941-1945, odvijala zastrašujuća svedočanstva. Novozelandski lekar u 
britanskoj misiji L. Rodžers zapisuje: "Uzeh torbu od ustaškog oružnika 
i otvorih je. U početku sam mislio da vidim oljuštene mekušce, ali kada 
sam bolje pogledao postadoh svestan da se radi o ljudskim očima" 
(Lindsay Rodgers "Guerrila Surgeon", London, 1957). Opis sličnog 
bestijarijuma i najezde divljaštva ostavio je pisac prvog dela u Evropi 
protiv Hitlera ("Tehnika državnog udara"),  italijanski pisac Krucio 
Malaparte:

"Dok je Poglavnik govorio,  primetio sam na pisaćem stolu kotaricu od 
vrbovog pruća. Poklopac je bio podignut i videlo se da je dupke puna 
plodova mora, tako mi se bar činilo, nekakvih ostriga, izvađenih iz 
ljuštura, onakvih kakve se mogu videti u velikim sudovima u izlozima 
Fortnum and Mason, na Pikadiliju u Londonu. Kazertano (/italijanski 
ministar u Zagrebu/ – a.t.) me pogleda i namignu mi: – Prijala bi ti 
jedna dobra čorba od ostriga, zar ne?

– To su ostrige iz Dalmacije? – upitao sam Poglavnika. Ante Pavelić diže 
poklopac i, pokazujući mi te plodove mora, tu ljigavu i pihtijastu masu 
ostriga, reče smešeći se na onaj njemu svojstven način: – To je poklon 
mojih vernih ustaša: ovde ima dvadeset kilograma ljudskih očiju" 
("Kaputt", Subotica, 1972).

Na isti način među Srbima je rastao strah u Tuđmanovoj i Mesićevoj 
demokratskoj Hrvatskoj. Postupci državnog aparata i poplava nacionalne 
histerije Srbima se činila kao pretnja i kao potpuna građanska 
neizvesnost jer je u vremenu vladavine Hrvatske emokratske zajednice 
prošlost sve više sustizala sadašnjost. Događaji koji su sledili, od 
1991, nisu uvećavali poverenje srpske populacije pošto se teror 
neprekidno i dinamično nastavljao. Beogradska televizija je 25. januara 
1991. emitovala film jugoslovenske armije o ilegalnom uvozu oružja u 
Hrvatsku, koji je organizovao Martin Špegelj, ministar odbrane Hrvatske.  

Prema snimku, Špegelj je pretio ubistvima članova porodica srpskih 
oficira, dodajući da Srbima u Kninu treba staviti nož pod grlo. U Borovu 
naselju, 26. januara 1991, pronađen je ubijen Zvonko Ostojić, krunski 
svedok iz filma o uvozu oružja u Hrvatsku. Srbi su, tražeći odbrambeni 
prostor, u Donjem Lapcu usvojili Deklaraciju o položaju i pravima 
srpskog naroda u Hrvatskoj (16. februar 1991). Dan posle, u Karlovcu je 
sprečeno održavanje srpskog potestnog mitinga tako što su vlasti 
blokirale saobraćajnice iz pravca Korduna. U Karlovcu i slinjskim brdima 
došlo je do fizičkog obračuna hrvatske policije i srpskih civila.  21. 
februara 1991, Sabor Hrvatske je usvojio Rezoluciju o razdruživanju 
Republike Hrvatske od SFR Jugoslavije i doneo odluku da u Hrvatskoj 
savezni zakoni ne važe, s obrazloženjem da nisu u skladu sa Ustavom 
Hrvatske.  Prirodno, ubrzo je stigao službeni zahtev (6. mart 1991) 
predsednika Hrvatske stranke prava, Dobroslava Parage, da se posmrtni 
ostatici poglavnika Ante Pavelića iz Madrida prenesu u Zagreb.

31. marta 1991. specijalci MUP-a Hrvatske napali su srpske položaje na 
Plitvicama, čime je otpočeo hrvatsko-srpski rat. U tom napadu su 
učestvovali i Šiptari, bivši oficiri JNA koji su prešli u hrvatsku 
vojsku. "Najviše ih je bilo u zbornom području Gospić, gdje su počinjeni 
i najveći zločini" tokom jula i avgusta 1991. godine. "Načelnik 
artiljerije 9. gardijske brigade postao je Agim Čeku, Rahim Ademi – 
zamjenik načelnika, a Ahmet Krasnići vioki /dužnosnik/ vojne oblasti 
Gospić" (Ž.S.Krstanović, "Zločin bez kazne", Banja Luka, 2003). O ovom 
vremenu mržnje, ritualnih ubistava i godini početka rata (od maja 1991. 
Srbima iz Bosne i Hercegovine je zabranjeno da prelaze u Slavonski Brod; 
na mostu ih je dočekivao natpis "Zabranjen prelaz za Srbe i pse") 
svedoči i hrvatski slikar Edo Murtić: "Bila je jesen 1991, u Hrvatskoj 
je bio otvoren lov na Srbe. Merčepovi bojovnici masovno su proizvodili 
leševe. U manufakturi su neki odvedeni i pobijeni u Pakračkoj Poljani. 
Norac i Orešković sa sličnim. U Zadru su organizovane /kristalne noći/, 
čiji su vlasnici imali krivi sastav krvnih zrnaca".


© Predrag R. Dragić Kijuk
===============================
+ + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
Iustitiae oculis semper vigilat
+ + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
===============================
http://fond-istine.blogspot.com/


















Одговори путем е-поште