Fond istine o Srbima - Foundation of Truth on Serbs ==================================
*Anihilacija Republike Srpske Krajine 5. avgust 1995 - 5. avgust 2007.* Predrag R. Dragić Kijuk Predsednik u genocidnom ključu (Slučaj hrvatskog predsednika Stjepana Mesića) VII Ne pokušavajući da opovrgne verodostojnost fragmenata ili potpunih poustaških govora koje je držao 1992. u Švajcarskoj i Australiji, hrvatski predsednik Mesić se odlučio na ono što mu je politički najkorisnije: pravdao se ondašnjom nacionalnom euforijom, emigrantskom verom u blizak trenutak ostvarenja suverene hrvatske države, slušaocima različitog socijalnog i intelektualnog statusa. On se nije bavio suštinom već formom, bio je to način da se zadrži na vrhu populističke politike i da mu se, eventualne kritičke analize Pavelićeve NDH upišu u opis političke mudrosti. Ako se izuzme njegov sud prilikom otvaranja EU Info centra krajem 2006. („NDH je bila zločin u ideji i izvedbi, isto kao fašizam i nacizam"), Mesić se čuvao ekstremnih, polarizovanih, apodiktičkih ocena. Naprosto, hrvatski predsednik je pokušao, i uspeo, da sve ubedi da je ono što je on govorio (ili učinio) bilo uvek u korist državnih interesa. Uspevajući a malo šta konkretno kaže o programu i modalitetima vladavine NDH, o vezama hrvatskih komunista sa ratnim emigrantima koje je odlikovala vera u fanatizam, o konstruktivnim sponama bivših fašista u hladnoratovskom demokratskom svetu – hrvatski predsednik, najzad, stavlja najupotrebljiviji argument (domoljublje) pred svoje kritičare: „govorio sam u funkciji ratne propagande i s pozicije stranačkog čelinika HDZ-a". Nije slučajno što će izrečenu konstataciju, baš kao aksiomatični stav (i to triput izrečen), Mesić izgovoriti u programiranom delu političkog pravdanja upravo u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU). A zašto je to važno? Pa, bar moralnoumni akademici i on, kao predsednik demokratske Hrvatske, znaju: delikt govora mržnje postojao je samo u anahronim komunističkim krivičnim zakonodavstvima, čiji se relikti mogu jedino pronaći u sudstvu pragmatičnog i naklonjenog im vojnog liberalizma. Kritikujući braneći NDH, i odeljujući je od ustaštva sa kojim hrvatski narod nije "optirao" – Mesić je nadmašio i najmaštovitije "interpretatore povijesnih zbianja" i pomirio sve struje u hrvatskoj Akademiji. Sada svako u Akadamiji, za Mesića, može kazati: moj dragi neprijatelj. Postoji i dodatni razlog za ovu zbiljovitu "akrobatiku" – odabrano mesto za otpošiljanje poruke. Hrvati ne mogu biti suđeni za "verbalnu akrobatiku" pošto njihovim političkim kreditorima na Zapadu oličenim globalističkim totalitarizmom, apsolutno nije smetalo Mesićevo instrumentalizovanje zločinačke ustaške ideologije. Njegovim mentorima je bio važan cilj a ne sredstvo – podržati Mesićevo antisrpstvo bez obzira iz kog ideološkog miljea dolazilo. To je i razlog što na važećem tasu pravosudnog globalističkog sistema delikt mišljenja biva nagrađen (u ime slobode govora) a na drugom sankcionisan. Za one koji su izgradili svoj politički kredo na srbofobiji jasno je, onda, zašto se u američkom ad hoc vojnom tribunalu u Hagu sudi isključivo srpskom poltičkom i vojnom rukovodstvu i zašto se na primer, optužuje Vojislav Šešelj, čije suđenje nije počelo ni posle četiri godine tamnovanja. Pa, što bi se reklo u duhu Mesićevog razumevanja vladavine prava, srpskim političarima nije i ne trba da bude dopušteno da govore "u funkciji ratne propagande" – čak i ako je njihov narod doživeo masovno etničko čišćenje, kakav je slučaj sa Srbima koji su živeli na 30% teritorije "hrvatske države". Abolirajući staru i novu endehazijsku emigraciju, Mesić stavlja tačku na preispitivanja između komunista i ustaša (uspostavljenih 1929. u Kraljevini Jugoslaviji) i značaja uspostavljanja poltičkih odnosa između fašista revolucionara i demokrata. Isto tako, i "pročelnik" Ureda Hrvatskog narodnog vijeća, Bruno Bušić (koji je 1969. izjavio da je u Jasenovcu pobijeno 60.000 osoba), zalaže se (i uspeva) da za "hrvatsku stvar" pridobije Pentagon i NATO. Ubrzo, 1968. ondašnji guverner države Kalifonije, Ronald Regan, službeno proglašava 10. april kao Hrvatski dan nezavisnosti. Valjda će to biti od uticaja što CIA ocenjuje (povodom ubistva Vjekoslava Maksa Luburića, 20. aprila 1969) da je generalovom smrću otišao "najveći i najbolji hrvatski konspirator u XX stoljeću". Vjekoslav Luburić (alijas general Drinjanin) je najzaslužniji za političko povezivanje hrvatskih komunista sa ustaškom ratnom emigracijom i zapadnim demokratama. On je anticipator hrvatskog emigrantskog procesa koji će se konsolidovati u Hrvatski narodni otpor, a kome je Luburićev bliski saradnik, Enver Mehmedagić, predvideo istorijsku budućnost: „Hrvatski narodni otpor ne smatramo... emigrantskom organizacijom već budući hrvatskim protagonistom". Koliko je to tačno potvrdili su događaji u hratskom ratu protiv Srba 1991–1995, pa ne čudi što je godine 1991. predsednik Franjo Tuđman imenovao Rojnicu za hrvatskog ambasadora u Argentini. Ustaški poglavar Ivo Rojnica, prefekt grada Dubrovnika, „odgovoran je za istrbljenje hiljade Srba i Jevreja. Uhapšen je u Trstu 1945. ali je pušten na intervenciju monsinjora Krunoslava Draganovića i prebačen u Argentinu". Profesor bogoslovlja Draganović, član odbora za pokrštavanje, kapelan u Jasenovcu i papin čovek od poverenja u Commissione d' assistanza pontifica – u Sarajevu je, od 1967, živeo kao ugledni građanin a „umro je 14. juna 1982. u sarajevskoj bolnici na Koševu i sahranjen uz adekvatne počasti" (Marko Ručnov, "Zašto Jasenovac", 1991). Vjekoslav Maks Luburić, veliki pregalac na uspostavljanju bliskih veza između hrvatskih ustaša i hrvatskih komunista, bavio se i edukativnom izdavačkom delatnošću. Za tu svrhu osnovao je izdavačku kuću Drina Press, koja je štampala "Obranu", glasilo Hrvatskog narodnog otpora. Među objavljenim knjigama izdvaja se dnevnik sekretara Vatikanske komisije, Đuzepa Mazuća (Giuseppe Masucci), "Misija u Hrvatskoj 1941-1946." (Missione in Croazia…). Nije daleko od pretpostavke da je ovo apologetsko delo o NDH imalo presudnog uticaja na komunistu i predsednika Sabora Republike Hrvatske, Stevu Krajačića. Prilikom otvaranja mauzoleja u spomen žrtvama u Jasenovcu (31. jula 1966), ubeđen da je mikrofon isključen, obratio se srpskim borcima: „Ovdje smo vas premalo pobili". ** * ** ** Ovih sedam odeljaka iz anatomije morala dovoljno su svedočanstvo o tome kada je šta počelo, pa su i pisani iz razloga uvažavanja Mesićevog stava, iako izrečenog u HAZU drugim povodom, „da se oni koji istražuju razne jame sjete... kada je, kako i tko s njome počeo". Bez sumnje, endehazijski zarobljenik, u svom akademskom predavanju, nije ni pokušao da brani ono što se braniti ne može (da je izgovorio sve to što mu na teret stavljaju video zapisi), ali je zato opravdao razloge svoga viđenja istorijske pojave Pavelićeve NDH. Za tako nešto hrvatskom predsedniku nije bilo potrebno pozivanje na etiku već politiku. Kao što je, posle revolucionarnih događanja 2000, srpski premijer Zoran Đinđić moralne istiskivao iz politike i slao u manastir, tako revolucionarni konvertit, Mesić, moralne istiskuje iz politike šaljući ih na edukaciju iz ustaške etike. Sasvim precizno: u ključu endehazijske etike nastali su svi Mesićevi domoljubni istupi i revolucionarni nastupi. Razumljivo, bilo bi nepravedno dovoditi hrvatskog predsednika u vezu sa ustaškom ideologijom, na osnovu rodbinske pripadnosti umesto intelektualne prijemčivosti (njegov rođak, potpukovnik Marko Mesić bio je komanadnt ustaške legije čijih se 9.000 Hrvata borilo kod Staljingrada od 26. septembra 1942, zarobljen i prevaspitan, kasnije je bio u ruskoj armiji pa u Titovoj JNA; – sličan je slučaj i sa ocem Ivice Račana, Lukom, koji je bio ustaški dužnosnik a kao križar ubijen je u Velikim Zdencima 1953). Međutim, nije nepravedno podsetiti Mesića da je sa Vladimirom Šeksom (predsednik hrvatskog Sabora) devedesetih pevao popularne pesme o hrvatskim ustašama "Juri i Bobanu" na skupu u Širokom Brijegu. I što je mnogo važnije, povodom pitanja načelnosti kada je šta počelo, treba napomenuti da su na promotivnim skupovima HDZ, tokom 1990, Mesićeve poruke bile sasvim transparentne: „Srbi u Hrvatskoj će moći stati pod jedan kišobran"; „Srbi oru zemlju u Hrvatskoj a Boga mole da kiša pada u Srbiji"; „Ne misle valjda Srbi da mi u šleperima iz Mađarske nosimo nalivpera. Malo sutra, gospodo"; „Neka Srbi idu u Srbiju ali neka sa sobom ponesu ono malo zemlje koju su donijeli na opancima kada su dolazili na ove prostore". Takođe, Mesić je u pravu kada pitanje odgovornosti dovodi u vezu sa stavom kada je šta počelo i ko je prvi počeo. Naime, on bi morao da pamti (kao ondašnji predsednik Vlade Hrvatske) kako je prvi predsednik nove Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, na Trgu Bana Jelačića, 24. maja 1992, objavio: „Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije željela, međutim mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostalnost Hrvatske". Očito je nešto drugo, sadašnji hrvatski predsednik nije bio oduševljen kreditorima nove hrvatske poltike, to jest proustaškom emigracijom. Ali ako mu se i nije dopadalo ideološko društvo dopadali su mu se ciljevi. Mesiću se dogodilo isto što i Mačeku, da svoju političku avanturu ostvari uz pomoć endehazijske ideologije. Ako se politička avantura njegovog prethodnika i odigrala kao istorijska drama (Maček je 6. maja 1945. pobegao iz Zagreba zahvaljujući Paveliću, koji mu je tom prilikom dostavio hiljadu zlatnika, dva automobila i dva vozača) u njegovom slučaju ona se obistinila kao istorijska farsa. Stipe Mesić nema razloga za političku strapnju. Svojim referatom u HAZU, a uz srbofobično raspoloženje u demokratskoj Hrvatskoj, on zna da njegova popularnost nije poljuljana. Štaviše, 45,8% građana smatra da nije pogrešio kada je 1992, u Australiji, datum osnivanja NDH istakao kao pozitivan događaj u nacionalnoj istoriji. Treba li dodati i to: 80% građana se slaže sa načinom na koji Stipe Mesić obavlja funkciju predsednika Republike. Uostalom, svoje principijelne kritike ubrzo su zamenili intelektualnim nadgrađivanjem njegovi prvi kritičari: filozof Žarko Puhovski smatra da se ovaj politički slučaj može završiti "ispričavanjem" a lingvista Milorad Pupovac (koji je podržao novi ustav nove hrvatske države, zahaljujući kome su Srbi i de facto i de iure postali manjina), kao "najvažniji predsetavnik Srba u Hrvatskoj" stao je u njegovu odbranu. U njegovu odbranu stali su i jedan istoričar (Ivo Goldštajn), i jedan ekonomista muzički obrazovan: Nenad Čanak, predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine, u svom nastupu na TV Avala (januar 2007) potvrdio je da je Mesić, bez svake sumnje, autentični antifašista. Nije nemoguće pretpostaviti da Čanak za ovakvu kvalifikaciju svog prijatelja ima i dodatni razlog: predsednik Jeljcin je, povodom obeležavanja 50. godišnjice pobede na fašizmom odlikovao Franju Tuđmana (1995) a predsednik Putin je, povodom 60. godišnjice pobede nad fašizmom, odlikovao Stjepana Mesića (2005). Da se zarobljenost endehazijskom tvorevinom, u svakom smislu pronacističkom državom, ne može uspešno braniti pozajmljenom dosetkom "da je bio za 10. ali ne i za 11. travnja" – dokazao je i sam sadašnji hrvatski predsednik visoko ceneći pravo odgovornog intelektualca na promenu mišljenja. Svoje istupe izgovorene "u funkciji ratne propagande" uporedio je sa sličnim stavovima političara „koji je u ratu i zbog rata govorio jednim jezikom a poslije rata – drugim i drugačijim". Mesić, potom dodaje: „Ne sjećam se da je itko ikada velikog britanskog državnika Vinstona Čerčila optuživao za dvoličnost zbog toga što je u vrijeme Drugoga svjetskog rata Nijemce nazivao Hunima i divljacima a poslije rata zagovarao suradnju s njima". Na stranu što ovo poređenje nema mnogo veze sa njegovim veličanjem Pavelićeve NDH, ostaje činjenica da Mesić u etiku uvodi novi kriterijum – "dvoličnost". Tek, što pravo na slobodu mišljenja ili evolutivni intelektualni razvoj ili /moralna dvoličnost/ – učinili su se Stjepanu Stipi Mesiću posve dovoljnim da spere sa sebe svaku odgovornost što je "dopustio da bude upregnut u kola te, u najmanju ruku, jednostrane interpretacije povijesnih zbivanja". Koliko je /odabrao pravi način pridobijanja javnog mnjenja/ pokazuju i stavovi uglednih hrvatskih analitičara koji, povodom Mesićevog slučaja podsećaju na član 18. Deklaracije o ljudskim pravima prema kojem svaki čovek ima pravo na promenu svog mišljenja. Nesporazum, međutim, nastaje kada imamo potrebu da uočimo trenutak Mesićevog intelektualnog napretka: je li promenio mišljenje "devedesetih godina" ili 2006, kada je izbila afera povodom njegovog identifikovanja sa ustaškom ideologijom. Ne sporeći pravo "na promenu mišljenja" (čak i mogući amandman na 18. član Deklaracije o ljudskim pravima kojim bi se regulisao broj dopuštenih promena mišljenja) ostaju neke nepromenljive činjenice o NDH koje niko ne može dovesti u pitanje: Očevidac holokausta prve NDH, pešadijski oficir Enco Gataldi piše "o pokoljima koje su /počinili Hrvati tokom 1941. i 1942/. odvodeći na klanje 356.000 pravoslavaca i više desetina hiljada Jevreja"; u Memorandumu što ga je uručio papi 18. maja 1943, kardinal Alojzije Stepinac, "nadbiskup genocida", smatra dobitkom pokatoličavanje 240.000 Srba, zbog čega se ne sme dozvoliti gubitak NDH; u prvom evropskom koncetracionom logoru za decu, Jasenovcu, pobijeno je na najzverskiji način 19.432 dece (od, za sada utvrđenih imena za 74.762 žrtave u NDH, koje su bile mlađe od 14 godina). Možda su samo ove zastrašujuće cifre učinka prve NDH bile dovoljan razlog što se kardinal Ežen Tiseran pretvorio u svedoka: „Hrvati su sramota katoličkog sveta". Istoznačno, zastrašujuće činjenice o mržnji apsolutno dovode u pitanje nameru i odgovornost svakoga ko je na dodvoravanju ustaškoj ideologiji usavršio svoju političku evoluciju. Navedeni istorijski događaji ne mogu opravdati ničiju morarlnu lenost (posebno zbog etničkog čišćenja Srba u Hrvatskoj i tokom 1991–1995), pa ni moralni sunovrat sadašnjeg predsednika novouspostavljene nezavisne države Hrvatske. © Predrag R. Dragić Kijuk ========== Izvinjavamo se svim citaocima elektronskog biltena Fonda istine o Srbima i autoru zbog omaske kojom je u opoticaj pustena radna, umesto tehnicki ispravne (od gresaka ociscene) verzije teksa g. Predraga R. Dragica Kijuka. Kako bismo na neki nacin ispravili ovu gresku svima koji pokazu interesovanje poslacemo ispravan primerak celokupnog teksta (u latinicnoj ili cirilicnoj verziji - po izboru) u najkracem mogucem roku. Moleci vas za izvinjenje, najsrdacnije se zahvaljujemo na razumevanju. -- Ekipa FIoS =============================== + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + Iustitiae oculis semper vigilat + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + =============================== http://fond-istine.blogspot.com/
