Glas javnosti 19. avgust http://www.glas-javnosti.co.yu/clanak/glas-javnosti-18-08-2007/spomenik-kao-dokaz
Meštani sela nadomak Leposavića pokušavaju da „isprave“ istoriju Spomenik kao dokaz Nije istina da je ustanak počeo 7. jula u Beloj Crkvi, kada je Srbin ubio Srbina, nego ovde u našem selu još 4. jula, kada se sve muško u selu latilo oružja da osveti braću Petrović Kada je familija Petrović iz sela Borčana, nadomak Leposavića, neposredno po završetku Drugog svetskog rata, podigla spomenik braći Urošu i Ranku, nisu mogli ni naslutili da će natpis na njemu, kako danas tvrde seljaci, odrediti buduću sudbinu najvećeg srpskog sela na Kosovu. Ono malo meštana, koji i pored svih nedaća koje su ih, ali koje ih i dalje snalaze bezuspešno pokušavaju da selu vrate staru slavu i bogatstvo, sa ponosom tvrde da je upravo ovde, u Borčanima, zapucala prva ustanička puška. - Nije istina da je ustanak počeo 7. jula u Beloj Crkvi, kad je Srbin ubio Srbina. Nego ovde, u Borčanima, još 4. jula, kada se sve muško u selu latilo oružja da osveti braću Petrović, koju su, u zoru, toga dana, podmuklo, uz zaštitu fašista, ubili balisti - reći će vam svih devedesetak ljudi koji danas žive u selu. Dva spomenika, koja se nalaze na samom ulazu u selo, najbolje govore da su Borčani u pravu. Natpisi na njima nisu samo svedoci nasilno prekrojene istorije, već i jasan dokaz koji opravdava sumnju seljaka da su komunističke vlasti, posle Drugog rata, anatemisale ovo selo i odredile mu budućnost koju je i danas teško ispraviti. Na spomenicima, pored imena dvojice braće, još i danas stoji pedantan rad nekog sreskog komesara koji je, čekićem i dletom, urezao ožiljak na kamenoj ploči, na mestu na kome je prvobitno bio uklesan podatak da su braća pripadala četničkom pokretu. U selu je 1973. godine živelo oko 1.700 stanovnika u 230 domaćinstava i niko od njih nikada nije radio u državnoj firmi i pored toga što su Trepčini rudnici samo četrdesetak kilometara udaljeni od sela. To je, kažu u Borčanima, komunistički danak koji je, celo selo, plaćalo zbog loše reputacije pokojne braće Petrović. - Za baliste je bilo mesta u rudniku, a za pošten svet nije - kaže povratnik Živadin Ilić (52), koji se 2003. godine vratio u svoju kuću od blata da sa ženom Milankom (54) podigne imanje koje je, bežeći od Šiptara, napustio desetak godina ranije. U Kragujevcu su mu ostala tri sina Zoran (24), Ivan (33) i Goran (34). - Obećavali su kule i gradove, samo da se vratim. Ali, što kaže naš narod - „obećanje ludom radovanje“. Na koja god sam vrata zakucao svi se žale na nemaštinu. Od svih obećanja neki „Karitas“ mi je dao kredit da kupim kravu. Koštala me je ko Svetog Petra kajgana, 920 evra, plus još dvesta za tele koje je bilo u njoj. Kad sam je doter’o, mog’o sam da je prodam, brat bratu, za najviše 450, ali, šta ćeš, daj šta daš. Ovi moji nisu dali ni to. Ali srpska sam ja glava usijana, uz’o sam kredit kod redovne banke, pomalo radio u Bosni, na železnici, i eno, gledaj, kako se tamo, po strani, beli od jaganjaca! Svi su moji, svih 120! Ako bog da i zdravlje me posluži, biće ih još. Pa nek puknu svi oni dušmani koji su mi obećavali. I neka znaju, ne kaže naš narod džaba: „Nije bog vrana, ne vadi oči odma!“ - ponosno ističe Živadin Ilić. Ali nisu svi tvrdoglavi poput Živadina Ilića. Uslova za povratak jednostavno nema. Put od Sočanice do Borčana, koji je jedini kontakt sa civilizacijom, dug petnaestak kilometara, tek nedavno su popravili vojnici Unprofora. U samom selu gotovo sve kućice od blata jedva stoje na trošnim temeljima, a mnoge su se same od sebe srušile. Svi kao da okreću glavu od umirućeg sela. Kada se Milenko Radenković (57) sa ženom Jovankom (64) vratio u svoje rodno Borčane nije mogao da se prijavi u opštinu Leposavić. Kuća u kojoj je živeo pre odlaska srušila se od starosti, pa je bio prinuđen da se prijavi kao podstanar u bratovljevu kuću, koja se kako-tako još drži „na nogama“. - Sad sam podstanar na mojih petnaest ektara zemlje. Obećavali su da će nam pomoći, ali od tog posla nema ništa. Niko nas ne gleda, kao da smo smrdljiv sir. Hoće da sačuvamo Kosovo. Kako da ga čuvam kad gotovo nemam šta da jedem? Samo, sad nemam kud, ovako ću s babom dok bude moglo. Kad omatorimo i onemoćamo, dogovorili smo se da odemo u šumu, pa bar nek vuci od nas imaju koristi, ako su svi drugi digli ruke - ozlojeđeno priča Radenković. Autor: Agencija SINA
