PUSTO SRPSKO Izvor: Glas Javnosti, 06.11.2007; Strana: 16
Reporter Glasa javnosti na Zadušnice na srpskom groblju u Đakovici na Kosovu i Metohiji Zalud se raspitujem gde su grobovi petnaest Krajišnika koji su bežeći od zagovornika ljudskih prava stigli do Đakovice. Zalud tražim grobove dva krajiška dečaka koji su stradali od bombi za vreme „Milosrdnog anđela“. Njihovi grobovi su nestali. Tu je sada bagrem i kupina Pred ponoć krećemo s parkinga ispred železničke stanice u Beogradu. Idemo na Zadušnice u Đakovicu. Autobus star, bez grejanja. Prognanici sa Kosmeta idu da obiđu grobove svojih najbližih. Ako ih nađu. Neki su iz Beograda, druge kupimo u Kragujevcu, treće u Kraljevu. A svi su iz Srpske ulice u Đakovici. Tamo nema više Srba. Poslednje tri bake su premeštene u manastir Dečane. Pred zoru, iz dogmatskog dremeža budi me hladnoća. Tresem se. Razmišljam kako li je tek ovim starima koji su krenuli? U bifeu u Mitrovici sedim na električnoj peći pokušavajući da se zgrejem. S nama je protosinđel Petar Ulemek, iguman manastira Đurđevi stupovi i Zočište. Vičan kosovskim putovanjima, umotan u ćebe, protosinđel spava. Čekamo sedam sati i policijsku pratnju. A onda preko mosta, čuvenog mosta u Mitrovici, u Metohiju. U autobus ulazi Mitra Reljić, književnik i profesor na slavistici. Ona ide na đakovačko groblje čudnim poslom: Popisuje natpise sa grobova koji datiraju od petnaestog veka do danas. Nema pomoć u tom, na svaki način, čudnom poslu. - Naći će je jednog dana smrznutu na nekom groblju - kaže otac Ulemek. Posle pola sata u autobus ulazi i Živojin Rakočević sa snimateljem. Praviće prilog za Televiziju Pink, za Nacionalni dnevnik. - Došla italijanska parlamentarka u Peć - priča Živojin - da razgovara o pravima žena na Kosovu. Došla, nastavi on, kod Ali Ljajićija koji je „pećki beg“, koji je „kapo di tuti kapi“. - Dopala se Italijanka Aliju. Odlučio da je ugosti. Italijanka, vegetarijanac, naruči neke travke, šta se tu već moglo naći, a Ali naruči jarčevu glavu sa sve rogovima. I bilo je sve u redu dok Ali ne počeo da lomi glavu i liže mozak. A onda je zabio prst i izvadio jarčevo oko. Italijanka je skočila od stola i otišla sa Kosova da se više nikada ne vrati - teče priča. U Đakovicu nas ne puštaju. Da ne bi došlo do uznemiravanja stanovništva, rekoše. Nemaju pravo ni Srpsku ulicu da posete. A tu su živele desetine generacija Srba. Voze nas pravo na groblje. Grobljanska crkvica skroz uništena. Na njenim temeljima protosinđel čita molitvu. A potom kaže: - Jedino Bog može da se postara u ovakvim situacijama i ovakvim vremenima. Rečeno je: „Ljudskom staranju ne poveri me, Bogorodice, već se ti postaraj za mene“. Ali, kao što se molimo, neka to stradanje ne bude zbog greha naših nego da bude na pravdi Boga. Nek im Bog dušu prosti. I pominje mrtve čija su mu imena na papirićima doturili prognanici. Razbijene i porušene spomenike popravljalo je gradsko komunalno iz Đakovice. Većinu nije bilo moguće popraviti, a ono što je moglo, popravljeno je - nakaradno. Krećemo u obilazak groblja. Zalud se raspitujem gde su grobovi petnaest Krajišnika, koji su bežeći od zagovornika ljudskih prava stigli do Đakovice. Od Karina do granice i Košara koje su tu, dvadesetak kilometara ispred nas. Ali krstače su satrulile ili pobacane, a zemlja uravnala. Zalud tražim grobove dva krajiška dečaka koji su stradali od bombi za vreme „Milosrdnog anđela.“ U tri sata ujutru su ih bombe pobile. A pobegli su od ustaškog noža. Njihovi grobovi su nestali. Tu je sada bagrem i kupina. Otac Ulemek na svaki grob sipa vino u obliku krsta i trudi se da nijedan ne propusti. U daljini se vide vrhovi Prokletija. Ocu Ulemeku mantija je puna čičaka i drače. Kod dva srušena spomenika Gligorijević Milorad pali sveće. - Ko vam je tu? - pitam. - Đed, otac, stričevi. Sve je porušeno. Sve. Komplet. I nije moglo da se popravi. Sad se skoro i ne vidi. Sve su porušili. Ranije su mogle da se vide slike, ali sad su porušene. Ja, evo, četvrti put dolazim i ništa nije moglo da se popravi - priča Ružica uplakana lica i pali sveće na grobu. Pokušava da rukama počupa travu i draču. - Ovde je sahranjen moj suprug. Malo pre bombardovanja. Ovo je naš dragi Vukota. Tu je Zoran Slavković. Ovo je poravnjano, zaraslo u korov. Teško se snalazimo. Sve je skinuto. Zaravnjeno. Tako se orijentišemo, pomoću ovih starih grobnica. Jedan od prognanika mi priča kakva je sudbina zadesila vojnika iz Gane koji je ovde bio u pratnji, prošle godine. Daje mi isečak iz Novosti. - Pripadnik policije, poreklom iz Gane, koji je svoju dužnost obavljao na području Dečana, morao je hitno da otputuje kući jer mu je oca pojeo lav. Smejemo se, iako mesto i povod nisu za smejanje. - Zovem se Đokica Stanojević. Đakovčanin sam. Tu sam u Srpskoj ulici porastao sa svojim prijateljima. Nema srpske duše u Srpskoj ulici. Danas smo na groblju na jednom žalosnom skupu. U jednom žalosnom danu. Žalosno groblje. A još je gore što ne možemo do svojih kuća da odemo. Na kraju, da završim sa Markom Miljanovim: „Pusta je gora i planina oko Peći i Đakovice, oko Dečana i Patrijaršije, oko Kosova i Prizrena, upravo do Šare planine! Sva su mesta žalosna i pusta, od Šare do Koma. U sva mesta sada, gospodari zulumćarska, zlikovačka ruka“. Tekst i foto: Nebojša Jevrić [Non-text portions of this message have been removed]
