Medijska je tuga pregolema Piše: Nebojša Milosavljević
Istorija će zabeležiti da su se u Beogradu sredinom decembra prvi put na jednom mestu našli predstavnici srpskih medija iz dijaspore, kako bi, je li, raspravljali o akutnim a, bogami, i o hroničnim problemima, pospešili razmenu informacija i, naravno, poboljšali međusobnu saradnju koja bi trebalo da vodi ka opštem boljitku i sreći srpskolikog iseljeništva. Hvale vredna i dobronamerna ideja da se okupi šarenoliko društvo potekla je od Ministarstva za dijasporu i Matice iseljenika koji su u saradnji sa Institutom društvenih nauka sproveli opsežno istraživanje i, takoreći, skenirali medije u našim glasilima u svetu, a čast da ugosti medijske bardove pripala je Medija centru koji se pokazao kao sjajan domaćin. Znači, odmah da raščistimo, što se ekipe koja je sve ovo osmislila i pripremila tiče - kapa dole. Odradili su sjajan posao i samo oni znaju koliko je vremena i truda bilo potrebno da se od ovakvog materijala napravi kakva-takva pita (konferencija). Dan prvi: Sala u Sava centru, otvoren koncept, na prilazu nasmejane devojke koje nas snabdevaju pripremljenim identifikacionim bedževima i propratnim materijalom, sve lepo dizajnirano i, kako priliči, ćirlično. Pošto su me kao mladog novinara često slali na raznorazne konferencije, ostala mi je navika da, kao prvo, snimim teren i pripremim plan strateškog povlačenja ili evakuacije koja je vrlo bitna, takoreći neophodna, kada krene „davitelj protiv davitelja“. A iz iskustva znam da će krenuti bez greške, samo je pitanje vremena. Ono što sam video svidelo mi se na prvi pogled. Na samo par koraka od sale simpatični i solidno snabdeveni šank, okolo nekoliko stolova, pušenje dozvoljeno... Prostor je polako počeo da se popunjava, dolaze ljudi iz svih krajeva sveta, vidim i kolege iz lokalnih redakcija, među njima (a i među nama), naravno, i saradnici DB-a odnosno BIA, znači sve kako treba i kako bog zapoveda u zemlji Srbiji. Taman sam se pripremio da zauzmem diskretnu poziciju i počnem da pasivno sudelujem u aktivnom delu programa, kada mi rekoše da sednem za čelni astal i učestvujem u prvoj panel diskusiji. Dobro, ako smo došli da radimo, onda da radimo. Počelo je dobro, publika pažljiva i zahvalna, nisam ni ja bio loš i na trenutak sam pomislio da će ovo biti dva kvalitetno utrošena dana i bi mi drago što sam zapucao preko okeana da se vidim sa kolegama. A onda su krenuli da se predstavljaju. Slušam i ne verujem svojim ušima. Da sam juče umro ne bih znao koliko je medijskih giganata po našoj dijaspori. Sve titan do titana (na srpskom: moj do mojega). Ogromni tiraži, slušanost, gledanost, posećenost... Vrh, brate, vrh! Rupert Mardok i Konrad Blek bi ovde bili manji od makovog zrna. Sve se više uvlačim u stolicu i pitam se šta ću ja ovde sa svojim bednim magazinčićem. Da me nisu greškom pozvali? Obazirem se po sali i strahujem da mi svakog trenutka ne priđe neko iz obezbeđenja, oduzme mi bedž i izvuče me za uši do samog izlaza. Reč uzima koleginica sa neke televizije iz Amerike. Priča kako je za vreme bombardovanja palila sveće za spas sprskog naroda i da joj se u tom trenutku javio svevišnji i u direktnom prenosu joj poslao znak koji se pojavio oko Sunca (ili Meseca, nisam siguran, znam da je u pitanju neko nebesko telo) sa porukom da mora da pokrene TV pod obavezno. Gledam okolo i očekujem grohotan smeh ako ne i poziv nadležnima iz „Laze Lazarevića“ da hitno dođu. Ma, kakvi, ljudi je slušaju i ozbiljno klimaju glavama. E, tu sam puk’o. Načisto. Mislim, ako sam već pristao da pređem pola sveta ne bih li raspravljao o novinarstvu sa ljudima od kojih većina nikada nije ušla ni u jednu redakciju, ne moram baš da učestvujem u zoni sumraka. Aktiviram svoj plan za ranu evakuaciju i ostatak dana provodim za šankom, pored koga se, kao i obično, iskristalisala ekipa finih i normalnih ljudi. Uveče je u ministarstvu priređen koktel na kome smo se vrlo lepo proveli. Dan drugi: Poučen iskustvom od prethodnog dana, odmah zauzimam busiju na starom mestu odvajajući jedno uvo da čujem šta se dešava u sali. Zagrejani diskutanti opijeni svojom važnošću udaraju teškom artiljerijom. Izgleda da dolazi do kolektivnog izliva patriotizma u mozak. Govori se, ni više ni manje, nego o očuvanju nacionalnog identiteta. Čujem da su mediji u dijaspori najvažniji bastion u izvršenju ovog uzvišenog cilja i da tu nema odstupanja. Dobro, to nije loše, ali možda bi ti mediji mogli prvo malo da se uljude, da za početak počnu da poštuju osnovna pravila novinarskog zanata, pa onda da krenu ka ulozi čuvara ako im je baš do toga. Kako braniti nečiji identitet ako ne posedujete sopstveni? Rasprava se zahuktala, padaju i teške reči, nezadovoljstva izlaze na videlo. Čak i oni koji su juče bili veći do CNN-a, sada kukaju kao suri pilići. Simpatični dedica koji liči na portabl Deda Mraza, sve poskakujući na stolici oštro zahteva da se oformi radno telo koje će nas predstavljati (Gde? Pred kime? Zašto?), a usput traži i da se zauzme energičan stav zarad odbrane Kosova. E, ako ga srpski mediji iz dijaspore ne odbrane, neće niko. Drugi „kolega“ sa TV ultimativno i ljutito traži da mu Ministarstvo za dijasporu isposluje kod RTS-a ne bi li mu ovi slali nedeljno bar pet minuta montiranog materijala?! Dođosmo nekako i do kraja dana, odnosno do završne reči Milice Čubrilo i donošenja zaključaka sa ovog skupa. Zalud je šarmantna ministarka u velikim količinama delila svoj čuveni osmeh koji topi glečere. Frustracije, kompleksi, a neretko i ogorčenost, izbijali su iz poslednjih diskutanata koji su po svaku cenu želeli da daju do znanja kako se njihova borba i žrtva koju podnose za vaskoliko srpstvo malo ceni i poštuje. Ipak, na kraju se donesoše i ti zaključci, pa smo najzad mogli da izađemo u smogovsku beogradsku noć u kojoj nas je čekala večera. Kuća časti. Restoran „Šaran“ na zemunskom keju, na jelovniku bogat izbor (za jeretike meso, za vernike riba). Otkravili se i oni što su bili ljuti, muzika daje sve od sebe, u neko doba dođe i ministarka, veseli se i ona, doduše onako diskretno, ministarski... Taman kad je bilo najlepše, dadoše znak za fajront, autobus čeka one koji su spavali u hotelu na račun države, rastanak se primakao, rasturiše se srpski mediji na sve četiri strane sveta i odoše da čuvaju nacionalni identitet i ugroženo srpstvo. Napolju je škripao sneg pod nogama, a Dunav je, kao neprimetno, okivao ledom čamce u zimovniku. http://www.ciode.ca/dogadjaji/12-mediji.html
