Pisma čitalaca
Nekrolog dostojanstvu <http://www.glas-javnosti.co.yu/pismo/12944/nekrolog-dostojanstvu> Kada je najužoj porodici Radovana Karadžića, deci Aleksandru i Sonji, supruzi LJiljani i zetu Branislavu Jovičeviću izvesni Lajčak M. oduzeo lična dokumenta i nastavio da se, poput svojih prethodnika, iživljava nad jednom nesrećnom porodicom, jedino je mogao da računa da je izvesno da niko u srpskoj vlasti u Beogradu neće pisnuti zbog toga. Sve drugo, manje-više, nije bilo toliko izvesno. Nisu pomogli ni vapaji porodice koji su se svodili na jednostavnu istinu, da i kad bi mogli da stupe u kontakt sa Radovanom, ne bi to smeli da urade jer ih prisluškuje i prati bar dvadesetak službi svakog trenutka. Dakle, nije reč o njihovom saučesništvu u skrivanju najpoznatijeg haškog begunca, nego o nečemu sasvim drugom. Reč je o „bosanskom Gvantanamu“ - pokušaju da se torturom i mučenjem dođe do cilja, da se torturom i mučenjem porodice izdejstvuje predaja ili bar samoubistvo Radovana Karadžića. Jer, ako porodica ne zna gde je Karadžić, on bi svakako morao da zna da mu porodica stradava zbog njega. Činjenica što neko nije mogao da gleda krv krajem DžVIII veka nije zaustavila neke zločine. Paradoksalno, nije mogao da ih gleda, ali ih je naređivao. U današnjici isti fenomen sprečava izvesnog Lajčaka M. da organizuje javno „živo dranje“ porodice na gradskom trgu uz živi televizijski prenos. Taj revnosni SS-Obersturmfihrer naredio je 9. januara na dan Svetog arhiđakona Stefana, koji je ujedno i slava Republike Srpske, da se mučenje nastavi. Nije morao da čeka jer, kako je i sam mnogo puta u svojim naredbama naglasio, sve njegove naredbe (Befehl!) „ne podležu iznošenju pred niti odlučivanju od strane sudova Bosne i Hercegovine ni sudova njenih entiteta ili bilo gdje drugde, te da se ni pred kojim sudom, nikada, ne može pokrenuti postupak u vezi sa obavezama čije izvršenje iz njih proističe“ (nalog visokog predstavnika br. 02/08). Toga da niko, nigde i najposle nikada ne može da preispita to što je urađeno nema čak ni u Svetom pismu, a i da ima, bilo bi nam jasno odakle takvo pravo Božjem sinu ili Ocu, ali nikako ne mogasmo da dokučimo odakle takvo pravo SS-Obersturmf¸hreru? Hoće li njegovo oružje i sila za vjeki i vjekov biti jači od Božije sile, moralnog zakona, a što ne reći i zemaljske pravde?! No, ne bismo se mi bavili jednim malim aparatčikom velike sile zemaljske jer znamo da nije njega, bio bi neko drugi. On se, doduše, po njih dobro pokazao i valjane zasluge dobio onomad zbog Crne Gore. Preporučio se i na taj način upao u balkanske kaljuge da belim šalom od tila zaklanja nos od mirisa krvi, krasta i truleži koje su nam njegove gazde doneli i ostavili. Pa će za neku deceniju negde po belom svetu, kao Ahtisari danas ovde, prodavati nekim drugim zlosrećnim domorocima rog za sveću (čitaj: „uterivanje demokratije“). Verovatno će menjati košulje svakih pola sata jer taj beli šal od tila ne spasava od tolikog vonja, ali ko će tada još čuti za neke Karadžiće ili pak Srbe... Ali, sve to istorija može da razume, a mnogima će to i biti u redu... I biće sve u miru i redu, posthumnom, ako se svi drže poslovičnosti da je ćutanje zlato. A je li narodna mudrost ponekad skliznula u interes? Nisu li ponekad pragmatizam i koristoljublje najnemoralnije prerušeni u pesničku metaforu koju pevaju, na lovorikama uzdignuti, srebroljubivi pesnici. Ovde pada na pamet istinita priča jednog nemačkog sveštenika koji je preživeo nacistički logor. Zapisao je: „Prvo su počeli da hapse levičare i sindikaliste i da ih teraju u logore. Ja nisam bio ni levičar ni sindikalista, mene nisu dirali. Onda su prešli na Jevreje. Ja nisam Jevrejin, mene nisu dirali. Potom su pokupili slobodoumne intelektualce. Ni tada me nisu dirali. I tada sam ćutao. Najzad su pokupili i mene, ali nije preostao niko ko bi se bunio“. Ne. Ćutanje nije zlato, sem za one koji su za novo sveto trojstvo proglasili devizu:“ U se, na se, i poda se“. A ovakvi novoverci šepure se kao vlastodršci u Beogradu (klonirani u manje-više istom pakovanju do svake opštinice) i pretvaraju sve nas u njihove žrtve, kamene krajputaše, koji su svedoci njihove neizlečive bolesti: izliva vlasti u mozak. Ovakva teška dijagnoza i zlehudi razvoj događaja bili bi tek košmarna negativna utopija da mu na ruku ne ide poslušnički karakter vlasti. Kako u Republici Srpskoj, tako i u Srbiji. U Republici Srpskoj vlast se tek tu i tamo suprotstavi SS-Obersturmfihrer i to kad su njihova sopstvena blagoutrobija ugrožena, a sve pod krinkom brige za očuvanje Republike Srpske. Pri tome, naravno i dalje pitbulovski krvožedno tragaju za Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, ne htevši da čuju ono što im nalogodavci i goniči saopštavaju - da je čitava Srpska, pa shodno tome i oni sami, odnosno funkcije i položaji na kojima su, delo Karadžića, a pre svega - Mladića. Tako je to u protektoratu zvanom Republika Srpska. A u Srbiji? Kad u Srbiji vlast nad svim tim ćuti, jer im svaka priča o Hagu unapred povija uši, onda to nikako nije u redu. Čemu je spremna ova vlast sem tome da dostojno predstavlja državu bez dostojanstva, morala, pravde, slobodarstva i solidarnosti. Oglodak Srbije predstavljaju siti vlastoljupci. Kad zanoćimo u danu u kojem se u ime više pravde gaze pravo i zakoni, probudićemo se u tmurno jutro holokausta. Kad se ćutke na to gleda, kao da se nevinoj žrtvi zapušavaju usta i vezuju ruke. Eto vam, Srbi, svetle budućnosti, Evrope i ljudskih prava. Eto nam, Srbi, kao što nam mnogi poručuju i priželjkuju, Srbije koja će sva stati dokle se proteže senka jedne jedine kruške. Dolazak tog i takvog dana nije nemoguć: ono što je ostalo od čojstva i junaštva lako staje u senku jedne jedine travčice. Milan Šećerović, Slavko Živanov Beograd http://www.glas-javnosti.co.yu/ [Non-text portions of this message have been removed]
