Kraj
"Gospodi pomiluj" - sanjala sam duhove manastira, i ikone ciji su dani izbrojani, i glasove koji tonu u tisinu. "Oce nas" - i molitve nestaju kao pena, i glasovi, snovi, reci ginu. Ne znam sta da molim, i koga, jer vec duge godine se oglusuju o molitve srpske usi srpskoga Boga. Ukus pepela I krvi mi je na jeziku, u meni se slomilo nesto i obrisi rusevina dizu se oko mene i utvare lebde, bez daha i bez zivota, jer ovde vazduha nema da se dise. Molitve blede, sve su tise i tise. Sunce je zaslo; mrak je pao, a ona tiha sveca koja nas je kroz sest vekova odrzala nestala je, odnesena, ukradena - dugo vec lazu da Srbija zivi bez srca ali sad traze da zivimo bez duse. Govorimo reci bez pameti, mi tudjinu, dusman nama - tudja ruka Srbiji strasnu buducnost vaja dok nam proslost i istoriju brise, a Srpstvo stoji u mucnom muku dok poslednji Ocenasi ispod svodova koje su digle ruke Nemanjica pokusava da shvati ko je tudjinu dao za pravo da nama na put stane i na sebe uzme da nam kaze da srpskom krvlju zaliveno Kosovo Polje nije nase vise. 18 Februar 2008 www.AlmaAlexander.com <http://www.almaalexander.com/>
