Diskriminacija u bazenu
Plaćanje političkih cehova Milorad Čavić samo je poslednji u nizu koji će se prema svemu sudeći nastaviti sve dok Hašim Tači u potpunosti ne ozakoni svoj narko-raj. U tome ima podršku najvećih “demokratskih” sila, naročito Sjedinjenih Država koje su slanjem oružja na Kosovo pokazali da su se naučili iz primera Kolumbije. Oni dobro znaju da se pošiljke belih linija ne mogu slati i čuvati bez adekvatnog arsenala. Čavić je platio ceh politici I. Gajić _____ http://www.novireporter.com/cgi-bin/get_img?NrArticle=3261&NrImage=1NrSection=11&NrIssue=263&IdPublication=2 Diskvalifikacija Milorada Čavića sa Evropskog prvenstva u plivanju samo je pokazala da su Srbi u Evropi i konačno postali ono što su Indijanci bili u Americi. Deklarativno priznati kao narod, faktički potpuno dovedeni do stadijuma dugorogih goveda koje razulareni kauboji vode sa kraja na kraj Amerike, trgujući isključivo njihovim mesom i još više kožama. Indijanci su danas slomljena zajednica zatvorena u svoj, gotovo, preistorijski sistem koji sebe više i ne prepoznaju u filmovima iz losanđeleske “fabrike snova”, jer tamo vide ponosne ratnike koji su imali nesreću da uopšte postoje na kontinentu koji su okupirali uglavnom prognanici i verski fanatici iz svih krajeva Evrope. Srbi, čak ni u sportu nisu daleko od statusa Indijanaca. Milorad Čavić poslednji je pokazatelj. Odnos krovnih organizacija u ostalim sportovima nije ništa bolji. Ne treba nikoga iznenaditi ako vaterpolo reprezentaciji Srbije odrede da moraju plivati sa po jednim Šiptarom na leđima jer samo tako ostale reprezentacije mogu biti u ravnopravnom položaju, a nezavisni Šiptari će steći novo iskustvo u ekipnim sportovima jer je veoma teško očekivati da dovoljno najnovijih “etničkih Albanaca” zna da pliva da bi se skupila vaterpolo reprezentacija te tvorevina. Naravno to neće biti prepreka Evropskoj plivačkoj organizaciji da ih primi pod svoje okrilje. Za sve je kriva majica sa porukom: “Kosovo je Srbija!”. Šta je tu loše. Ima li šta neistinito. Ima li išta izazivački. Ima li išta politički. Samo istorijska istina. Edukativna, ali istina koja ne odgovara današnjim krojačima istorije u svetu. Pre toga, Čavić je sve vreme boravka u Ajndhovenu, i na startnom bloku, i u kvalifikacijama, i u polufinalu, istu tu crvenu majicu nosio, ali je ona postala sporna tek kada su slike šampiona Evrope obišle svet. To je, kako se pretpostavlja, pokrenulo Albance s Kosova da protestuju kod organizatora EP u Holandiji, koji su prijavili Čavića Evropskoj plivačkoj federaciji (LEN). Milorad Čavić diskvalifikovan je, nakon što je osvojio zlato u disciplini 50 metara delfin i postavio novi evropski rekord (23,11 sekundi). Srbin je zaboravio da njegovi rekordi odgovaraju samo njemu i njegovom narodu i njegovoj zemlji. Nikome drugom. Zaboravio je još jednu bitnu stvar. Plivao je u Holandiji, gde odnos njegovih rezultata i droge pristigle sa Kosova ide u daleko veću korist “demokratskom uređenju” Hašima Tačija, nego u korist sporta. U odnosu na liniju pristizanja narkotika u tu depresivnu oblast linija Plivačkog saveza Srbije i ne postoji. U Holandiji se priznaje samo jedna linija. Kokainska. A tu su Šiptari uvek među prva tri u svetu. Počelo je ranije: Organizatori takmičenja naveli su da je srpski plivač „na ceremoniji proglašenja pobednika u disciplini 50 metara leptir stilom napravio čist politički potez i prekršio kodeks o bezbednosti na događajima koje organizuje LEN“. “Takva odluka je presedan, nikad nijedan plivač nije kažnjen na takav način! Čavić nije učinio ništa loše, nikog nije uvredio na bazenu ni oko njega, nijednu vladu zapadnih zemalja. Kosovo nije država, nije članica UN, EU, niti je član Plivačke evropske federacije. On je nosio tu majicu i ranije, ali niko mu nije skrenuo pažnju niti se razmišljalo da to može bilo kome da zasmeta sve dok nisu stigle instrukcije sa Kosova. Čavića su organizatori videli sa zastavom i u toj majici kad se spremao da izađe na pobedničko postolje, ali ga niko nije upozorio da to ne čini. Ako je time prekršio neko pravilo, bili su dužni da ga upozore, ali to niko nije učinio”, bezuspešno je pokušavao da objasni predsednik Plivačkog saveza Srbije Dušan Dimitrijević. I sve u vetar. Činjenice nikoga nisu ni zanimale. Bele linije daleko su jače od linija bazena. To bar svi znaju. Nije prvi put Srbima. Sport je trpeo sve što se preko srpske politike prelamalo. Izgubljena lica iz 1992. godine, reprezentacije tadašnje Savezne Republike Jugoslavije kojoj ne daju prolaz na aerodromu na Evropsko prvenstvo gde su slovili za favorite još uvek su urezana u sećanja ljubitelja sporta. Piksi Stojković, Predrag Mijatović, Dejan Savićević i ostali bukvalno su oterani nakon što su Jugoslaviji uvedene sankcije. Da je sve bilo pripremljeno pokazala je reprezentacija Danske koja je “iznenađeno” uskočila na prvenstvo i to potpuno spremna. Na kraju su postali i evropski prvaci, kao rezervna reprezentacija. Pokunjeni fudbaleri su se razišli a srpski fudbal nikada se nije oporavio od tog udarca. Važilo je pravilo golog preživljavanja po svim evropskim ligama koje su mogli dohvatiti. Sportom u Srbiji zavladali su kriminalci i političari i zbog toga svaki uspeh znači mnogo onom običnom svetu koji gleda u sportiste kao u iskrene predstavnike svoje zemlje. Cela nacija je živela na krilima košarkaša koji su nakon ukidanja sankcija celom svetu dokazali da je Srbija sila kojoj ni sankcije nisu mogle slomiti kičmu. Srce su pokazali i odbojkaši, i vaterpolisti, i rukometaši i mnogi drugi koji su se borili za svoju zemlju i protiv neljudskih uslova kojima je kažnjavana cela nacija zbog toga što je na vlasti bila gomila bolesnih idiota sa porodicom Milošević-Marković-Ražnatović na čelu. Nažalost, cele nacije politika koja se najviše okoristila njihovim uspesima uspela je da uništi čak i ono što su ti momci srcima osvojili. Političke, zemunske, arkanovske, voždovačke i ko zna kakve još grupacije preuzele su kontrolu koja je mogla značiti samo potop. Politika: Nakon relativno mirnog perioda u kojem se sport batrgao da izađe iz ralja u koje je upao devedesetih počele su da se pomaljaju naznake oporavka. Teniseri, vaterpolisti, plivači, rukometaši, odbojkaši i odbojkašice i mnogi drugi počeli su ponovo da Srbiju vraćaju na mesto koje joj pripada. I ponovo se umešala politika. Kao što su kažnjavani za parole ispod majica kojima su od sveta tražili da prestane bombardovanje danas ih ponovo kažnjavaju zbog toga što vole svoju zemlju. Milorad Čavić samo je poslednji u nizu koji će se prema svemu sudeći nastaviti sve dok Hašim Tači u potpunosti ne ozakoni svoj narko-raj. U tome ima podršku najvećih “demokratskih” sila, naročito Sjedinjenih Država koje su slanjem oružja na Kosovo pokazali da su se naučili iz primera Kolumbije. Oni dobro znaju da se pošiljke belih linija ne mogu slati i čuvati bez adekvatnog arsenala. Čavić je platio ceh politici. Pokazao je to i čovek kome je jedini sport bio ganjanje mačaka po stanu. Premijer Srbije čak je i nazvao Milorada Čavića. Niko ne zna kako se odvažio na taj korak, jer je opšte poznato da je Čavić vrhunski plivač, a da Koštuničine mačke nikako ne podnose vodu. Politika je ipak bila važnija i od mačaka, pa je poslovično neupućeni premijer, uputio poruku u koju je udrobio i povelju UN i “legitimisanje nasilja”. Nije mu palo na pamet da je Čavić nesretan. Da je Čavić bio spreman za još veća dela. Da mu je propalo hiljade kilometara plivanja. Na pameti mu je bila i predizborna kampanja. Kao i svima ostalima koji su se utrkivali u sličnim izjavama. Nikoga neće začuditi ni ako sutra Novaku, Ani ili Jeleni zabrane da igraju pod srpskom zastavom. Ni ako Čaviću zabrane učešće na Olimpijadi. Ni ako Srbiji zabrane učešće na Olimpijadi. A možda Srbima i dozvole odlazak u Peking. Pod zastavom Tibeta. http://www.novireporter.com/look/reporter/nr_article.tpl?IdLanguage=11&IdPublication=2&NrIssue=263&NrSection=11&NrArticle=3261 [Non-text portions of this message have been removed]
