ISTORIJSKI TOK KOSOVSKE DRAME - OD ZULUMA DO NEZAVISNOSTI: PROŠLOST, PAMĆENJE, 
STVARNOST 

 

Izveštaji katoličkih velikodostojnika iz 17. i 18. veka pokazuju veoma jasno da 
je opstala etnička granica srpskog i albanskog naroda od stotinu i više godina 
ranije, mada sa "džepovima" na obe strane - srpskim, u Altinu, u današnjoj 
teritoriji Albanije, i albanskim, u oblasti Paštrika i Ribnice. Tek u 17. veku 
će se etnička granica između Srba i Albanaca pomeriti na istok, ali to neće 
ugroziti kompaktnost srpskog stanovništva, niti će se menjati srpski karakter 
ove oblasti. 

Veoma je značajno da ovi izveštaji govore o ovoj zemlji kao o Srbiji, u kojoj 
je ogromna većina srpska, mada zapadnom delu, prema albanskoj teritoriji, 
stanovništvo sve upadljivije postaje mešovito. U istočnom i jugoistočnom delu 
nema ni tolikih promena i oblast ostaje homogena - srpska. Prizren je "glavni 
grad Srbije" u celom ovom periodu, sve do kraja 18. veka. 
Izveštaji, međutim, ukazuju i na albansku kolonizaciju, iako još ne masovnu, 
kakva će biti tek u 19. i 20. veku. Ali se iz njih vidi da je islamizacija od 
samog početka bila u službi kolonizacije. 


Albanizacija po zonama

Širenje Albanaca i zaposedanje srpskih teritorija teklo je u etapama, pa se 
mogu uočiti i zone njihove kolonizacije, kao i islamizacija Srba od jedne 
etapne zone do druge. Prve grupe Srba su islamizovane i albanizovane u zapadnoj 
ili pograničnoj zoni, a poslednje - u krajnjoj na istoku. 
Glavno poturčivanje u zapadnoj zoni pada krajem 17. veka. I sami poturčenjaci, 
u zapisima s početka 20. veka, pamte da su oko 200 godina ranije bili Srbi, što 
znači da su u islam prešli oko 1700. godine. 
Islamizovanje teče sukcesivno, ali je u nekim periodima bilo pojačano - navodi 
Atanasije Urošević. Bilo je vremena kada su "nastajali čitavi pokreti za 
prelaženje našega življa u islam".


U tom razdoblju, Albanci su naseljavali Kosovo i Makedonija, zauzimajući zemlju 
sa koje su oterani Srbi i Makedonci. Tako su umesto homogenih srpskih i 
makedonskih krajeva nastajali kompaktni albanski krajevi. Ranije, albanski i 
srpski narod nisu bili u nacionalnom sukobu - kroz mnoga stoleća srednjeg veka 
živeli su zajedno bez konflikta na toj osnovi. Sukob nastaje u novoj 
versko-društvenoj diferencijaciji turskog, otomanskog poretka, koji je nametnuo 
poturčivanje, islamizaciju sveg življa. 

Nadbiskup Matija Masarek je izvestio da su poturčivanju podlegli prvo Albanci - 
što je protumačio kao plod "njihove izopačene i ohole prirode", a time i to što 
su ti islamski prozeliti među Albancima naročito mrzeli svoje katoličke 
sunarodnike i nemilice ih tamanili. 
Prema Masarekovom opisu, katolički Albanci iz Malesije ne trpe da ih Turci gaze 
i tlače, ubijaju Turke, beže u Srbiju s promenjenim imenom u želji da ostanu 
katolici. 
Potpuno isti sud kao Masarek ima i patrijarh pećki VasilijeBrkić u izveštaju 
grofu Orlov, od 29. marta 1771: Veli da se od muslimanskih Albanaca pribojavaju 
čak i sami Turci, jer je "albanskaja poroda žestoka, dosaditelna, grabitelna, 
nespokojna, krvoprolivatelna i visokoumna". U prizrenskoj oblasti je, po 
Vasiliju, za vreme austrijsko-turskih ratova, hrišćana skoro nestalo, "a potom 
su se naselili Albanci i postali Turci i napunili mesta i sela, poseli zemlju i 
mnogo ce obogatili". 


Islamizacija Albanaca počela je pre njihovog naseljavanja srpskih zemalja. Prva 
etapa poturčivanja pada u poslednje decenije 15. veka, posle likvidacije 
Skenderbegove Albanije. Deo Albanaca je pobegao u južnu Italiju, ali je ostatak 
počeo da prima islam i time dobija ne samo garantiju daljeg opstanka nego i 
mogućnost za napredovanje. Islamizacija je zahvatila prvo feudalce, pa gradsko 
i, najzad, seosko stanovništvo. 
Turska vlast je podsticala taj proces posebnim, naročito finansijskim 
olakšicama, pa je cela srednja Albanija primila islam uglavnom već u 16. veku. 
Ti islamizovani Albanci postali su najsnažnije i najsurovije oruđe islamizacije 
i pokoravanja hrišćanske raje. 

Ako se izuzme specifična islamizacija bosanskog stanovništva, kao i 
zanatlijsko-trgovačke populacije gradova, sve ostalo pravoslavno srpsko i 
makedonsko stanovništvo - od Skadra do Ohrida - bilo je poturčeno. To su tzv. 
"Arnautaši", čiji je broj vrlo veliki. Pošto su preko Albanaca, i zbog njih, a 
ne od Turaka Osmanlija, primili islam, ovi su se poturčeni Srbi i Makedonci za 
srazmerno kratko vreme i albanizovali, primivši ime, albanski jezik, običaje, a 
konačno i svest. 


Stoga je "taj procenat naše krvi potpuno izgubljen za našu narodnu celinu" - 
zaključuje je Jovan Hadži-Vasiljević, koji je o ovom pitanju 1925. godine 
objavio posebnu raspravu. Po njegovim proračunima, od oko 100.000 Arnautaša u 
celoj "Južnoj Srbiji" - Makedoniji i delovima Stare Srbije - u ovom pojasu ih 
je bilo oko 35.000, dok drugi izvori tvrde da veliki procenat 
kosovsko-metohijskih Albanaca "čine poturčenjaci i poarnaućeni Srbi". 
Dmitrije Bogdanović, međutim, ukazuje da bi bilo "preterano tvrditi da su svi 
kosovski Albanci Arnautaši, tj. poarbanašeni Srbi, jer to zaista ne odgovara 
stvarnosti". 
Ali, u svakom slučaju, ovo poarbanišavanje Srba predstavlja početak viševekovne 
tragedije srpskog naroda, jer je veliki njegov deo na taj način gubio svoj 
identitet.

 

 

http://www.srpskadijaspora.info/

 

 

 



[Non-text portions of this message have been removed]

Одговори путем е-поште