SRPSKI ANTIBARBARUS
Piše Emil VLAJKI Izvjesno je, da Srbi ne mogu van historije, ali čini se, da ni historija ne može van Srba. Srpsko-pravoslavno, u mnogo čemu, antiracionalno ponašanje, zadavalo je neizmjerne muke i malima i velikima. Srbi su vijekovima stajali u obranu kršćanske Europe sprječavajući prodor islama, zadali su odlučne udarce Austro-Ugarskoj u Prvom svjetskom ratu, istupili su iz nacističkog pakta 1941. godine, da bi iste godine uspostavili prvu slobodnu teritoriju u okupiranoj Europi. I ma što god tko pričao, Srbi su 1999. godine, naizgled suludo, ali hrabro ušli u rat protiv najmoćnije koalicije na svijetu koju su, prema analizama zapadnih stručnjaka, vojno nadmudrili, taktički i strateški. S obzirom na činjenicu da je NATO bio pred raspadom, bili bi, možda, i pobijedili da nije bilo Jeljcinove izdaje. Srpski otpor barbarima svih vrsta i njihova težnja za pravdom, duboko je ukorijenjena u ortodoksnom kršćanstvu koje se od svojih početnih dana nije mnogo promijenilo. Ono je nesuglasno sa rimsko-katoličkom hijerarhijom i ofiranjem s vjernicima u obliku olakog oprosta grijehova. Mistika izvornih vrijednosti kršćanstva čini da je revolt koji osjećaju pravoslavne mase upotrebljiv za stvaranje idealnih društava pod vođstvom ovapločenog svjetovnog gospodara sa karakteristikama koje utjelovljuju tu želju za pravdom. Zato su se u pravoslavnom svijetu, posebno ruskom, snažne ličnosti mogle s lakoćom nametnuti narodu. To je slučaj Petra Velikog, Katarine, Lenjina, Staljina i, danas, Putina. Diskurs takvih ličnosti morao je biti zasnovan na pravdi bez obzira na to što se je u praksi moglo događati nešto sasvim suprotno kao, na primjer, užasi staljinističkih koncentracionih logora. Ali kao što ni užasi inkvizicijskog perioda katoličanstva ne mogu dovoditi ovu religiju u pitanje, tako se ni pravoslavlje kao vjera ne može dovesti u pitanje zato što je, nehtijući, iznjedrilo staljinizam. Što bilo da bilo, a što je naglasio kršćanski filozof Berđajev, jedino su izvornost i mističnost pravoslavnog kršćanstva mogli animirati i u praksi uspostaviti komunizam kao sistem idealno koncipiranih odnosa. Uostalom, pogledajmo na koji način danas Rusi gledaju Putina. Oni mu daju plebiscitarnu podršku jer je on za njih ovapločenje boga koji je tu na zemlji da Rusima donese pravdu. To ne znači da ostali pravci kršćanstva, kao što su katoličantvo i protestantizam, nisu u stanju iznjedriti izvornu pravednost. Europska socijal-demokracija, a i anglo-saksonski pravni sistemi, su vrste njenih utjelovljenja. Ali dok je karakteristika pravoslavnih masa nevjerojatna naivnost u gledanju na pravdu, mase na Zapadu su impregnirane svjetovnom religijom i njenim praktičnim aspektima. Ove posljednje su mnogo, uvjetno rečeno, zrelije, racionalnije i promučurnije. Najjasnije se to ogleda u protestantizmu koje je od kršćanstva napravilo biznis-religiju. Tako, suvremeni protestant misli da bi Isus Krist, da je živio danas, bio ili kapetan fudbalskog tima, ili vrhunski menađer! Što se drugih aspekata tiče, nasilje pravoslavlja najčešće ima kao osnovu revolt protiv neke nepravde ili pak izvršenje pravde, što ne znači da takav revolt ne može i sam, u svojoj iracionalnoj zaslijepljenosti, biti nepravedan, pa i zločinački, što se je pokazalo u pojedinim slučajevima u Hrvatskoj, i u nedavnim BiH sukobima i što aktuelno rezultira izvjesnim antisemitizmom pošto mnogi Srbi smatraju da su Jevreji u osnovi nepravde koja ih pogađa u svjetskim razmjerima. S druge strane, nasilje na Zapadu često je egoistično motivirano, prepuno je neistinitih opravdanja i nerijetko racionalno-zločinački sprovedeno. U modernim vremenima spomenimo genocide nad autohtoncima u Americi i Australiji kao i trgovinu afričkim robljem. Istovjetno, koncentracioni logori kao Aušvic, Treblinka, Buhenvald, Jasenovac, SAD-logori neljudskog karaktera kao Abu Graib u Iraku i Gvantanamo na Kubi te logori za mučenje zatvorenika diljem Europe i, konačno, uništavanje iračkog, afganistanskog i srpskog naroda od strane „međunarodne zajednice“ predvođene Amerikom, primjeri su takvog racionalnog antihumanizma Ali, kao i sve ostalo, antibarbarus ima svoju dijalektiku. Kada se Srbi odreknu pravoslavne izvornosti koja je, rekli smo, dječje iracionalna i usmjerena prema suprotstavljanju nepravdi, i zamjene je sa katoličko-protestantskom racionalnošću, tada gube orijentaciju i pretvaraju se u služinčad koja se, pored svega, i međusobno izjeda. Ne snalazeći se u novom ruhu, ostaju bez osnovnih moralnih vrijednosti, odriču se svojih veličina, svoga tla i identiteta. Postaju izuzetno „prilagodljivi“, mazohisti, doušnici, prihvaćajući logiku prvenstveno onih koji im žele zlo umotano u ambalažu „humanizma“.U tom smislu, odričući se vlastitog sopstva, što se posebno odnosi na njihove političke i intelektualne elite, prihvaćaju pripadnost „genocidnom“ narodu, poslali su svoje heroje u Haške ralje „međunarodne zajednice“, dozvolili onima, à la Solana, koji su ih demonizirali i uništavali njihov teritorij, i koji to i dalje rade, da slobodno šeću njihovom zemljom i da im kroje zakone, te nude, svakom tko zaželi, svoju djedovinu za iluzornu šaku eura. U „Majstoru i Margariti“ ruskog pisca Bulgakova, đavo okuplja u kazalištu svitu onih koji liče kao jaje jajetu sadašnjoj „demokratskoj“ srpskoj eliti koja je, kada joj se ponudi „ulazak u Europu“, spremna da se odrekne svega srpskog. Vrag se na pozornici prikazuje izuzetno human i darežljiv. Svi prisutni gledaoci dobijaju poprilične količine zlata. I upravo kada je njihova sreća na vrhuncu, zlato im se pretvara u prah. Sličnu sudbinu doživljavao je i sam Milošević u nekoliko navrata. U burnim devedesetim, „ međunarodna zajednica“ je od njega tražila različite koncesije obečavajući mu skidanje sankcija sa tadašnje Jugoslavije. Nastojeći da bude racionalan, po njegovom mišljenju za dobrobit zemlje, Milošević je pristajao na ovakve ponude. Ali je svaki put bio prevaren. Sankcije bi bile skinute za par mjeseci, a nakon toga, ponovo uspostavljane! Sadašnje ponude Srbiji u stilu: „odreknite se Kosmeta, pa ćete uči u Europu“, liče na prethodno opisanu prodaju magle. „Međunarodna zajednica“ koja ohrabruje razne nacionalističke pokrete (Albanaca, Bošnjaka, Mađara, itd.) da razdiru Srbiju po volji, postaje cinično nehumana prema ovoj zemlji. U stvari, što Srbija sve pokornije spušta glavu, cinizam samozvane i vrlo ekskluzivne „međunarodne zajednice“ u kojoj (faktički) nema Rusa, ni Kineza, ni Indijaca, ni Afrikanaca, ni Latinoamerikanaca, postaje sve izrazitiji i brutalniji. Za vrijeme dok je bombama uništavala Jugoslaviju 1999.godine, istovremeno je bacala letke na kojima je pisalo: „srpski narode, mi te volimo“! Ali kako je rat neočekivano dugo trajao, leci su bili zamijenjeni još krupnijim („inteligentnim“ i radioaktivnim) bombama bacanim na škole, bolnice, vodovode, dječje vrtiče i slično. U ovim trenucima, nastavljajući istu politiku, Sjedinjene Američke Države koje su protupravno otele jedan dio srpskog teritorija i poklonile ga drugima, poručuju Srbiji: „mi smo vaši najveći prijatelji“! Do sada su ofucani „novi gospodari svijeta“ najviši stepen cinizma prema srpskom narodu i, bez ikakvog pretjerivanja, neviđenim u svjetskoj povijesti, pokazali kroz ponašanje lažnog suda pravde: Haškog tribunala. Tako je, prilikom suđenja V. Šešelju, izveden protiv njega slijedeći „dokaz“. Na ekranu je reproduciran video snimak vladike Filareta iz ranih devedesetih koji pokazuje lubanju jednog srpskog dječaka, mučki ubijenog na početku rata. Pošto nitko, pa ni sudija, nije u trenutku shvatio kako se jednom Srbinu može suditi radi ubojstva nekog drugog Srbina počinjenog od strane srpskih neprijatelja, tužilac je dao kratko objašnjenje: „To je dokaz srpske propagande“! Za svoj navod nije pružio nikakav dokaz, nikakvu ekspertizu! Sudsko vijeće je pola minute nešto pričalo, i prihvatilo protiv optuženog takav „dokaz“ kao validan. Dakle, kada Srbi ginu, i onda su krivi jer njihovom, navodno „lažnom“ pogibijom, obmanjuju javnost. Tako se u Hagu sudi jednom Srbinu kako za neprijateljske tako i za vlastite žrtve. Ali priča još nije završena. U toku suđenja Šešelju, prikazan je i video snimak jednog mitinga iz 1996. godine, gdje ovaj izjavljuje kako ne treba imati posla sa takvom Europom koja neprekidno Srbiju ucjenjuje. I ništa se drugo nije vidjelo ni čulo. Ovaj „dokaz“ Šešeljeve „krivice“ očito spada u izražavanje političkog mišljenja čiju nemogućnost sankcioniranja garantira niz međunarodnih povelja. Ali „genocidni“ Srbi očito ne mogu beneficirati ikakva ljudska prava. Umjesto da ustanovljava individualnu odgovornost na čvrstim dokazima, ovaj prostituirani sud je išao tako daleko, da je u jednoj osudi, nezapamčenoj u sudskoj praksi, presudio i srpskoj historiji spomenuvši da „genocidni srpski nacionalizam“ vuče svoje korijene iz samih „Načrtanija“! „Naučna osnova“ ovakvih stavova data je kroz pero dvojice britanskih akademika (!) koji su devedesetih godina napisali kako je točno da je Orič počinio brojne zločine nad Srbima, ali da je to bilo ispravno pošto su Srbi genocidan narod, pa je bilo korisno preventivno ih ubijati u što većem broju kako ovi ne bi naknadno uništavali muslimanski narod! Posve je jasno, da Zapad preko Haga nije mogao osuditi Oriča i Hradinaja za počinjene zločine nad Srbima jer bi tako doveo čitavu svoju politiku u pitanje: od glavnog akterstva u raspadu Jugoslavije, preko demoniziranja Srba, favoriziranja Hrvata i Muslimana u nedavnim sukobima, zločinačke NATO-agresije 1999. godine, do promotorstva „nezavisnog“ Kosova. Ali, to je shvatljivo jer se radi o neprijatelju. Ono što nije shvatljivo je činjenica da je srpska „demokratska“ elita i dalje, nakon navedenih presuda, spremna na punu suradnju sa Hagom koji je postao, par excellence, antisrpska, institucija. U vrlo bliskoj budućnosti ćemo vidjeti da li će srpski narod, fizički i duhovno uništavan, pokleknuti i prihvatiti danajske darove, ili će reafirmirati svoju izvornost i još jednom, „iracionalno“ reči NE suvremenim barbarima. http://www.novireporter.com/ [Non-text portions of this message have been removed]
