Dragan Milanovic MA(N)TIJA DEFETIZMA Moramo priznati da smo u mladosti bili ljubitelji Matijine misli i poezije. I danas mislimo da je Matijina poezija značajna u našim nacionalnim okvirima. Ona je unela duh srpske tradicije i narodnog epskog jezika u pesništvo i besedništvo. Međutim, u sebi krije velike opasnosti. Ona jeste nacionalna ali je i politički korektna, to jest uspeva da bude i srpska i prihvatljiva i onima koji nisu posvećeni nacionalnom interesu i istoriji. Osim toga ona zvuči „lokalno-crnogorski" pošto je sasvim utemeljena u crnogorskoj varijanti Srpstva. Stoga nosi sa sobom nekoliko problema koje crnogorsko Srpstvo do danas nije uspešno rešilo: Srpstvo a pre svega „crnogorsko Srpstvo" je kod Matije epsko, ono je vezano za agon prema Turcima i u njemu nema, kao kod Njegoša, onog konačnog, opšteljudskog i nadnacionalnog izmirenja nad univerzalnom ljudskom tragedijom. Toga čini ima i u grčkom epu i u grčkoj tragediji. Tako jednostrano shvaćen Njegoš predstavlja utemeljivača nacionalnog identiteta u negativnom smislu. Identitet kao antidentitet. Tako Matija i moderni ideologizovani „Srbi" i „Crnogorci" shvataju sebe samo u svetlu antagonizma sa Drugim. Kod modernih Dukljana to je antagonizam prema Srbima, a kod „Srba" je to antagonizam prema nekom konkretnom ili apstraktnom koji preti „plemenu". Nestankom osnova ove negativne identifikacije ukida se biće Srpstva u modernom crnogorskom shvatanju „nacionalnog" i kod srpskih i kod antisrpskih identiteta. Kada pesnik kaže „otkad nema Turaka nema ni Crnogoraca" on zapravo definiše to najajsnije. Matija je to izrazio u čuvenoj poemi «Unuk Alekse Marinkova plače nad Crnom gorom». Rešenje ne vidi, samo konstatuje poražavajuće činjenice: Njin padiša mrtav kući dođe A naš care iz groba ne usta, Zaludu smo u krst uvođeni, Dospeli smo sebi iza leđa. Krajnje nemoguća pozitivne nacionalna identifikacija: Bećković, a to mu se mora priznati, je podroban patolog naše nacionalne tragedije. Njoj je posvetio svoju najveću poemu: «Kaža», koja govori o stanju permanentne nacionalne katastrofe. Pored antiidentiteta kao odlučujućeg stuba nacionalnog vrednosnog sistema (slomljenog pobedom nad Turcima), on pridodaje nemogućnosti stvaranja pozitivnog identiteta. U tom smislu, napisao je niz pesama koje u kojima su okolnosti takve da je tlo za pozitivan stav nemoguće ili uzaludno: «Balada o žabi», «zatvorenikova pesma», zatim u kojima su privatnost i intima su nemogući «Kokoška», u kojima su preovlađujuća osećanja sasvim inhibirajuća («Kukavica», «Nada», «Kad bih znao da bih se ponosno držao», zatim opis uništenja prirodnih, porodičnih odnosa i privatnog identiteta: «Očinstvo», «Sinstvo», «Čiji si ti mali», «Otac»... Preopterećenost Smrću i stradanjem Elaboriranje katastrofa iz prošlosti je veoma korisno, ali kad je potrebno da nacionalna deluje operativno, ono je više nego inhibirajuće. Baš kao što specijalista patolog nije za lečenje akutnog sindroma, tako ni Matija nije merodavan za odlučivanje o operativnim merama u veoma kritičnim trenucima koji se odnose na sadašnjost i budućnost. Patolozi i negativisti mogu da vrše obdukciju na lešu, ali ne i da leče bolesnika. Takav „forenzičar" može da služi kao vodič za pronalaženje uzroka bolesti i smrti pacijenta, ali obdukcija nad nacionalnim telom isključuje mogućnost izlečenja. A u vaskrsenje se ne veruje. U njegovoj poeziji naročitu bitnost i snagu ima poema «Ćeraćemo se još», koja osmišljava samosadržajnost stradanja i borbe bez da i jednom ponudi realni cilj. Nije jasno ni protiv koga se borimo ili radi čega se borimo. Pošto je narod podneo teške patnje, siromaštvo, stradanja i katastrofu nada, on ne može da uživa u ovome kao pesnik koji je slavu zadobio na opštenarodnoj uspomeni na stare „istorijske rane" ali i na buđenje nacionalnog pokreta krajem osamdesetih godina prošlog veka. Tada je izgledalo da Srbija i Srbi ima jasan i realan nacionalni cilj. Čak i tada je napisao pesmu «Bodež». Osamdesetih su njegove pesme opterećene smrću išle čak do demonološke ikonografije – «Psoglav», «Kaža o Čminti». Nacionalna dezorijentisanost: Još pre pesme «Ovo i ono», Bećković je na više mesta izneo svoju preopterećenost upotrebi ličnih zamenica u poetici narodnog jezika i ostao njihov rob. To nije slučajno, pošto ni po negativnom ni po pozitivnom principu nacionalnu identifikaciju ne može to da obavi. Otud je kod njega najteže da izvrši «imentovanje» ljudi. Najlakše je govoriti u zamenicama jer se tako ništa ne rizikuje i ne definiše. Sa životinjama mu je neuporedivo lakše, kao na primer u pesmi «Ovce». Autistična lokalna orijentacija: «Bogojavljenje», poema o vrhunskom, najapstraktnijem odnosu sa superegom, za Bećkovića je svakako prisna, majstorska i čak virtuozna u poetici, ali je socijalno sasvim provincijalna. On ono najbitnije ograničava na svoje pleme, na svoj lokalni krug prisnosti, iz kojeg nikad nije mogao da izađe. Radomir Konstantinović koji je istovremeno ideolog „filozofije palanke" i njen najjasniji primerak (a naročito njegovi epigoni i sledbenici) je uočio da se Njegoš svojim genijem i univerzalnom porukom uzdiže iznad lokalnog i palanačkog u srpskoj kulturi. Matija Bećković, ma koliko želeo da je drugačije, ostaje u okviru lokalne „filozofije palanke". Iako formalno liči na Njegoša on mu je suštinski suprotstavljen. Njegoš je kroz srpsko osećanje sveta dostigao jednu univerzalnu poruku, dok je Bećković krenuo od srpskog i sveo se na lokalno „crnogorsko" ili „srpsko" u smislu uskog i palanačkog. Njegoš je bio pesnik borbe i pobede koja ima istorijski smisao i utemeljenje u svetosavlju, dok je Bećković pesnik pesimizma, defetizma i poraza. Njegoš je pesnik velikog tragizma, ali i nade u životno i nacionalno vaskresenje dok je Matijina borba sipljiva i kratkog daha jer je neutemeljena u tradiciji vere u vaskrsenje. Kod prvog je borba u službi jedne više nebeske realnosti (Luča Mikrokozma) a kod drugog je to manirizam borbe radi borbe, bez pravog cilja i smisla („ćeranje radi ćeranja"). Petar Prvi Petrović i njegov naslednik Njegoš su imali problem sa plemenskim partikularizmom kod crnogorskih problema koji su sa teškom mukom prevazilazili. Danas srpstvo sa takvom političkom elitom ponovo postaje žrtva regionalnim partikularizama (crnogorski, srbijanski, vojvođanski... ). Današnja Srbija i Crna gora podležu tim regionalizmima koji se u Crnoj gori pretvaraju u projekat nove nacije. U tom pogledu se delovanje Bećkovića i ostalih „terazijskih Crnogoraca" pokazalo kao romantičarska retorika a neretko i kao demagogija koja nije uspela da doprinese mnogo srpskom utemeljenju crnogorskog identiteta. Srpstvo je kod njega nešto mrtvo i arhaično, što nikako ne može da pridobije mlade ljude. Stoga je takvo „retro srbovanje" zapravo imalo kontraefekat kod mladih ljudi Crne gore. Kao što je „epsko srpstvo" Vuka Draškovića imalo porazne efekte po nacionalni pokret u Srbiji. Iz pesme «Vezivanje za mrca», to može i da se vidi zašto je takav nacionalni preporod ne može izvršiti na takvim osnovama i od strane takvih ljudi – naime na leševima se ne može graditi država, a o tome su govorili i otac Justin Popović i Danko Popović, kroz lik svog Milutina – «Knj. O Milutinu». Nacionalna ideja kod Draškovića i Bećkovića nije životna, ona je više postmoderno poigravanje tradicijom i tradicionalnim obrascima govora i mišljenja. Srpska i tradicionalna forma, ali ne i suština – suština ni ne postoji. Stoga je takav nacionalizam bez snage i ideje i on će na prvom iskušenju podleći pritisku. Sa takvim „srbima" antisrbi nam nisu ni potrebni. Bećkovićev opus, kao i kod drugih takvih „nacionalnih veličina" je prebiranje po ostatcima mrtve prošlosti koja nema snagu da pokrene ljude, da im da nadahnuće i ideju šta da se radi u novom vremenu i sa novim izazovima. Ne ona je samo jezička i stilska arheologija koja ima malo ili nimalo veze sa realnim životom, a nimalo sa budućnošću. Sve u takvoj „poetici" postaje umrtvljeno i nekako mračno i negativno, kao u nekom grobu ili u boljem slučaju u prašnjavom muzeju. Osim toga tu se često preteruje sa loklalizmima i arhazimima, ostaje se na nivou plemena i sela – «Gornji i donji kraj», itd. Međutim, sasvim su im van vizure stvari koje su napredne, lepe i pozitivne. Nema tu izlaza i ideje šta de se čini osim da se mazohistički uživa u prebiranju po sopstvenim tragičnim sećanjima. I kad piše o svom rodnom kraju, dijalektika izlaganjea logaritamskom progresijom uvodi inat, prkos, hvalisavost (s dozom humora) i ubrzo prelazi na problematiku laži, greha, krađe, mržnje, da bi se na kraju i ljudi i priroda izopačili u trulež i propast a scenom zavladala beznadežna „mrzost opustošenja". Ima samo Čemerno Nigde nema medno i šećerno (Kaža o Čminti) Ili Azbuka spade na tri zadnja slova (Čiji si ti mali) Ovakvih primera je mnogo kod Matije i kod sličnih „nacionalnih pesnika" i oni najčešću izviru iz neposrednog geografskog okruženja, kao da se iz «Veljeg i Mrtvog Dubokog» izlivaju na svo Crnogorsko Srpstvo odakle se prelivaju i na svo ostalo srpstvo. Jednostavno tu nema ni izlaza ni nade u preokret. Ko god čita takvu poeziju ili sluša takve „proroke srpske tragične prošlosti i žalosne budućnosti" gubi svaku želju da nešto učini na nacionalnom planu. Plitak i u svetloj tradiciji neutemeljen nacionalizam je obavezno „bapski kukavan" i negativistički. Politička opozicioniranost prema spoljnom svetu Biti „antiprotivan" svemu je nekako stil srpske nacionalne elite kako političke tako i kulturne. Opozicija svemu i ogorčenost prema svima je zarazio nacionalnu elitu u toj meri da možemo govoriti o patološkom mazohizmu i neurotičnoj depresiji koja se izražava u onom „ništa to ne valja" i „propali smo". To je izraz nemoći i nemogućnosti «baba, koje su sačuvale jezik», da prevaziđu svoj pesimizam, već su odlučile da ostanu u svoja četiri zida i da se oipozicioniraju svemu novom, naprednom i razuvere muške potomke od akcije, borbe i operativnosti. Oni guše svaku akciju svojim duhom koji se izražava „nije još vreme" ili „to nije potrebno" ili onim „ipak je ispalo dobro". Poslebna je disciplina te babske škole mišljenja da se nalaze različita opravdanja de se izbegava odgovornost i borba za nacionalne ciljeve. Stotinu će naći razloga da obrazlože svoj defetizam, kukavičluk i nesposbnost. Ovde je zgodno uporediti Bećkovićevu poetiku kukanja («Kukavica», «Unuk Alekse Marinkova plače nad Crnom gorom» i «Lelek mene» su posvećene isključivo kuknjavi), koja je prisutna u skoro polovini njegovog poetskog opusa, sa naricanjem Sestre Batrićeve iz Gorskog Vijenca. Dok Njegošava poetika tuge animira na akciju, Bećkovićeva je inhibirajuća. To je suština suprotnosti Njegoša i Bećkovića (i ostalih „bećkovića"). To je poetski kukavičluk koji se maskirao u tradicionalizam njegoševskog stila. Kao što oblačenje mantije ne znači i oblačenje vrline, tako i kićenje retorikom srpske tradicije ne znači i to da smo ravni tim na koje se pozivamo. To je zapravo kukavičije jaje koje se podmeće kroz razne „bećkoviće" i predstavlja se kao izraz autentičnog srpskog duha. „Opozicioniranost" svetu je kod Matije sasvim analogna povratku po inspiraciju u «jezik baba», a i ličnom povratku iz Sente u rodno Velje Duboko. To što je pedantan poetski patolog katastrofe Srpstva u Crnoj gori, znači da je uspeo da okupi krhotine nacionalnih vrednosti u toj zemlji posle velike katastrofe i razočarenja 20. veka (vidi pesma «Kosti»), ali ništa više od toga. Ono neće poroditi nešto novo i pozitivno, osim ako nacionalnu kuknjavu ne smatramo nekim dostignućem. Verujemo da su i pomenute „babe" bile agilnije i sposobnije no nove „ideološke babe" koje izgleda da ništa ne znaju doli da govore pesimističnim „jezikom baba". Izgubljeni eros hermetične opozicioniranosti Nezahvalno je uplitati se u privatnost autora, ali je to neizbežno, pošto je ona sva inspiracija ovog autora, mada ne izgleda tako. Sve njegove estetski izvanredne pesme i poeme su posvećene pokojnoj supruzi, a jedna vinska i nekoliko vedrih pesama vezane su za taj period. Kao što je to običaj kod crnogoraca, psihološki vrlo vezanih za majku («Otkad glavu promolih iz majke») nastupanje životnih obaveza ubrzo u njima ubija tanku nit erosa i život im se čini mučnim a neretko i katastrofalnim. Tako je i sa Bećkovićem stvaralaštvom. To je kao Branko Radičević naglavačke ili još bolje, „pravoslavni Rambo Amadeus". Pored ovako istrošenih sila volje za životom, ne može da se nađe gorivo za životnu pozitivnost, pa se ona projektuje na etnoutopiju, koju Bećković, na svu sreću, traži tamo gde joj je mesto – u religiji. No to nije religija Njegoševa kako je opisuje Vladika Nikolaj kao religiju teške borbe i vere i vaskresenje, već je to melanholična i slabašna vera, takoreći jedva utešno maloverje. A kako je vera temelj čoveka, takva vera rađa i takvu defetističku politiku neprekidnog odstupanja i prizivanja poraza. Čini se da pesnik voli na neki pervezan način patnju i poraze da bi imao „veliku temu" za svoje pesništvo. Početno iscrpljena volja za životom, na izmaku svojih pesničkih snaga, tražio je svoj objekat i svoje nagone, ali još osamdesetih se od njih prepao, što je osvedočeno u poemama «Kaža o Čminti» i «Psoglav», koje je identifikovao kao užasna, neprijateljska bića. Ne rešivši problem njihovog identiteta, pesnik se zapleo u «Ćeralistiku i ćerologiju», konzerviravši nacionalni aktivizam u hermetični sistem besmislenog «ćeranja», koje je dijalektika održanja sistema krionizovanog u tečnom azotu besmislenog antagonizovanja „prema ko-zna-kome". Uz svu njegovu virtuoznost, mi moramo da mu priznamo i da je njegova dijalektika naše nacionalne patologije tačna. Međutim, ne moramo da delimo bolesnu i nekrofiličnu ljubav prema tom patološkom stanju, naročito ako nas ona sputava da se realno borimo za konkretne nacionalne ciljeve. Stoga je za duh pogubno preterano „slušati" te i takve „pesnike" i „mislioce" koji oko sebe šire nemoć i slabost, koji opravdavaju svaki poraz i pokrivaju naše greške „sudbinom". Fatalizam nije dobar ni u poeziji a kamoli u politici u kojoj se samo borbom može nešto postići. No kakve smo „proroke propasti" slušali dobro smo i prošli. Naravno to ne znači da bi prošli mnogo bolje da ih nismo slušali jer mnogo toga od nas nije zavisilo, ali je sigurno da jedan narod nema šanse za opstanak ako njime ovlada duh defetizma i „bapske kuknjave".
www.vidovdan.org Tema na forumu http://forum.vidovdan.org/viewtopic.php?t=4085 www.vidovdan.org
