http://www.fokus.ba/vidi.php?rub=11&vijest=14309
Kultura Lazarević: Ovo mi je prva nagrada u životu D. M. PETROVIĆ | 01.09.2008 20:00 Predrag - Gugo Lazarević, u nedjelju, u Stričićima, ispred rodne kuće Petra Kočića, primio je ovogodišnju Kočićevu nagradu i zadatak da čuva sjaj i ljepotu kočićevskog nasljeđa narednih godinu dana, između dva "Kočićeva zbora". Tim povodom prenosimo iz "Zmijanja", revije zborovanja, dio razgovora s laureatom. Odluka žirija da omiljeni profesor mnogih generacija banjolučkih škola dobije Kočićevu nagradu obradovala je ne samo one koji poznaju vaš književni i politički rad, toliko saglasan s Kočićevim, nego i običan svijet, kojem ste hrabrim istupima u javnosti, pa često i žestokim, postali utjeha i nada u ovom nevremenu. Koja vam je ovo nagrada po redu? LAZAREVIĆ: Prva! Ovo mi je prva nagrada u životu. Mogu vam reći da me zato odluka žirija iznenadila, dok nisam saznao njegov sastav. Naime, još kao maturantu stavljeno mi je do znanja da postignuti rezultat nije, po sebi, uslov za dobijanje društvenog priznanja. Iako sam, kao odličan učenik, jedini u svom odjeljenju osmog razreda Banjalučke gimnazije bio oslobođen polaganja višeg tečajnog ispita, 1948. godine nisam, kao drugi odlikaši, dobio nagradnu knjigu, jer nisam bio podoban. U proteklih šezdeset godina ništa se nije promijenilo. Za sve vrijeme bio sam stručno podoban da budem član, povremeno i predsjednik, stručnih žirija za dodjelu književnih i pozorišnih priznanja na svim nivoima, od lokalnog, preko republičkog, do saveznog, ali ne i moralno podoban za dobijanje nagrade. Naravno, to kod mene nije izazivalo resantiman, jer sam smatrao da je bolje da se oni koji dolaze pitaju zašto neko nije dobio nagradu, nego zašto je dobio. Moram reći da uživam u struci i da sam bio zadovoljan što me društvo plaća da se bavim onim što volim. Priznaćete da je privilegija cijeli život tragati za istinom i ljepotom u beskrajnim prostorima umjetnosti i, za razliku od perifernih ljudi, kako bi rekao Andrić, proučavati prošlost da biste shvatili sadašnjost i zavirili u budućnost. U jednom našem ranijem razgovoru, govoreći o ignorantskom odnosu političara prema piscima, rekli ste da ste sve što znate o društvenom životu i politici naučili, prevashodno, iz beletristike. Je li se tu nešto promijenilo i, ako jeste, šta? LAZAREVIĆ: Ništa se nije promijenilo. Naprotiv, sve sam više uvjeren da su srpski pisci, po pravilu, bili bolji političari od profesionalnih političara. Za razliku od njih, oni su bili vizionari: ukazivali su na aktuelne promašaje da bi u budućnosti bili izbjegnuti. Nije li, na primjer, Dis pjevao "Sad svu slavu pronađosmo u partiji", ali ga savremenici, nažalost, nisu čuli, pa su zato njihovi potomci bili osuđeni da četrdeset pet godina žive u partijskoj državi. I, što je najtragičnije, taj Disov stih još uvijek je aktuelan. Ne zvuče li i danas savremeno Njegoševi stihovi: "Ne bojim se od vražjeg kota,/ neka ga je ka na gori lista!/ no se bojim od zla domaćega"? Nije li Ćurčin, u "Rodoljubivoj pesmi", još prije Prvog svjetskog rata, upozorio rod srpski da ne zna dokle mu dopiru međe. Ali su političari, kao i obično, prečuli upozorenje, pa se ostvarivanjem njihovih ideja srpstvo počelo smanjivati kao šagrinska koža. A, već sam i sebi postao dosadan ističući da je jedino Dučić, 1942. godine, protestovao što jugoslovenska emigrantska vlada u Londonu, u kojoj su srpski ministri bili u većini, nije obavijestila svjetsku javnost o genocidu Nezavisne Države Hrvatske nad zapadnim dijelom srpstva, i tom prilikom vizionarski upozorio da prećutkivanjem zločina Srbi gube pravo da postave zahtjev da drugačije stvaraju svoju sopstvenu kuću. Zbog toga što su se srpski političari oglušili o Dučićevo upozorenje, ispaštamo i danas. Umjesto da smo, kao Jevreji, savjesno popisali žrtve i tako postali nedodirljivi za takozvani slobodni svijet, svoje ljude šaljemo u Hag zato što su ranih devedesetih spriječili da se ponovi genocid iz 1941. godine. Upravo ste objavili knjigu "Bez prava na ćutanje 2". Prva je izašla prije dvanaest godina... LAZAREVIĆ: Te dvije knjige su komplementarne. Moj prijatelj Branko Milanović knjigu "Bez prava na ćutanje 2", u telefonskom razgovoru, lucidno je okarakterisao kao književno viđenje politike. Ta definicija može da se protegne i na prvu knjigu, čija uvodna cjelina nosi naslov "Od književnosti prema politici". Međutim, da bi razlozi mog nećutanja bili jasni, trebalo bi reći da za mene istorija nije završena niti će biti, ukoliko ne dođe do neke sveopšte kataklizme. Dakle, put u budućnost vodi preko prošlosti, odnosno bez poznavanja prošlosti nema razumijevanja sadašnjosti ni sagledavanja budućnosti. Nije uzalud Andrić jednom prilikom rekao da će, dok god bude imao snage, proučavati prošlost, od koje, nažalost, naš svijet beži, pa je zato lak plijen za zapadne demagoge. Završni komentar je moj. I, na kraju, jedno upozorenje čitaocima knjige "Bez prava na ćutanje 2"... Kao profesor po vokaciji, pristalica sam latinske maksime "Repetitio est mater studiorum" i, prema tome, sklon da u raznim kontaktima variram ono što, po mom mišljenju, treba da dopre do svijesti čitalaca. Te vrste ponavljanja mi ne smetaju, kao, uostalom, ni Peteru Handkeu, jednom od rijetkih srpskih prijatelja na Zapadu. Šta mislite, šta bi nam Kočić rekao danas? LAZAREVIĆ: Rekao bi: "Ništa novo pod suncem. Moja pripovijetka Zmijanje danas je metafora za Republiku Srpsku. "
