http://www.srpskaanalitika.com/p-prikaz-knjige-helsinskog-odbora-za-ljudska-
prava-samoizolacija-realnost-ili-cilj-beograd-2008/140856.htmlSrpska analitika Prikaz knjige Helsinkog odbora za ljudska prava, "Samoizolacija: realnost ili cilj", Beograd, 2008. Slobodan Antonic CICENJE UNIVERZITETA Helsinki odbor za ljudska prava Sonje Biserko objavio spisak 57 «nacionalistickih» profesora i naucnih saradnika sa Beogradskog univerziteta koji moraju biti pozvani na «odgovornost za svoje delovanje» (str. 103), a njihovi radovi «cenzurisani» (str. 75). Knjiga «Samoizolacija: realnost ili cilj» (Beograd, 2008) predstavlja godinji izvetaj Helsinkog odbora za ljudska prava, na 526 strana, o stanju ljudskih prava u Srbiji 2007. godine. U izvetaju se, odmah na pocetku, kae da je «srpski nacionalizam devastirao drutveno tkivo nacije i gotovo unitio potencijal zemlje za demokratsku tranziciju» (str. 9). Integrisanje Srbije u EU i NATO dovedeno je u pitanje. Srbi se, i posle «Bljeska, «Oluje», «Milosrednog andela», nezavisnosti Crne Gore i Kosova, jo uvek «ne predaju». Citira se Voilfgang ivelbu koji kae da «dok god gubitnicka nacija ima komandu nad svojim nacionalnim identitetom, ona ce tvrdoglavo odbijati da se povinuje zahtevima pobednika za moralnom i duhovnom predajom» (29). Problem je, dakle, u srpskom nacionalnom identitetu, a o njemu se stara uglavnom inteligencija. «Najveci deo kulturne i intelektualne elite», kae se u ovom izvetaju, «ima dominantnu ulogu u mobilisanju srpskog nacionalizma (29). Zato je promena srpskog nacionalnog identiteta moguca jedino uklanjanjem srpske kulturne i nacionalne elite. Narocito treba povesti racuna o «nacionalistima» sa univerziteta, naglaava ovaj izvetaj. «Zabrinjavajuci trend rasta nacionalistickih i radikalskih ideja medu mladima», piu anonimni tvorci ove svojevrsne Bijele knjige srpskoga nacionalizma, «prvenstveno se moe pripisati viegodinjoj pogubnoj kadrovskoj politici u obrazovnim ustanovama» (92). Najpre, «jedna od najopasnijih posledica delovanja akademske elite je ogroman medijski prostor koji im je na raspolaganju» (74). «Medutim, osim medijske promocije», pie dalje, «propaganda moe da se sporovdi i na predavanjima pomenutih profesora ili putem ispitne literature ili samim preputanjem fakultetskog prostora na raspolaganje ultradesnicarskim organizacijama» (74). «Nije teko zamisliti kako izgledaju predavanja i vebe koje dre ovi profesori, kao ni obavezno znanje koje studenti moraju da pokau da bi kod njih poloili ispit. (...)Mnogo opasniji i ozbiljniji problem predstavljaju njihovi udbenici, kao i ostala literatura na koju upucuju studente» (103). «Na taj nacin», zabrinuto se konstatuje u ovoj knjizi, «ekspanzija nacionalizma dobija povlacen poloaj ako studentsku populaciju posmatramo kao jedne od bitnih aktera buduceg politickog ivota u dravi. Time se blokira prodor drugacijih ideja mecu mladim ljudima i ostalom publikom» (74). Reenje je jednostavno: odstraniti iz javnosti «nacionalisticke» profesore, kontrolisati ta pricaju na predavanjima i vebama, proveriti sve univerzitetske udbenike, a one nepodobne cenzurisati i zameniti ih udbenicima iz Hrvatske ili sa Kosova: «Preporucuje se(...) cenzura udbenika koji se pokau neadekvatnim u smislu pisanja istorije iz vizure opravdanja srpskih zlocina, ali ne na nacin njihovog odstranjivanja, vec njihovom kritikom. Ispitna literatura na taj nacin mora ukljuciti i radove autora iz regiona« (75). Spisak «problematicnih» profesora, napravljen u ovom izvetaju, predvode predavaci sa Pravnog fakulteta. Taj fakultet je, prema Helsinkom odboru, «najznacajnije akademsko uporite srpskog nacionalistickog projekta» (66). Srpski nacionalisti i clanovi «anti-Hakog lobija» poimenice su: dr Ljubia Lazarevic, dr Dragutin okic, dr Miodrag Orlic, dr Budimir Koutic, dr Slobodan Markovic, dr Slobodan Panov, Bala Kacelan, dr Ratko Markovic, dr Mirjana Stefanovski, dr Zagorka Jekic, dr Ðorde Lazin, dr Branko Rakic, dr Stevan Ðordevic, dr Jugoslav Stankovic, dr Saa Bovan, dr Milena Polojac, dr Miroslav Miloevic, mr Goran Ilic, dr ika Bujuklic, Dejan Ðurdevic, Bojan Milisavljevic, dr Vladimir Stojiljkovic, dr Oliver Antic, dr Obrad Stanojevic, dr Gordana Pavicevic-Vukainovic, dr Zlatija Ðukic-Veljovic, Vladan Petrov, Aleksandar Gajic, dr Vera Cuckovic, mr Miodrag Jovanovic, dr Olivera Vucic, dr Mirko Vasiljevic, dr Borivoje underic, dr Ranko Keca, dr Vlajko Brajic, mr Marko Ðurdevic, dr Ðorde Ignjatovic, mr Zoran Mirkovic, dr Vladan Joncic, dr Neboja Jovanvic, dr Milan kulic, mr Nataa Delic, Nenad teic, dr Vladimir Milic, dr Aleksandar Jakic, dr Miodrag Simic, dr Zoran Stanojevic i dr Kosta Cavoki, (neki sa ovog spiska su vec odavno mrtvi, ili u penziji, ali svejedno, ocigledno da zbog necega i dalje smetaju). Sa Filozofskog fakulteta na spisku nepodobnih profesora nali su se dr Slobodan Antonic i mr Ðorde Vukadinovic, sa Fakulteta politickih nauka dr Mirjana Vasovic, dr Slobodan Samardic, i dr Radmila Nakarada, a sa Instituta za evropske studije dr Mia Ðurkovic. Na spiku su i penzionisani profesori, koji su jo uvek aktivni u javnosti, kao to su dr Svetozar Stojanovic, dr Vladeta Jerotic, dr Vasilije Krestic. U popisu nacionalistickih intelektualaca stoje i imena knjievnika kao to su Momo Kapor, Dobrica Ðosic, Brana Crncevic, Rajko Petrov Nogo, Slobodan Rakitic, zatim slikari Milo obajic i Ljuba Popovic, pa reiser Emil Kusturica, sportista Duan Savic, kao i novinari Slobodan Reljic (NIN), Zoran Ðirjakovic (NIN), Bogdan Tirnanic (NIN), Ljiljana Smajlovic («Politika») Svetlana Vasovic Mekina («Politika») itd. U knjizi se (str. 78-81) sa nostalgijom podseca na cistku Pravnog fakulteta od «srpskih nacionalista», nakon 1972. godine. Tada je, da podsetimo, u zatvor oteran dr Mihailo Ðuric, a iz nastave su udaljeni dr Kosta Cavoki, dr Andrija Gams, dr Stevan Vracar, dr Vojislav Kotunica, dr Aleksandar Stojanovic, dr Stevan Ðordevic i dr Danilo Basta . Kao prvo ime «zdravih snaga» sa Pravnog fakuletta, koje su se te 1972. obracunale sa srpskim nacionalizmom, navodi se dr Vojin Dimitrijevic (81). Naalost, misle autori ovog izvetaja, ta cistka nije bila dovoljno radikalna, jer se «srpski nacionalizam» obnovio u jo vecem stepenu. Iako ova nova grupa «srpskih nacionalista» obuhvata gotovo polovinu nastavnika na fakultetu, od kojih su neki cak u licnom ili strucnom sukobu, za autore ovog izvetaja «nema dileme da su clanovi grupe ideoloki istomiljenici» (87). Zato valjda, bez obzira na sve nijanse, clanove grupe treba tretirati jednako i izloiti ih jednakom postupku «lustracije». Inace, ovo zahtevano obezglavljenje srpske nacionalne elite napisano je veoma neobicnim jezikom. Tu nalazimo reci kao to su «jugoslavenski» (10), «Europa» (11), «promicanje» (u smislu propagiranja; 18), «razina» (79) «uboistvo» (ba tako napisano, cistim «korienskim» pravopisom; 100), itd. Kao da je lektor propustio da ispravi ba sve reci iz originalnog rukopisa koji je nastao ko zna gde. Zanimljivo je, takode, da izvetaj sadri i pravi panegirik Hrvatskoj i njenoj politici. Tako se kae da «u odnosima na relaciji Beograd-Zagreb hrvatska strana pokazuje vecu toleranciju i strpljenje» (479). To je zato to, dok u Srbiji nema cak ni osnovnih pretpostavki za «demokratsku tranziciju» (17), Hrvatska je vec ula u red «konsolidovanih evropskih demokratija» (480). «Evropsko opredeljenje Hrvatske (za razliku od Srbije, gde su svaki novi izbori i dalje presudni za eventualni evropski put zemlje), vie ne dovodi u pitanje izbor bilo SDP ili HDZ kao vodece stranke u vladi» (482). Pored ostvarenja pune demokratije, Hrvatska je «tokom 2007. zabeleila jo dva velika uspeha», kae se u ovom izvetaju o stanju u Srbiji. «Prvi je izbor Hrvatske u Savet bezbednosti, a drugi je otvoreni poziv da u 2008. pristupi punopravnom clanstvu u NATO» (482). Takode, «na osnovu svih do sada objavljenih analiza EU, Hrvatska je postigla najveci uspeh u procesu pridruenja u odnosu na sve zemlje bive SFRJ, izuzev Slovenije (484). Stoga, sve optube iz Srbije da Hrvatska sistematski onemogucava povratak srpskih izbeglica u Krajinu, jeste samo nacionalisticko klevetanje jedne razvijene evropske drave. «Kada je rec o izbeglicama, Srbija je od samog pocetka opstruirala povratak (u Hrvatsku A. S) i ta tema je iskljucivo u funkciji ucene Hrvatske» (485). Dakle, za to to se Srbi ne vracaju u Krajinu odgovorna je Srbija koja na taj nacin «ucenjuje Hrvatsku» (?!). Kada je rec o sudenjima za ratne zlocine, hrvatsko pravosude to odlicno radi, dok, naprotiv, srpsko sudstvo opstruira i zatakava zlocine. «Nacionalna sudenja su jako vana i nesumnjivo je na tom planu ucinjen napredak, ali su i ona jo uvek u senci relativizacije vlastite odgovornosti. To se odnosi prvenstveno na sudenja koja se odvijaju u Srbiji i na opstrukcije sa kojima se ona suocavaju» (486). Srpski intelektualci, kae se na istom mestu, zloupotrebljavaju neke pojave u Hrvatskoj kako bi doveli u pitanje demokratsku i europsku hrvatsku dravu. Tako su, recimo, srpski profesori, akademici oko SANU i velikodostojnici SPC zloupotrebili «koncert pevaca Marka Petrovica Tompsona» (493). Taj koncert je, inace, odran 17. juna 2007, a direktno ga je prenosila dravna HTV. Umesto da srpski inetelektualci pokau razumevanje za ovakvu vrstu «zabave» svojih demokratskijih i europskijih suseda, «ovakvi i slicni dogadaji se u srbijanskim medijima koriste kao dokaz da je Hrvatska, pre svega, ustaka i kao takva neprihvatljiva za Srbe. Taj odnos prema Hrvatskoj neguje jedan deo intelektualne elite koja je ucestvovala u definisanju srpskog nacionalnog programa i pripremama rata (deo Akademije i SPC, te onaj deo elite koji i dalje profilie Hrvatsku kao ustaku i genocidnu tvorevinu)» (493). Zato se i u ovoj tacki pokazuje da Srbija ne moe da ostvari istinski napredak u EU i NATO integracijama sve dok se njena nacionalna inteleginecija ne podvrgne iscrpnoj cistki. Ovakva prilicno primitivna i providna hrvatska propaganda garnirana je i sa svim mogucim zamislivim i nezamislivim antisrpskim optubama. Tako se, recimo, kao «stoer srpskih nacionalistickih snaga u Crnoj Gori» (524) navodi Srpska pravoslavna crkva. Za nju se doslovce kae da je u Crnoj Gori «zaposela mnogobrojne manastire proglaavajuci ih svojom svojinom» (524). SPC je toliko drska da, o uasa, «ima neprijateljski stav prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkkvi kojoj ne dozvoljava da vri svoje obrede u pravoslavnim hramovima koji su bili u njenom posedu do Podgoricke skuptine 1918» (524). Za sve je kriva, naravno, srpska intelektualna elita. Ona iri poar srpskog nacionalizma na okolne mirne, demokratske, europske i multukulturne zemlje, koje predvode njihove napredne, europske, demokratske i multikulturne elite. «Tenje srpske elite da zadri Crnu Goru u svojoj orbiti su nerealne, posebno imajuci u vidu tempo i kvalitet politickih procesa Crne Gore, koja je okrenuta emancipovanom multietnickom crnogorskom drutvu. Crna Gora je postala vaan faktor u regionu zahvaljujuci svojoj evropskoj, modernoj i demokratski profilisanoj eliti» (526). Mediji u Srbiji su i inace puni autoovinisticke propagande «Druge Srbije». Ali ova knjiga-izvetaj je osobena po vie stvari. Prvo, ona je obuhvatila sve negativne stereotipe o Srbima, sve najgore antisrpske optube i sve maksimalisticke antisrpske zahteve. Povrh svega, ona je napisana i nekakvim novim, poluhrvatskim jezikom (koji valjda treba da postane novi knjievni standard «denacifikovane» Srbije). Knjiga sadri i dva antisrpska «novuma», koja do sada nismo imali prilike da susretnemo u «drugosrbijanskoj» propagandi. Prvi je direktan zahtev da se promeni srpski nacionalni identitet tako to ce se izvriti cistka Univerziteta, medija i kulture od «nepodobne» inteligencije. Zahtev za cenzurom univerzitetskih predavanja i univerzitetskih udbenika zlokobna je najava pravog totalitarizma. Takvu vrstu nasrtaja na elementarne akademske slobode moe izvesti samo okupaciona sila ili marionetski reim. Izgleda da neko u «Drugoj Srbiji» misli da je bar jedan od ovih uslova na najboljem putu da bude ispunjen. Novost je i naslovna strana knjige. Na njoj je po prvi put u srpskoj javnosti Srbija prikazana u granicama bez Kosova. tavie, Srbija je, na toj slici, ledena santa koja, usamljena, pluta u moru, topi se i raspada. Komad koji predstavlja Kosovo vec je odvaljen. Koji komad je, po planovima Helsinkog odbora i njegovih pokrovitelja, sledeci na redu? Vojvodina? «Sandak»? «Preevska dolina»? «Vlaka Krajina»? I koliko ce jo trebati vremena da se ta usamljena ploca svede na meru koja bi zadovoljila Sonju Biserko i njene europske prijatelje? Objavio analitika u 17. septembar 2008 22:55:09 [Non-text portions of this message have been removed] ------------------------------------ =============== Group Moderator: [Е-ПОШТА ЗАШТИЋЕНА] page at http://magazine.sorabia.net for more informations about current situation in Serbia http://www.sorabia.net Slusajte GLAS SORABIJE nas talk internet-radio (Serbian Only) http://radio.sorabia.net Yahoo! Groups Links <*> To visit your group on the web, go to: http://groups.yahoo.com/group/sorabia/ <*> Your email settings: Individual Email | Traditional <*> To change settings online go to: http://groups.yahoo.com/group/sorabia/join (Yahoo! ID required) <*> To change settings via email: mailto:[Е-ПОШТА ЗАШТИЋЕНА] mailto:[Е-ПОШТА ЗАШТИЋЕНА] <*> To unsubscribe from this group, send an email to: [Е-ПОШТА ЗАШТИЋЕНА] <*> Your use of Yahoo! Groups is subject to: http://docs.yahoo.com/info/terms/
