http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2008,9,27,,134783.jl
Datum objave 27.09.2008 08:00
Zadnja izmjena 27.09.2008 08:00
Pošalji na mail <JavaScript:sendLink('/posalji_link.jl', 'Budimir
Lončar: Svjetska kriza pogađa i Hrvatsku',
'/magazin/clanak/art-2008,9,27,,134783.jl')> Pošalji na mail
<JavaScript:sendLink('/posalji_link.jl', 'Budimir Lončar: Svjetska kriza
pogađa i Hrvatsku', '/magazin/clanak/art-2008,9,27,,134783.jl')>
<JavaScript:printPage('/ispis_clanka.jl?artid=134783')> Ispiši
<JavaScript:printPage('/ispis_clanka.jl?artid=134783')>
<http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2008,9,27,,134783.jl#addComment>
Komentiraj
<http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2008,9,27,,134783.jl#addComment>
------------------------------------------------------------------------
Magazin <http://www.jutarnji.hr/magazin> | Detalji
Budimir Lončar: Svjetska kriza pogađa i Hrvatsku Piše: Željko Trkanjec
------------------------------------------------------------------------
Posebni savjetnik predsjednika za međunarodne odnose
Konfliktom u Gruziji zaoštrili su se odnosi između Rusije i NATO-a i,
posebno, između Rusije i SAD-a. Iz američkih instituta stižu procjene da
su se u Gruziji pokrenuli tektonski poremećaji koji će dovesti do novog
preslagivanja odnosa na području Euroazije.
Kakvo je vaše mišljenje o tim događajima i što očekujete u daljnjem razvoju?
- U vezi s tom krizom bilo je, nažalost, pogrešnih i opasnih postupaka,
koji su izazvali tragične ljudske žrtve i stradanja civila. Gruzijska je
akcija bila nepromišljena i provokativna. Ruska reakcija, uključujući
priznanje, bila je potpuno neprimjerena.
Bitno je pogoršala situaciju i unijela dodatno nepovjerenje u ionako
narušene međusobne i međunarodne odnose. Također, nije pomoglo to što se
baš tada u Varšavi potpisivao ugovor o razmještanju dijela američkog
proturaketnog štita u Poljskoj. Jedino što je nakon svega bilo
konstruktivno, bila je pozicija i akcija EU koja još traje. Svakako da
taj razvoj utječe na kretanja i odnose u tom dijelu Euroazije, ali i na
politički duh u svijetu. Nadajmo se da će širi i trajniji interesi -
interesi integriranog, globalnog svijeta - odoljeti tom potresu i
omogućiti da se zaštiti miroljubivi dijalog, spriječi uporaba vojne sile
u rješavanju sporova i postupno vrati povjerenje među protagonistima.
Sve se češće govori da je svijet na rubu ‘hladnog rata’. Smatrate li da
je to točno i kako vidite daljnji razvoj događaja na globalnom planu?
- Ne mislim da postoje uvjeti za obnovu hladnog rata po uzoru na onaj
koji je trajao gotovo 50 godina. U svijetu više ne postoje dva pola koji
se nadmeću za globalnu prevlast. Više nema globalnih protagonista dvaju
suprotstavljenih ideologija. Svijet je multipolaran. Tržišni je
kapitalizam dominantni ekonomski model, a vrijednosti političkog
pluralizma, ljudskih prava i vladavine prava postupno osvajaju, makar i
na samo deklarativnoj razini, sve veći broj zemalja.
Današnji je svijet, zahvaljujući globalizaciji i tehnološkom napretku,
integriran do te mjere da međuovisnosti nema alternative, kako su to
nedavno naglasili u EU. Dakle, nema istih, pa ni sličnih okolnosti koje
su determinirale nastanak i tijek hladnog rata. Međutim, postoje
različiti interesi u svijetu koji se brzo mijenja i u kojem dolazi do
velike preraspodjele svjetske ekonomske i političke moći.
Kako onda ocjenjujete sadašnje zaoštravanje?
- Promjene o kojima je riječ zahtijevaju prilagođavanje. Porast
ekonomske moći pojedinih zemalja objektivno - a još više subjektivno -
vodi aspiracijama za jačanje utjecaja na određene svjetske tekovine, pa
i prostore. Kina je postala veliki svjetski ekonomski i financijski
čimbenik. Rusija je nezaobilazna u području energetike i nuklearne
tehnologije. Indija je neprijeporni regionalni igrač. Brazil je globalni
izvor primarnih produkata i regionalni predvodnik. Japan je i dalje
velika ekonomska sila i snažan čimbenik u azijsko-pacifičkim odnosima.
EU postaje najveća svjetska ekonomija s BND-om višim od 17 trilijuna
dolara. Amerika i dalje ostaje, pojedinačno, prva ekonomska sila s
BND-om od 14 trilijuna dolara, ali se njezina ekonomska i politička
snaga u odnosu na svijet relativizira.
=======
Ne postoje uvjeti za obnovu hladnog rata po uzoru na onaj koji je trajao
gotovo 50 godina jer nema dvaju polova koji se bore za prevlast
============
Status quo ne može se održati. Naravno, posebno bi pogubni mogli biti
pokušaji povratka na politiku interesnih sfera, ali se ne mogu
ignorirati ni strateški i sigurnosni interesi pojedinih zemalja,
uključujući i Rusiju.
Otvorene svjetske krize ne mogu se riješiti bez Rusije, ali ni Rusija ne
može očuvati ekonomski uspon bez zapada. Primjera radi, u Rusiju je
prošle godine ušlo 80 milijardi dolara stranih investicija, 75 posto iz EU.
Očigledno je da svi ti vodeći svjetski igrači moraju imati više
međusobnog obzira, više sluha za drukčije interese i više se uvažavati
kako bi mogli naći novu, relativnu ravnotežu svjetskih odnosa. Drugim
riječima, svijet danas traži nov ekvilibrij. Potrebno je ne samo
uvažavanje nove međusobne realnosti nego i zajedničkih obveza prema
svijetu i zajedničkom dobru. Rješavanje globalnih problema moguće je
samo uz angažiranje svih vodećih sila, bez iznimaka. A problemi kao što
su terorizam, širenje nuklearnog oružja, siromaštvo, klimatske promjene
i energetska nesigurnost ne trpe odlaganje.
Usporedo s jačanjem demokracije u pojedinim državama i odnosi među njima
trebaju postajati demokratičniji. Multilateralizam - dijalog i
međunarodna suradnja u rješavanju problema i konflikata - mora do kraja
potisnuti sklonost unilateralnim potezima. UN mora ojačati i postati
istinsko središte međunarodnog poslovanja. Sve to zahtijeva i temeljitu
reformu UN-a, prije svega, Vijeća sigurnosti, ali i drugih
multilateralnih organizacija kao što su Svjetska banka i Međunarodni
monetarni fond.
U procesu prilagođavanja novim realnostima možemo očekivati i nova
zaoštravanja i nove konflikte. Međutim, okvir je međuovisnosti jasan i
onemogućava šire sukobe, da ne govorimo o hladnom ratu. I mnogi vodeći
političari i politički analitičari, pa i mediji trebali bi promijeniti
dioptriju gledanja na svijet. Hladnoratovska prizma pripada prošlom
vremenu i zamućuje pravu sliku suvremenih međunarodnih kretanja.
Otac Bush u Madridu je 1992. govorio o ‘novom svjetskom poretku’. Je li
mogao predvidjeti ovakav razvoj događaja i koliko je sadašnja američka
administracija kriva za trenutačnu krizu?
- Podsjetili ste me na događaje u kojima sam sudjelovao i na vrijeme
koje je za mnoge, pa i mene bilo vrijeme nade. Na summitu u Parizu
1990., kad je donesena glasovita Pariška povelja za novu Europu, i
neposredno nakon toga, na Općoj skupštini UN-a, predsjednici Bush,
Gorbačov, Mitterrand i drugi zaklinjali su se u nepovratnost odnosa iz
vremena hladnog rata. Zagovarali su ideju stvaranja ‘novog svjetskog
poretka’. Međutim, glavni nositelji tih ideja sišli su sa svjetske
scene, a njihovi su nasljednici krenuli drugim putem.
U to je vrijeme Amerika bila na vrhuncu moći, s najvećim vojnim,
političkim, ekonomskim, pa i moralnim kapitalom. Od nje se, s pravom,
najviše očekivalo.
Nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. svijet se još više ujedinio i
dodatno podupro američku vodeću ulogu. Nažalost, nakon toga je došlo do
vojne intervencije u Iraku i raspada te neformalne protuterorističke
svjetske koalicije.
Može li se širenje NATO-a dovesti u vezu s okolnostima koje podsjećaju
na hladni rat?
- NATO je u ‘novom poretku’ u osiguravanju mira i stabilnosti u svijetu
trebao dobiti središnju ulogu. S propašću ideje o ‘novom svjetskom
poretku’ NATO nije dobio poželjan kontekst. NATO i dalje ima šansu
postati stožer svjetske stabilnosti i sigurnosti. Za tu ulogu moraju se
regulirati odnosi s ostalim svjetskim vodećim čimbenicima, o kojima sam
već govorio. Znači, potrebna je i evolucija NATO-a.
============
NATO je kod nas potreban, ali širenje na Ukrajinu može potaknuti
nastavak destabilizacije ionako etnički podijeljene zemlje i daljnje
zaoštravanje odnosa u tom dijelu Europe
==========
NATO je, na primjer, potreban i djelotvoran na našem prostoru. Nakon
ratova i stradanja on može biti jamac mira, pa i pomirenja. Time je i
ključan za bržu demokratizaciju jugoistočne Europe i njezino brže
uključivanje u EU. Međutim, širenje NATO-a, na primjer, na Ukrajinu može
izazvati suprotan efekt. Vjerojatno bi se nastavila destabilizacija
ionako etnički podijeljene zemlje i dalje bi se zaoštravali odnosi u tom
dijelu Europe.
Možemo li uskoro, sukladno ekonomskom jačanju, očekivati i odlučniji
istup kineske vanjske politike?
- Vaše me pitanje podsjeća na moje boravke u Kini. Bio sam ondje osam
puta, a u posljednje dvije godine dvaput. Svi koji su upoznali Kinu
dijele mišljenje da je kineski napredak fascinantan i da je to najveći
fenomen kraja 20. i početka 21. stoljeća.
Osim što sam bio fasciniran njezinim napretkom, boravci u Kini uvijek su
me upućivali na razmišljanje kamo svijet ide s takvom, novom Kinom. Kina
je već značajna lokomotiva svjetske ekonomije. Kao što sam prije rekao,
ona objektivno utječe na sve međunarodne političke tijekove.
Međutim, Kina će još dulje zadržati svojevrstan suzdržan stil ponašanja
prema svijetu. U tom su ponašanju ipak vidljiva dva pravca koji će
potrajati: jedan je osvajanje tržišta, kapitala i tehnologije razvijenog
zapada, a drugi je dobivanje povjerenja zemalja u razvoju, posebno
Afrike. Pri tome svoju potporu Kina kombinira sa sigurnim pristupom
sirovinama i, posebno, energetskim resursima. Već je sad Kina najveći
investitor u Afriku i veliki donator pomoći najsiromašnijim zemljama.
Hoće li moguća eskalacija krize negativno utjecati na daljnju
integraciju Europe i jačanje EU?
- Uloga EU jača ne samo ekonomski nego i politički. Unija postaje i uzor
i poticaj za regionalne integracije u drugim dijelovima svijeta. Tako
preporučuje i put za prevladavanje suprotnosti i izvora konflikata.
Velika je poruka svijetu to što je Unija uspjela u svojem razvoju ne
samo eliminirati rat kao ‘nastavak politike’ nego i uspostaviti
zajedničke vrijednosti. Po uzoru na Uniju, već se rađaju pokušaji
sličnih integracija u Aziji, Africi, u Zaljevu.
Sigurno je da je u ovom trenutku Unija suočena i s vlastitim problemima
i dilemama, osobito u vezi s Ustavnom poveljom (Lisabonski sporazum).
Podjele postoje i u odnosu na sigurnosnu politiku, posebno kad je riječ
o Rusiji i islamskom svijetu. Kako bi mogla snažnije globalno djelovati,
Unija se treba osposobiti za vođenje jedinstvene vanjske i sigurnosne
politike. Sadašnje francusko predsjedništvo EU tomu daje nove poticaje.
Financijska kriza sada potresa i zaokuplja svijet. Što mislite o tom
razvoju?
Razmjeri financijske krize koja je počela prije godinu dana u Americi
sada su globalni. Došlo je do krize financijskog sustava. To na svoj
način potvrđuje moje prethodno ukazivanje na to da je svijet danas
toliko integriran i međuovisan da svaki značajniji događaj na jednom
njegovu dijelu pokreće lančanu reakciju na svim drugim dijelovima.
Drastičan pad njujorške burze brzo se prenio na Frankfurt, Moskvu,
Šangaj i Tokio. Sve se nacionalne i međunarodne financijske institucije,
kao i kolone financijskih analitičara i stručnjaka, bave pitanjima
uzroka, posljedica i mogućeg trajanja sadašnje krize. Naravno da su ta
pitanja i u središtu pozornosti svih vlada.
Došlo je i do velikih državnih intervencija, čime upitna postaje sloboda
financijskog tržišta. Američki nobelovac Joseph E. Stiglitz smatra da je
ključni izvor krize u potrošnji većoj od realnih mogućnosti, na razini
pojedinaca, država i društava, prije svega u Americi, ali i u većini
drugih zemalja. Niske kamate i laki krediti poticali su preveliku
potrošnju, što je dovelo do nesolventnosti investicijskih i
komercijalnih banaka.
To znači da je liberalni kapitalizam - koji dominira svijetom u
posljednjih 20 godina i koji je uvelike potaknuo ekspanziju - došao ‘do
zida’ i zapao u ozbiljnu krizu. George Soros to naziva ‘divljanjem
kapitalističkog fundamentalizma’. Karakteristično je da Soros kao
svjetski financijski guru zagovara nužnost političkog dogovora i
poštovanja moralnih i socijalnih vrijednosti u kapitalističkom društvu.
Vrijednost je gubitaka u svjetskim razmjerima enormna. Još se ne može do
kraja sagledati.
Sve se to najteže odražava na Ameriku, koja je desetljećima predvodila
takvu ekonomsku i financijsku politiku. Prognoze su različite, ali
većina analitičara smatra da će financijska kriza trajati najmanje do
2010. godine. Bitno je pitanje kakve će biti posljedice za svjetski
ekonomski prospertitet. Više nije pitanje da li će doći do recesije, već
koliki će biti njezini razmjeri i duljina trajanja. Sve što se događa u
financijskoj sferi, kao i ono o čemu sam govorio kad je riječ o glavnim
međunarodnim političkim trendovima, pokazuje da je svijet na novom
raskrižju. Naravno, i Amerika je na raskrižju, ali ona je i na potezu.
Pri tome ne smijemo smetnuti s uma da Amerika ima ogroman potencijal za
poticanje šireg progresa koji je posljednjih godina bio paraliziran
vlastitim greškama. Od tamošnjih se skorih izbora očekuje bar djelomičan
odgovor na pitanja koja muče i Ameriku i cijeli svijet.
Kako se u takvim okolnostima trebaju ponašati male zemlje poput Hrvatske?
- Male su vam zemlje kao brodići na velikom, uzburkanom moru. Sve što
pogađa velike, još više pogađa male. Predsjednik Mesić neki je dan
ukazao na te probleme i posebno na našu veliku potrošnju i veliko
zaduživanje. Aktualna svjetska kretanja našim problemima pridaju
nepovoljan uteg. Vidimo da se svi svjetski čimbenici, sve vladajuće
političke strukture intenzivno okreću rješavanju financijskih,
ekonomskih i socijalnih problema. Male zemlje ne mogu izbjeći udarce iz
svijeta, ali njihova je prednost što se mogu lakše prestrojiti, to jest,
brže ući u strukturalne promjene. Osim toga, u ovako teškim vremenima
malim je zemljama važan oslonac dosljedna principijelnost i predanost
univerzalnim vrijednostima. To vrijedi i za nas.
Diplomatsko iskustvo
Budimir Lončar na međunarodnoj sceni spada u uski krug ljudi koji se već
dugi niz godina bave diplomacijom. Dovoljno je samo reći da je bio prvi
ambasador SFRJ u Indoneziji i Maleziji, da je zatim isti položaj obnašao
i u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, u Bonnu, pa u Washingtonu. No, njegovi
su interesi uvijek bili više okrenuti multilateralnoj diplomaciji, onoj
koja je kroz sustav UN-a nastojala ostvariti mir, sigurnost i napredak u
svijetu, te aktivnom sudjelovanju u Pokretu nesvrstanih kojim je i
predsjedavao. Malo se danas aktivnih diplomata može pohvaliti da su bili
na 35 zasjedanja Opće skupštine UN-a (od 63) poput gospodina Lončara.
Stoga je sasvim razumljivo da je bio i posebni izaslanik glavnog tajnika
UN-a od 1992. do 1996. godine za nesvrastene i zemlje u razvoju, da bi
potom prihvatio poziv da bude posebni savjetnik predsjednika Mesića.
Gospodina Budimira Lončara smatraju vrsnim analitičarem i prognozerom
globalnih zbivanja.
