http://www.blic.co.yu/svet.php?id=60566
Pored Brazila i Indije stvoren novi „švercerski raj“ U Moldaviji pijaca ljudskih organa Autor: R. Radovanović | 12.10.2008. - 00:02 /Potražnja za ljudskim „rezervnim delovima“ jača uporedo s napretkom medicine, ali zbog manjka donatorskih organa uspešno presađivanje je podstaklo i novu vrstu kriminala. Od jednog tela može se upotrebiti 25 organa i tkiva, najviše se koriste srce, jetra, pluća i bubreg, fetusi, vene, tetive, ligamenti, kost, koža, rožnjača, krv i sperma, mada internet nudi čak 650 produkata. / Za detalje „transplantacionog turizma“ šire se čulo polovinom prošlog veka kad se povećao broj bolesnika koji su putovali u južnu Aziju da im se presade organi kupljeni na licu mesta od siromašnih donatora. U međuvremenu, uz ocenu da je ponuda znatno manja od tražnje, mafija se povezala s doktorima i s ministrima i formirano je globalno crno tržište. Nađene su i nove lokacije: po broju „darovanih i izvezenih“ organa sad je na prvom mestu mala Moldavija, koja je kao švercerski „raj za bubrežne bolesnike“ relativno prestigla gigante Brazil i Indiju. Ljudski organi se pribavljaju od žive osobe, od „sveže umrlog“ (kadavera) ili iz leša. Donatora je, međutim, malo, pa se bubreg nalazi i „na crno“ po ceni od 1.000 do 3.000 dolara; primaoci plaćaju od 10 do 200 hiljada, a razlika ide posredniku. Butna kost košta 500 dolara, a polovina karlice oko 400. Gangsteri su, da smanje troškove, prešli od regrutovanja donatora i na direktno obezbeđivanje robe, odnosno prisiljavanje, otmice i ubistva zarad krađe organa. Žrtve nalaze u područjima pogođenim ratom, nepogodama ili slabom kontrolom, a nepresušni izvori su ulična deca, prostitutke, beskućnici, ilegalni emigranti, ali i trafiking, bolnice, porodilišta i mrtvačnice. Posebne optužbe upućuju se Kini zbog „komercijalizovanja“ tela osuđenih na smrt i nastojanja da se egzekucije obave na način kojim se organi duže održavaju u „upotrebljivom stanju“. Ilegalnu trgovinu za transplantaciju pomažu i korumpirani medicinski centri, ali i „insajderski zid ćutanja“ i zanemarljiv broj kazni. Uz nedavnu aferu koju je pokrenula Karla del Ponte navodeći indicije da su svojevremeno u Albaniji vađeni organi kosovskim Srbima, strane doktore optužilo je i Udruženje porodica nestalih Albanaca. Tržište jasno dokazuje svoja pravila: poslednjih decenija broj davalaca organa rastao je dva odsto godišnje, dok se broj pacijenata povećavao za 20 odsto. U svetu se godišnje obavi 65.000 transplantacija, ali svakih 16 minuta dodaje se novo ime na liste čekanja, a svakih13 minuta neko umre, ne dočekavši spasonosni organ. U Zapadnoj Evropi je na dijalizi oko 120.000 pacijenata, za 40.000 jedino rešenje je presađivanje bubrega, a na milion stanovnika prosečno ima samo 16 donatora. Procene su da 13–15 odsto organa transplantiranih u legalnim bolnicama potiče s crnog tržišta, jer „zapadnjački“ načini prikupljanja organa ne obezbeđuju dovoljnu ponudu ni u Evropi, gde se dozvola podrazumeva ako nema pismenog protivljenja žive osobe da posle smrti bude davalac, niti u SAD, gde traže pismenu saglasnost davaoca za života. U Kini, Iranu i Filipinima, pokojnik se „nacionalizuje“ i ne treba ničija dozvola; organi se masovno vade iz tela i mada se ugrožava dostojanstvo, jedino ovaj način obezbeđuje dovoljno potrebnih organa. Navodno, siromašne zemlje prodaju kadavere u zapadnu Evropu i SAD. Cena je 750 dolara, a opremljena tkivna banka od jednog tela zaradi oko 220.000 dolara. Prihod od trgovine u SAD dostiže šest milijardi dolara godišnje, a samo od prometa krvi (oko 10 milijardi litara godišnje) profit je oko pet milijardi dolara. Biomedicinske i farmaceutske kompanije kojima su kadaveri „sirovina“ glavni su sponzori prikupljanja organa na dobrovoljnom principu i glavni kupci agencijama, tkivnim bankama, bolnicama i mrtvačnicama. Ali, one i održavaju crno tržište, koje zbog odsustva kontrole i mogućeg prenosa bolesti uvek ima „sumnjiv kvalitet“. Zvanično, u svetu se godišnje, „uz podmirivanje troškova i razumne honorare“, za naučna istraživanja obezbedi oko 17.500 tela, oko 15.000 se upućuje fakultetima, a oko 20.000 kadavera koristi se u proizvodnji kozmetike. Uprkos osudama, prateći mafijaški aranžmani nisu suzbijeni jer očajnička potražnja raste. Može biti da je jedini izlaz ideja pojedinih nevladinih organizacija koje traže da se, uz strogu etičku i sanitarnu kontrolu, promet organima legalizuje. *Srbija nije u sistemu transplantacija* Jedan od problema za pacijente u Srbiji jeste činjenica da naša zemlja nije članica međunarodne organizacije Eurotransplant International Foundation. Bolesnici su upućeni na donatore-rođake ili spas traže u „transplantacionom turizmu“ i ilegalnom tržištu. Eurotransplant International Foundation, koja ima sedište u Lajdenu (Holandija), koordinira razmenu ljudskih organa među članicama i transparentnim sistemom distribucije osigurava optimalnu iskorišćenost organa dostupnih za presađivanje. Članice su Austrija, Belgija, Hrvatska, Nemačka, Luksemburg i Slovenija, koje zajedno broje preko 120 miliona stanovnika.
