DA LI NAM TREBA MONARHIJA? · Da li je monarhija zaista potrebna Srbiji? Da bismo odgovorili na to, razgovarali smo s istoričarima, političkim analitičarima, članovima Krunskog veća i Saveta, liderima političkih partija
Na prvim slobodarskim, demokratskim izborima u novoj Jugoslaviji, održanim početkom novembra 1945. godine, narodi i narodnosti bivše nam domovine skoro jednoglasno su izabrali ono što se već unapred znalo: umesto nazadne, antinarodne i mrske im monarhije, proglašena je republika! Bila je to, kako piše u nekadašnjim udžbenicima istorije, jedna od najvećih tekovina naše narodnooslobodilačke borbe i neprikosnoveno jevanđelje novog političkog poretka. Za prvog predsednika, kasnije i doživotnog vođu republike (prva lekcija demokratije), izabran je Josip Broz Tito, najveći sin naših naroda i narodnosti, zenica oka i raznobojna ljubičica, čija će tridesetpetogodišnja vladavina proteći u duhu najomraženijih svetskih diktatura i s ovlašćenjima koje je retko koji krunisani vladar imao u istoriji sveta. Sve to vreme, kralj, dinastija, kruna i Karađorđevići (druga lekcija demokratije) mogli su se pominjati bez posledica tek u kontekstu kletvi ili psovanja. Novi režim, promovisan kao politički sistem ravnopravnih naroda i narodnosti, ličnih sloboda i prava radništva, seljaštva i poštene inteligencije, od početka je pokazao svoje pravo lice: otimanje privatne svojine, kuća, fabrika, crkvenog zemljišta i šuma, pa čak i običnih porodičnih dragocenosti, pod plaštom državnih reformi. Novi republikanci su sudili bez suda, upadali u tuđe kuće, otimali narodnu muku i zalazili u krevete mladih, tek stasalih udovica, čije su muževe prethodno proglasili i ubili kao neprijatelje socijalizma, pristalice trule buržoazije i građane zadnjeg reda (treća lekcija demokratije). Neprikosnoveni vođa republike, rosno cveće i zrelo žito hipnotisanih Srba, isti onaj koji ih je u uniformi i u činu jedne neprijateljske armije tamanio još u Prvom svetskom ratu, pokazao je, međutim, visok stepen tolerancije. Nije mu, naime, smetalo da se odmah useli u kraljev dvor, da zasedne u kraljevu stolicu, da se šepuri i kinđuri u bojama svog omiljenog pauna, pokazujući da mu nije baš sve toliko loše bilo u omraženoj monarhiji. Naprotiv. Tek odatle je nesmetano mogao da izdaje naloge da se ruše pravoslavni spomenici i hramovi, da se jašu popovi, da se muče i ubijaju sveštenici i drugi narodni neprijatelji. A sve to u ime Srba i Srbije, narodne volje i zahteva nove republike. Nažalost, s tom i takvom republikom Srbija još nije raščistila. Iako je od smrti poslednjeg srpskog cara proteklo bezmalo četiri decenije, iako smo u međuvremenu ponovo stekli državnost, zastavu, himnu i grb, Srbija je i dalje republika. Ista ona koju je uspostavio Broz I Veliki. N A S T A V A K: http://www.pressonline.rs/page/stories/sr.html?view=story&id=48804§ionId=63 [Non-text portions of this message have been removed]
