http://www.glas-javnosti.rs/clanak/svet/glas-javnosti-11-11-2008/busov-poljubac-smrti
AMERIČKI IZBORI I SRBIJA: DA LI SE STVARI MENJAJU DA BI OSTALE ISTE (1) Bušov „poljubac smrti“ Obama je pobedio i zato što je uspevao da među crncima bude crnac, među „plavim kragnama“ proleter, među intelektualcima – japi. Bušov dolazak na predizborni miting Mekejna smatran je za „poljubac smrti“ u vrhu kampanje - to je bio veliki hendikep za obojicu Piše Srđa Trifković Nedelju dana posle predsedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, u Srbiji ne prestaju debate o budućem odnosu zvaničnog Vašingtona prema Balkanu. U tim raspravama preovlađuju krajnje nerealne ocene, pre svega kada je reč o nivou zainteresovanosti nove administracije SAD za stanje u zemljama na prostoru bivše Jugoslavije. Vreme je za trezvenu analizu (ne) mogućnosti promena u američko-srpskim odnosima posle transfera vlasti u SAD 20. januara. Pre svega treba označiti faktore koji su, u trci za Belu kuću, doveli do pobede demokrate Baraka Obame i poraza republikanca Džona Mekejna. Pre svega, Mekejn bio jedinstveno loš kandidat. Po nedostatku harizme i elementarnog komuniciranja sa izbornim telom možemo ga uporediti samo sa kandidatom Republikanske stranke na izborima 1996. godine, bivšim senatorom Bobom Dolom. U oba slučaja imali smo posla sa prestarelim pripadnicima dobro uhodane vašingtonske političke mašine, sa ljudima poodmaklih godina koji su govorili o preuzimanju kormila u Vašingtonu u ime autentičnih republikanaca. Narod im nije verovao jer su i oni sami bili deo te mašine dugi niz godina pre nego što su se kandidovali. U slučaju Mekejna, dodatno su prisutne njegove lične idiosinkrazije. On je poznat kao čovek koji ima kratak fitilj, koji uvek startuje na prvu loptu. U svom spoljnopolitičkom nastupu - gde se, uzgred, hvali svojim velikim iskustvom i poznavanjem materije - uvek se zalagao za najoštriju moguću varijantu, bilo da je reč o odnosima sa Rusijom, o Iranu, o odnosima Kine i Tajvana, o problemu Severne Koreje itd. LATINOSI I CRNCI Pojedine savezne države, poput Kolorada, Novog Meksika i Virdžinije, neočekivano su prešle iz republikanskog u demokratski tabor. Bitnu ulogu u tim pomeranjima imala je promena etničke, verske i rasne strukture SAD. Čim napustite Vašington i pređete reku Potomak ka jugu, vi ulazite u državu Virdžiniju. Tu imate konglomerat od približno milion i po ljudi. Velika većina njih su doseljenici, jer je Vašington bio grad od svega pola miliona žitelja pre samo tri-četiri decenije. Disproporcionalno su zastupljeni takozvani Latinosi, što pre svega znači Meksikanci. Ista je situacija i u Koloradu. Veliki uspeh Baraka Obame je što je uspeo da privoli visok procenat Hispanoamerikanaca da ga podrže, jer odnosi između crnačke i latinoameričke populacije odavno su veoma zategnuti. To se videlo u nizu slučajeva kada ste imali urbane nerede, npr. u Los Anđelesu ili Majamiju. Međutim, ovog puta je hispanoamerička zajednica shvatila da u Obaminom slučaju ima zajedništvo interesa sa crnačkom, „afroameričkom“ populacijom. Obama je taj koji i jednima i drugima obećava bitno veća državna davanja za socijalne programe ili za zdravstveno osiguranje za neosigurane, gde su i Hispanci i crnci disproporcionalno prisutni. U sveukupnom redistributivnom projektu, na meti poreskih povišica koje će biti neminovne, kao posledica Obaminih domaćih programa, uglavnom će biti belci - a primaoci i korisnici te redistributivne mreže biće Hispanoamerikanci i crnci. Drugo pitanje koje je hendikepiralo republikance jeste nasleđe Bušove administracije. Mekejn je imao kvadraturu kruga pred sobom: kako da se u percepciji birača dovoljno distancira od Džordža Buša mlađeg, da ne deluje kao njegov puki kontinuitet, ali istovremeno da to ne učini oštro i radikalno, što bi ga izložilo optužbama za nelojalnost u okviru same Republikanske stranke. Kada imate popularnog predsednika, on aktivno učestvuje u predizbornoj kampanji svog imenovanog naslednika. Tako je, recimo, Bil Klinton, koji je (na srpsku žalost) bio popularan predsednik, aktivno učestvovao u kampanji svog potpredsednika, a 2000. godine kandidata za predsednika Ala Gora. Za Buša, pak, dolazak na predizborni miting Mekejna smatran je za „poljubac smrti“ u vrhu kampanje. To je bio veliki hendikep za obojicu. Fascinantan je način na koji je Obama privukao veoma raznorodne slojeve stanovništva SAD. Tu dolazimo do trećeg, veoma bitnog faktora. Obama je bio atraktivan kandidat koji se pokazao kao dobar retoričar. On je uspevao da svoju poruku učini dovoljno širokom da ne otuđi nijedan bitan segment svoje ciljne grupe. Među crncima je bio crnac, među „plavim kragnama“ bio je proleter, među intelektualcima bio je japi. Pri tom je njegova poruka, koja se uglavnom svodila na promenu i nadu, „change and hope“, bila dovoljno amorfna i nedefinisana da nikome ne deluje odbojno. Kada gledate njegove nastupe, sve to deluje vrlo atraktivno, sve je bilo veoma stručno koreografisano i planirano do najsitnijih detalja. Ali, iza sve te njegove retorike nema mnogo supstance. Obama ili pak (verovatnije) ljudi iz njegovog tima koji su vodili kampanju vrlo jasno su uočili da je za većinu Amerikanaca medijum poruke važniji nego sama poruka. NJegov uspešan i dinamičan retorički nastup zasenio je činjenicu da kada sutradan taj isti njegov govor čitate u izdanju NJujork tajmsa, vidite da to nije zapravo bog zna šta. U vezi s mnogim pitanjima, uključujući i ona presudna domaća, poput zdravstvenog osiguranja i izlaska na kraj sa finansijskom krizom, kod Obame eventualno imate posla sa jednim okvirom za neko dalje razvijanje politike, pre nego li konkretne političke predloge. Ne treba potceniti ni stepen do koga je izbor potpredsedničkih kandidata uticao na rezultat američkih izbora. Mekejnov izbor Sare Pejlin bio je veoma ishitren. Možda je nekima u republikanskom timu to izgledalo kao riskantna, ali potencijalno briljantna ideja da se poboljša rejting Mekejna, koji je u tom periodu, krajem avgusta i početkom septembra, hronično bivao u zaostatku za Obamom od nekih pet i više procenata. Kao što se pokazalo, to je bio dvosekli mač. Pejlinova je donekle utvrdila lojalnost onog dela biračkog tela koje je ionako naginjalo Mekejnu, a to su republikanci-evangelisti, protestanti iz takozvanog biblijskog pojasa koji se proteže od južnih država do Srednjeg zapada i Teksasa. On je izborom Sare Pejlin samo učvrstio rejting u tom segmentu koji je ionako naginjao njemu - doduše ne sa velikim oduševljenjem, jer se tradicionalno konzervativnim republikancima nimalo nisu dopadali Mekejnovi stavovi u vezi s pitanjima abortusa i imigracije, kao i spoljne politike gde tradicionalisti više naginju izolacionističkoj nego intervencionističkoj politici. Sutra: I mnogim belcima bio cool Autor: [Non-text portions of this message have been removed]
