ETNOGENEZA NASILJA
Kosovo je haotični krijumčarski eldorado. Tu je nepresušni izvor para za vojnopolitički krem i pokroviteljstvo nad opasnim militarističkim projektima Albanski militarizam na Kosovu se konačno vratio iz šume u centar politike. Već na prvi pogled može se pojmiti da vrsta „legalnog preobražaja” nije išla preterano teško. Možda je međunarodnim snagama već dozlogrdilo da se bave otvrdlim balkanskim atavizmima. U skladu s tim, brigu o bezbednosti polako prepuštaju upravo onima koji su majstori za njeno narušavanje. Govori se i o militarnoj evoluciji Ahtisarijevog plana, koji je samo prividno mrtav. I o pokušaju da se formiranjem bezbednosnih snaga Kosova napravi ogled o kriznim rizicima. Ako prođe – onda bi se moglo nastaviti dalje. Nadridržava bi imala odgovarajuću vojsku. Ali u osnovi svega je, ipak, proces involviranja fenomena koji bi mogao da se razume kao spomenik nasilju. Srpsko „Jedinstvo” je objavilo onaj oglas za popunu svežih kosovskih snaga. I one bi, navodno, bile multietničke. To već u projekciji jeste parodija nastala na osnovu prizivanja nacionalnog ekvivalenta. Ima malo nade da bi taj hibrid (ni vojska ni policija), mogao da postoji po modelu „bratstva i jedinstva”. Pre svega zato što je etnogeneza tih snaga neposredno vezana za OVK i one, same po sebi, bude teške uspomene na terorizam, opšte nasilje i ekstremnu šovinističku gerilu. Strepnja od Kosovskih snaga bezbednosti je višeslojna i uglavnom opravdana. Ma šta se mislilo o mogućoj političkoj evoluciji kosovske elite ili o civilizacijskoj kopreni koja je zamaglila neslavnu prošlost, ipak je nasilje njihova suštinska lozinka. Sve što su dobili u poslednjih desetak godina – a dobili su sve – kosovski Albanci su ostvarili surovim nasiljem i moćnim aminovanjem tog modela „nastavka politike drugim sredstvima”. Njihovi politički lideri su kostimirani civili iz OVK, mnogi od njih, pre svih premijer, nose na svojim leđima neizbrisivu zločinačku hipoteku i endemsku mržnju prema Srbima. Kad takvi ljudi ukazuju na dobru ćud „multietničke vojske” i pozivaju pod njene mundire i nealbance, onda je to mnogo više od nadridržavne hipokrizije. U ovom trenutku, te simbolične formacije ne utiču neposredno na dimenzije krize. One su samo začetak nečega što je mnogo zlokobnije. Ta naoružana stvar jeste delo gerilske nostalgije, ali i mentorstva zapadne vojne alijanse. Svoj odnos prema Kosovu i platformu iz 1999. godine oni nikada neće promeniti. Opasnost je više sadržana u projekciji, nego u aktuelnom iščitavanju paravojne simbolike. Tvorac je očigledno odlučio da osamostali svog učenika, a da mu pomaže kad vidi da mora i ako štićenik zapadne u škripac. To znači da je budućnost Kosovskih snaga bezbednosti u njihovom nekontrolisanom rastu. Neće biti preterano ozbiljnih smetnji da se ta tvorevina pretvori u vojsku. U jednom trenutku OVK je imala preko 30.000 boraca. Na Kosovu ima oružja koje je teško prebrojati i razvrstati. Ali, tih omiljenih kosovskih rekvizita je mnogo više nego što je potrebno. Mnogo je nezaposlenih veterana za koje bi stari zanat bio spas. Već više godina Kosovo je haotični krijumčarski eldorado. Tu je nepresušni izvor para za vojnopolitički krem i pokroviteljstvo nad opasnim militarističkim projektima. Mnogi važni činovnici i nepristrasni posmatrači kosovske istorije dobro su se snašli među takvim svetom. Čak i ako bi se našao neko da svojim pristupom potkrepi „multietičnost” kosovske vojske, ona bi svojim bujanjem sigurno vratila izvornu nacionalnu isključivost. Naravno da je zvanična Srbija veoma zabrinuta zbog nove militarizacije Kosova. Ali, odgovor države može da bude samo simboličan, s delikatno merenom oštrinom protesta. Kako prema kome. Loše vesti najgore su za Srbe koji žive u enklavama. Etničke snage upravo kod njih izazivaju najveći strah, koji opravdavaju sveže uspomene na nasilje. Njima država može da pomogne samo utešnim apelima i zalaganjem za njihov podnošljivi bezbednosni status. To je neophodno, ali nedovoljno. O sudbini Srba, ograđenih sa svih strana neprijatnim komšijama, mora se razgovarati, čak i sa onima koji drže enklave u stalnoj tenziji. Ali, pre svega, s čelnicima NATO-a u Briselu i njihovim izaslanicima na terenu. Dakle, koji su to mehanizmi koji će na duži rok osigurati Srbe tamo gde Srbija ne dopire? Ima li garancija da se „snage bezbednosti” neće otrgnuti početnoj umirujućoj logici i ponovo postati sredstvo za distribuciju paradržavnog terora i straha? O mogućem uticaju novih kosovskih događaja na stabilnost juga Srbije nije prerano govoriti. Ministar policije je više puta obilazio Kopnenu zonu bezbednosti, a na jednom slavlju otpevao nekoliko pesama zajedno s policajcima. Vedri duh optimizma vlada na granici krize. Ali, tamo se najvažnije stvari događaju kad gora zazeleni. Ljubodrag Stojadinović [objavljeno: 26/01/2009] <http://www.politika.rs/pogledi/LJ-Stojadinovic/ETNOGENEZA-NASILJA.lt.html> http://www.politika.rs:8080/images/icon-print.gif <http://www.politika.rs/pogledi/LJ-Stojadinovic/ETNOGENEZA-NASILJA.lt.html> http://www.politika.rs:8080/images/icon-send.gif pošaljite <http://www.politika.rs/index.php?lid=lt&show=pogledi&part=new_review&int_itemID=72494> komentar | pogledajte <http://www.politika.rs/index.php?lid=lt&show=pogledi&part=list_reviews&int_itemID=72494> komentare (20) http://www.politika.rs/pogledi/LJ-Stojadinovic/ETNOGENEZA-NASILJA.lt.html [Non-text portions of this message have been removed]
