STRAVIČNA SVEDOČENJA O STRADANJU SRBA U BOSNI I HERCEGOVINI ZA VREME RATA
Spaljivanja živih i mrtvih u kotlarnicama Velike su bile razmere „maštovitosti“ Izetbegovićevih „specijalaca“ tokom mučenja srpskih civila u Sarajevu. U svojim krvavim pohodima „zelene beretke“ su pokazale veliku maštovitost u smislu metoda ubijanja: izmislili su 74 vrste mučenja - od kamenovanja do ubrizgavanja benzina u krv žrtve. Tu su i upotreba tzv. toplog zeca, kastriranje žrtava, metode zlostavljanja i ponižavanja - od pevanja ilahija i kasida do teranja žene i muškaraca na seksualne perverzije. Zabeležene su metode psihičkog zastrašivanja - od oštrenja noža pred žrtvama do lažnog streljanja. Zatim ucene - od pretnji silovanjem do pretnji ubistvom dece, piše Srna. Zabeležena su mučenja glađu i žeđu, udaranje glavom od zid, batinanje svim mogućim predmetima, sve vrste mučenja strujnim udarima, elektrošokovi strujom malog napona, gaženje, skakanje po trbuhu do izazivanja hernije, udaranje po polnim organima, batinanje „maljem“ - u stvari vrećom u kojoj je zavezano nekoliko kilograma soli, sve vrste pečenja - od gašenja cigareta po telu do prženja brenerom ili vrelim nožem, izbijanje zuba, sve vrste polnih perverzija... O različitim načinima mučenja svedoče ljudi koji su prošli kroz logor u Tarčinu. NJima je po dolasku priređen „topli zec“, odnosno prolazak kroz špalir onih koji su ih sa obe strane udarali letvama. Zatvorenici su bili u ćeliji, zapravo betonskoj komori dužine 10 metara, širine pet i visine pet metara, (gde je pre rata skladištena pšenica u zrnu), sa minimumom difuzne svetlosti. Onda je zloglasni Daidža stigao u silos sa svojim „kobrama“ i dva dana provodio krvavo orgijanje. Svedoci govore da su tučeni držalicama, lopatama, kundacima, bukovim gredicama - tučeni su u tunelu koji je bio pod velikim nagibom, a oni koje su izvodili iz tunela više nisu se nikad vratili natrag. Zbog batinanja umro je Slavko Sušić, koji je među zarobljenicima ležao mrtav nekoliko dana. U hangaru, gde je bilo zatvoreno 250 ljudi, ubijeno je njih 16, a jednom 70-godišnjaku ukucana je kokarda ekserom na čelo. Umro je u teškim mukama. Reč je o Šćepanu Gotovcu, kome su kokardu na čelo zakucali Zijo Landžo, Azem Delić i Adem Ćosić. Preživeli logoraši svedoče da su im velikim injekcijama vadili krv, palili kosu i stidne dlake. Žene su silovane. Prema svedočenjima, nekada je u silovanjima učestvovalo po 18 ljudi. Devojke su poslije silovanja ubijali. Zločina je bilo i na svim drugim lokacijama. Mučenja i bestijalna ubistva ređala su se u svim sarajevskim opštinama. Jedna žena je svedočila da je svojim očima gledala „kako neki Mrda na Dobrinji nosi ogrlicu oko vrata, načinjenu od ljudskih ušiju, odsečenih i nanizanih na neku vrpcu“. Svedoci tvrde da je to bio Nermin Mrdić. Zločinac Nedžad Mehanović priznao je: „U neboderu „Zvijezda“ u Ulici Tome Masarika vršili smo pretres i našli smo jednu babu. Samo smo uzeli babu i bacili je kroz prozor. To se tada tako radilo“. Da bi prikrili zločine, izvršioci su često spaljivali leševe masakriranih.... U kotlarnici na Alipašinom polju spaljen je veliki broj sarajevskih Srba. Svedoci iz susednih stambenih zgrada tvrdili su da su se svaku noć iz kotlovnice čuli krici i zapomaganja, a ujutro je vazduh bio zasićen mirisom pečenih ljudskih tela. Prema do sada poznatim izvorima, zna se da su živi Srbi spaljivani u kotlarnici koja se nalazila u Olimpijskom naselju Mojmilo, tu su kao „ložači“ ordinirali Šefik Šanta, Rešad Gagula i Davor Matić. Prema njihovom svedočenju, ostaci spaljenih Srba, prema naređenju Ejupa Ganića, odvoženi su i zatrpavani kod skladišta „Gorenja“ u Azićima. Bilo je slučajeva da je igran poker u pojedine delove tela, naročito zarobljenih srpskih vojnika. U jednom dokumentu pod nazivom „Crno na bijelo“ piše: „Tako je Pero Tadić izgubio oči, a Siniša Pudić uvo“. Ređaju se opisi mnogobrojnih zločina nad Srbima u muslimanskom delu grada. Evo citata iz spisa Okružnog vojnog tužilaštva iz Sarajeva: „Džipa Nisad je kundakom udario Boru Krajišnika i prebio mu grudi, a u tom momentu je ušla i Janja Krajišnik, u koju je Benjamin Škulj uperio automatsku pušku i ispalio joj nekoliko hitaca u grudi, od čega je na mestu ostala mrtva. Zatim je Džipa Nisad pucao u grudi Bori Krajišniku, koji je pao na kauč. Kada je pokazivao znake života, Benjamin Škulj je ispalio u njega još jedan rafal, a kada je Borka Krajišnik pokušala da se sakrije iza kauča Benjamin je ubio tako što je ispalio više hitaca u leđa i slabine. Ovaj zločin se desio u kući Krajišnika u Ulici Koste Racina br. 144.“ Zabeležen je i sledeći slučaj. „Četvrtog aprila 1993. godine Samir Petrović, Edin Kurtović i maloletni Benjamin Škulj došli su pred porodični stambeni objekat Branka Nikolić u Sarajevu u Ulici Adema Buće br. 28. Posle upada u kuću Edin je vezao Branku ruke na leđima električnim kablom od stone lampe, a potom mu je drugi kraj kabla u vidu omče stavio preko glave. Kada je Branko počeo da doziva pomoć, Samir mu je levom rukom zabacio glavu unazad, a desnom rukom, u kojoj je držao nož „rambo“, preklao ga“. Jedan svedok priča: „Prvo su majku vezali za nekakav stub pred kućom pošto nije htela da kaže gde joj je muž, uzeli su joj dete od četiri godine stavili u mešalicu za malter i uključili mašinu. Majku nisu ubili i ona je, gledajući to, pomerila pameću“. Zabeleženo je u svedočenjima prisiljavanje zatvorenika da međusobno spolno opšte, silovanje ćerki pred roditeljima, supruga pred muževima, odsecanje ušiju, sunećenje, čupanje noktiju na nogama i rukama, kastriranje, probijanje jezika nožem, probijanje šaka i stopala nožem i šrafcigerom, provlačenje žica kroz uši, lomljenje ekstremiteta logoraša itd. Prema jednom svedočenju, bilo je i monstruozno bizarnih zločina poput onoga kada su zločinci pustili živu jegulju u vaginu jednoj ženi. Priredio: Nenad Tadić Autor: http://www.glas-javnosti.rs/clanak/tema/glas-javnosti-05-03-2009/spaljivanja-zivih-i-mrtvih-u-kotlarnicama [Non-text portions of this message have been removed]
