http://standard.rs/vesti/49-kolumne/3090-eljko-cvijanovi-najvea-ansa-za-srbiju-za-20-godina.html
ŽELJKO CVIJANOVIĆ: NAJVEĆA ŠANSA ZA SRBIJU ZA 20 GODINA četvrtak, 24 septembar 2009 16:18 Verovali ili ne, ali glavni razlog zašto tenzije oko neodržane gej parade nisu srušile Srbiju jeste spoljnopolitički Na kraju, kada je pokupljena srča i plaćen ceh, pokazalo se da su gej parada i histerija oko nje bili dosta jak udarac na ovdašnje društvo i političku scenu, ali i da nije ostavio bogzna kako duboke i dramatične ožiljke, kako se to moglo činiti u pravi mah. Zašto? Iako je cela priča otvorila nekoliko ozbiljnih problema, posledica sa kojima se ne može živeti nije bilo jednim delom zbog toga što vlast na kraju nije nasela na zamenu teza, serviranu iz redova NGO militanata, i što je, uprkos izvesnoj konfuziji, umesto pseudopriče o ljudskim pravima kao prioritet stavila red i mir izbegavši da žrtvuje ljudske živote. Osim toga, nije bila za bacanje ni činjenica da gej parada nije ozbiljno pocepala političku scenu, da se stranke na tome nisu međusobno sukobile i da nijedna u tome nije videla šansu da ostvari nekakav profit. Ali, koliko god ova dva razloga stajala, ne bi oni izneli ni deo te priče da nije bilo još jednog. Nazvaću ga spoljnopolitički razlog. Elem, imali smo gej paradu u najavi, gej aktiviste i NGO militante, koji tako lepo, evropski i tako umiveno pričaju o ljudskim pravima; imali smo zatim te pseudodesničare koji su se neevropski i tupavo bacili na bačenu kost; imali smo huligane, istinske nasilnike i kriminalce, arhetipsku sliku loših momaka i – to je važno – nijedan tekst u ozbiljnim svetskim novinama kako je sve to pokazalo da nad Beogradom još lebdi Arkanov duh, kako Milošević sa onog sveta povlači konce Tadićeve vladavine i kako su Srbima ljudska prava veća tajna nego pitka voda na Marsu. Nijedan intervju Sonje Biserko u stranim novinama gde bi rekla kao u Srbiji sunce zalazi isto onako rano kao pre deset godina. Malo li je? Shit happens, glasila je u najgrubljem reakcija iz inostranstva. Uz nešto njihovog gunđanja, koje će se nastaviti, rekao bih da prvi put posle nekog sličnog događaja među moćnima napolju nije bilo onih koji bi rekli da se sve to događa zato što se Srbi nisu obračunali sa svojom prošlošću, niti je bilo ičega iz arsenala sličnih budalaština, koje su ranije, kada se izgovore, najpre vređale inteligenciju, a potom i samu egzistenciju. Šta se to promenilo pa Srbija više nije mesto tako gustog mraka koji se seče na kocke i izvozi po regionu? Vrlo jednostavno: u regionu je, po svoj prilici, konačno završen proces dezintegracije. U centru tog procesa bezmalo dve decenije bila je Srbija, makar onoliko koliko su se svi, od Slovenije do Crne Gore i Kosova, direktno ili ne, otcepljivali upravo od nje. Taj proces je Srbiju stavljao u ulogu lošeg momka, neku vrstu krivca koji se podrazumeva, sliku u koju se i ona sasvim dobro uklapala ne razumevajući procese i gotovo redovno čineći upravo ono što su njeni neprijatelji očekivali od nje. Priča o dezintegraciji zapravo je krajem 90-ih bila ključna činjenica arhitekture Zapadnog Balkana kao regiona: Srbija kao crna rupa u sredini i nekoliko zemalja oko nje čiji su glavni izvori prihoda proizilazili iz činjenice da su predstavljali poligone sa kojih je bila destabilizovana i menjana vlast u Beogradu. Na zapadnom osećanju Miloševića kao arhineprijatelja formirana je i cela menažerija lokalnih mačaka o čijoj se boji oni koji su ih proizveli nisu mnogo pitali budući da im posao nije bio da lepo izgledaju, već da miša love. Kriptofašista Tuđman, neomiljen lik na Zapadu, bio je, verovalo se, smetnja Miloševiću da ostvari dominaciju u regionu; Aliji Izetbegoviću toliko se gledalo kroz prste za veze sa islamskim teroristima koliko je stajao naspram Miloševićevih snaga u Bosni; Milo Đukanović, čovek koji je vlast formirao po uzoru na mafijaške organizacije, bio je neka vrsta diverzanta koji je delovao u Miloševićevoj pozadini; kosovski lideri mogli su glavninu svojih prihoda da ostvaruju od droge sve dok su predstavljali ma kakvu smetnju Miloševiću; a tu je bilo i militantno krilo nevladinih organizacija u Srbiji, koje je imalo zadatak da zemlju destabilizuje iznutra. A onda je Milošević pao; po jednima, prekasno budući da su odnosi u regionu već bili definisani bez Beograda i da su, recimo, svi regionalni putni koridori već bili ucrtani, naravno, zaobilazeći Srbiju. Po drugima, pao je prerano budući da proces dezintegracije još nije bio završen; ostale su bile još Crna Gora i Kosovo. Iako je Miloševićev pad uplašio najviše pomenute regionalne aktere i njihove naslednike, nastale i hranjene na tome da je on postojao i vladao, upravo na činjenici da dezintegracije 2000. godine nisu bile gotove koja istorijski amnestira Miloševića više nego što zaslužuje, nijedna srpska vlada do Cvetkovićeve nije imala suštinsku milost Zapada. Srbija se tako posle Miloševića nije mogla nadati ni preteranom prijateljstvu većine svojih suseda. Što su više na Zapadu prihodovale od svog opiranja Miloševiću, to je njihovo neprijateljstvo bilo veće. Dugo pamćenje rata u tim zemljama bilo je samo malo manje od dobrog izgovora za sve to; u suštini, sa Miloševićem na čelu Srbije baš se dobro živelo. I da završimo podsećanje na prošlost: setite se samo kako su pojedine srpske vlade između Miloševića i proglašenja nezavisnosti Kosova, kad god bi htele da se suprotstave nastavku dezintegracija, prolazile u zapadnoj javnosti - od Đinđića, koji je pokretanje pitanja Kosova platio gubitkom zapadne podrške, do Koštunice, koji je od nacionaliste koji će im na Kosovu završiti posao postao nacionalista sa kojim treba završiti. Kada se dogodilo sve što je trebalo da se dogodi i otcepilo sve što je trebalo da se otcepi, Zapad se prvi put istinski suočio sa posledicama tog posla. Prvo, region koji ne proizvodi ništa osim sukoba pokazao se kao skup i neracionalan projekat. Drugo, kriminal koji se u njemu instalirao i uz pomoć Zapada nadrastao je kapacitete regiona i prelio preko svih šengenskih breša. I treće, zahvaljujući jednom očajničkom pokušaju Koštunice da spase Kosovo, vrata Srbije, a potom još nekih zemalja, otvorila su se ruskom uticaju, što je Beograd, pošto je Tadić razumeo i realizovao taj potez, izvelo iz evropskog predsoblja u kome je čekao ne bi li ga se neko setio. Sličan potez je Bugarsku i Rumuniju ekspresno poslao u evropsko društvo iako se ni po jednom drugom kriterijumu nisu uklapali u taj svet. (Uzgred, Koštuničin potez sa Rusima, povučen u odbrambenom refleksu, mogao bi, ako se stvari ne završe po zlu, paradoksalno da bude njegov istorijski doprinos evropeizaciji Srbije. Taj potez prepoznao je i Tadić, dodeljujući mu stratešku vrednost i šireći ga tako što je stvar proširio na Kinu.) I tako je na Zapadnom Balkanu počelo vreme integracija, ne kao proces donet nekom visokom političkom voljom, već idejom praktičnosti i održivosti. Naravno, niko ne treba sada da očekuje da će zbog toga sutra biti formirana neka treća Jugoslavija. Priča o Jugosferi, ili kako će se već to zvati, nastala je na tome da ovdašnje zemlje neće ulaziti u EU onako kako budu dokazivale da ne pripadaju tom mračnom vilajetu, već će biti integrisane, ako ne sve zajedno, a ono uz praćenje logike njihovih međusobnih integracija koje će biti mnogo čvršće nego što to iko očekuje. Evropska čekaonica za ove zemlje tako će postati neka vrsta zajedničke radionice, poligona na kome će međusobno vežbati evropske odnose i relacije. Zašto je to za Srbiju dobro? Naravno, ne zbog toga što neki među ovdašnjim megalomanima očekuju da ćemo sada oslobađati sve okolne zemlje od njihovih nenarodnih vlasti, već zbog toga što više nećemo imati ulogu loših momaka ukoliko je zaista ne zaslužimo. Istovremeno, proces integracija neće moći da prate sve one postmiloševićevske regionalne menažerije malih firera, kriminalih lidera i likova koji su za svoje živote zarađivali izazivanjem nestabilnosti i neprijateljstvom prema Beogradu. Taj proces je već odneo svoju prvu žrtvu – hrvatskog premijera Ivu Sanadera, koji nije razumeo kako u EU neće ući iskakajući iz zapadnobalkanskog voza, već potvrđujući svoju ulogu u njemu. Žrtava tog procesa će u regionu biti još, one će se dogoditi upravo na krilu te postmiloševićevske menažerije, koja se posle njegove smene menjala sporije nego što se menjala sama Srbija. Srbija, naravno, neće imati nikakvu hegemoniju u tom procesu, ona će samo imati svoje mesto u zavisnosti od svog značaja i konstruktivne uloge, a bilo kakvo mesto u odnosu na ono koje smo imali pre godinu dana veliki je skok. Gledano u samoj Srbiji, biće to drastičan pad uticaja svih onih organizacija NGO militanata, formiranih u vremenima dezintegracija da bi vršile pritiske na vlast jer one – a to je pokazala gej parada – ne razumeju proces za koji nisu pravljene. To nerazumevanje vidljivo je u samoj suštini: onda kada, dakle, taj svet druge Srbije i pripadajućih joj medija opominje Tadića da se mane velikih sila, da se ne drži Rusije i Kine, nego da popravlja odnose u regionu. Naravno, Srbija treba da popravlja odnose u regionu, ali to se neće dogoditi po staroj matrici tako što će Boris ići po susednom zemljama i posipati se pepelom po glavi. Ne, oni će se popravljati u atmosferi integrativnog balansa koji će ovde stvarati velike sile, isto onako kako su pre dvadeset godina stvarale atmosferu dezintegrativnog disbalansa. Zato može da zvuči apsurdno, ali Boris u Njujorku, Pekingu ili Moskvi više radi za odnose u regionu nego Boris u Sarajevu, Zagrebu ili Podgorici. Zato je smisao ovog integrativnog pospremanja Zapadnog Balkana i u tome što će u njemu svoj kraj doživeti mnoge zle ideje i karakteri, formirani na borbi protiv Miloševićeve zle ideje kao svojoj jedinoj vrednosti. Možete da mislite da sam lud, ali samo zbog toga gej parada nije srušila Srbiju.
