<< VREME | BR 737 | 17. FEBRUAR 2005. LIčNOSTI
--------------------------------------------------------------------------------

Portret savremenika - Milorad Vučelić >Pošaljite komentar
redakciji Odštampajte tekstMajstor svih zanatamiloš vasićOd Bačke Palanke do 
Ženeve, iz izbledele "vijetnamke" u "armanija". Slika i prilika uspešnog 
renesansnog čoveka: novinar, menadžer, umetnik, disident, operativac, 
političar, svačiji istomišljenik u civilu, neizbežni čaršijski lik, čovek koji 
zna svoj put. Treba ga imati u vidu: sve zna unapred, avangarda od čoveka. Kad 
vidiš da mu gori kuća, pali i ti svoju: nije to bez neke... 
Već smo svi bili izgubili svaku nadu da će se Milorad Vučelić ikada postideti i 
prestati da viče. Onda ga je Milan St. Protić onomad na televiziji nagazio 
pitanjem na koje Vučela – prvi put u nekom svom javnom nastupu – nije imao 
odgovor. Pitanje se, naravno, odnosilo na izvesne velike novce, investirane u 
evropsku i širu budućnost Vučelinog potomstva. Najskuplja devojačka škola u 
Švajcarskoj ne košta toliko bez nekog razloga. Nekada su ozbiljni paori i 
domaćini slali žensku decu u domaćičke škole u Bavaništu i Futogu, ali to je 
bilo nekad, pre dijalektičkog materijalizma. Sada je najbliža otmena škola čak 
na studenom Ženevskom jezeru. Kažu da je i najbolja i najskuplja, a Vučela nije 
zaslužio ništa manje. 

RANI DANI: Nije Vučela ućutao nikad, od 1973. kada je počeo da viče po 
Beogradu, mladi i pametni potomak dođoša iz Bačke, ambiciozan, vredan i vešt u 
raznim zanatima, od kojih prijateljstvo nije najmanje važan. Obdaren preciznim 
čulima za dve glavne stvari – odakle vetar duva i koliko ima sati – taj 
šarmantni, glasni i obrazovani momak bio je istomišljenik po zanimanju: sa 
še'setosmašima, sa disidentima, sa nacionalistima, sa komunistima, sa 
Francuskom 7, sa Patrijaršijom, sa NIN-om, sa umetnicima, sa novinarima, sa 
pesnicima i uopšte sa celokupnom političkom faunom sedamdesetih i osamdesetih u 
Beogradu. I sa Jovicom Stanišićem, drugom iz detinjstva, čovekom čija je zvezda 
rasla zajedno sa Vučelinom. Znao je Vučela tačno kad treba napustiti brod koji 
pokazuje znake strukturnog slabljenja, brod koji je zaplovio kobnim kursem, a 
najpre brod na kome je ponestalo slanine. 

Iz nekog razloga, Vučela je uvek uspevao da se nađe u intimnoj blizini gotovog 
novca, koji je uvek voleo nesebičnom ljubavlju. 

Bačkopalanačka gimnazija obrazovala je krajem šezdesetih godina jaču ekipu 
mladih ljudi: Jovica Stanišić, Milorad Vučelić, Mihalj Bracika Kertes, Radovan 
Pankov (sećate li ga se?), Mile Isakov... Dva od tri neodvojiva junaka ove 
priče – Jovica i Vučela; Bracika će se priključiti kasnije – idu u Beograd na 
studije. Obojica su dođoši crnogorskog porekla iz porodica moralno-politički 
besprekornih, ambiciozni, bistri i vredni. Jovica se odlučuje za samozatajnu i 
mirnu karijeru u Službi državne bezbednosti, skroman i povučen, kakav je već. 
Vučela, ekstrovertan, načitan, šarmantan i glasan, odlučuje se za javnu 
karijeru. 

SLIKE IZ ŽIVOTA: Mladi novinar,...Već 1973. Vučela se, dok si rek'o "šta bi?", 
javlja kao glavni urednik "Studenta", u jednoj od tada redovnih "rekonstrukcija 
redakcije", što bi rekao Slobodan Milošević. Taman je bilo najurilo jednu od 
tada po pravilu potrošnih ekipa, pa se Vučela tu nekako našao, svojim 
misterioznim putevima. Odmah se stavio do znanja ogorčenim i glasnim uvodnikom 
"Ne dam Jugoslaviju!", iz kojega nije baš najjasnije kome ne da Jugoslaviju i 
zašto, ali je jasno da jako ne da i da se preporučuje za čuvara, kao da 
ispunjava legendarni i mitološki zavet viteškog Kralja Ujedinitelja. Uvek je 
umeo da uz veliku galamu probija otvorena vrata. 

Intelektualno obdaren, brz i vičan prepoznavanju kulturnih i umetničkih 
trendova, Vučela se glatko nametnuo u razne ekipe: oko "Vidika" i već među taj 
književničko-intelektualno-umetničarski polusvet koji je parazitirao na 
komunističkim jaslama kao "crkva koja se još nije odvojila od države" (Duško 
Radović, 1973). Pratio je modu: malo "Praksis", malo Kardelj; malo Markuze, 
malo Dobrica; sve je znao, kukala mu majka. Eto ga uskoro i u Studentskom 
kulturnom centru, Domu Udbe, u svojstvu sekretara. Kažu da ga je tada krenulo: 
sa troškovima, dnevnicama, zapošljavanjima, projektima. Pokriven nespornim 
ugledom SKC-a kao avangardne institucije i ledolomca u tadašnjoj zaleđenoj 
brežnjevljevskoj real-socijalističkoj močvarnoj kulturi, Vučela je diskretno, u 
drugom planu, vredno glodao. Ne samo na finansijskom planu: bilo ga je svuda 
među "disidentima", nešto manje među pravim disidentima, ali "levičar" svakako; 
bio je mirođija u suviše čorbi, onakav čupav i glasan, u farmerkama i 
izbledeloj američkoj vojničkoj jakni M-65 ("vijetnamka"), sa svojom američkom 
vojničkom torbicom o ramenu, torbicom koja će ući u legendu. 

...funkcioner,..."HA, HA, HA": Kad se, početkom osamdesetih, situacija počela 
da opušta i kada je javna scena živnula u iznenadnom cvetanju svih mogućih 
cvetova koji nisu svi bili crveni karanfil, Vučela je bio spreman. Dotadašnje 
investicije u imidž počele su da donose profite: ima li nekog boljeg sa 
akreditivima liberala, demokrate, disidenta, svačijeg drugara i urednika koji 
im je svima pre ili kasnije objavio nešto negde, levičara i šarmera pritom? Već 
je bio ljubimac književne i intelektualno-političke Čaršije; polako je postajao 
i arbiter rerum omnium. Ništa bez Vučele; izvesna zagrebačka feministkinja 
opisuje ga čežnjivo: "onaj libidinozni tip". 

Već sredinom osamdesetih, Vučela je svuda gde treba: umetnički direktor 
Zvezdara teatra, umetnički direktor Grada teatra u Budvi, glavni urednik 
"Književnih novina", urednik kulturne rubrike "NIN"-a; sve to u jednom trenutku 
zajedno i – sa četiri pune plate. I dalje se oblači "levičarski" opušteno i 
gaji imidž "radikalno šik", ali torbica mu je već ušla u legendu – po količini 
gotovine koja kroz nju prolazi. Politički je liberalniji nego ikad: ima ga 
svuda, sve češće oko Dobrice Ćosića, ali i među liberalno-demokratski 
nastrojenim grupacijama koje se polako formiraju u Čaršiji. Osim, naravno, onih 
mesta koja nisu higijenska u to vreme, jer brat Jovica kaže. Omaklo mu se (ili 
mu se nije omaklo?) da potpiše neke peticije, što je tada bilo u modi i 
relativno bezopasno, ako čovek nije sklon da se preterano impresionira od 
informativnih razgovora u Državnoj bezbednosti. U jednom od tih slučajeva, 
vezanom za pokojnog Dušana Bogavca, potpisnici su bili svečano najureni iz 
Saveza komunista; svi osim Milorada Vučelića. Na pitanje kako to da njega nije 
izbacilo iz Partije, Vučela je odgovorio glasnim i žovijalnim "Ha, ha, ha!". U 
prevodu: ko vam je kriv boranijo. Tada su bezpartijci postali njih sedam-osam 
iz redakcije NIN-a, između ostalih. 

...opozicionarKao urednik kulturne rubrike NIN-a, što je oduvek bilo mesto od 
posebne bezbednosno-političke osetljivosti, Vučela se pokazao kao prorok, mada 
neki ninovci to nisu razumeli; tadašnji glavni urednik Teodor Anđelić jeste, 
valjda zato što su on i Vučela radili zajedno na istom projektu. Lepo im je 
Vučela na sav glas propovedao 1988. i 1989. da će se Jugoslavija raspasti u 
krvavom ratu; da će se Srbija otcepiti, ako treba, a oni nek' vide šta će; da 
Srbe svi mrze itd. Na svako pitanje imao je glasan odgovor; kad ga pitaju šta 
se nas tiču njihove komunističke svađe između republičkih partija, Vučela se 
smejao: "Vi ćete da ginete u tom ratu, a ne mi." Na dovoljno puta ponovljeno 
pitanje zašto svi "mrze Srbe", pa i naši saveznici iz dva svetska rata, Vučela 
bi na kraju, kad se iznervira, odgovorio: "Zato što imamo dužu onu stvar!" I 
tako dalje, a niko mu nije verovao; pouka glasi: iako viče, možda je u pravu. I 
bio je u pravu: sve se obistinilo. A kad se sve obistinilo, Vučelića je krenulo 
ozbiljno: SPS, RTS itd. Iz Bačke Palanke dolazi Bracika Kertes, zanimanje 
Mađar, koji je video svetlost; Jovica postaje Načelnik. Iz izbledele američke 
jakne M-65 Vučela glatko, kao zmija koja menja svlak, prelazi u odela i 
kravate; ulogu legendarne otrcane zelene torbice uskoro će preuzeti računi u 
švajcarskim bankama. Vikao je Vučela sa TV ekrana tih godina; bilo ga je svuda; 
vozao se u crnim limuzinama i leteo u aeroplanima; nije čovek od njega mogao ni 
peglu da uključi, a kamoli radio ili televizor; "libidinozni tip" ušao je čak i 
u estradu i tamo ostavio utisak. Ali, izgleda da mu je opreznost popustila u 
jednom trenutku (ili nije popustila, nego je video dalje?): Milošević ga 
demonstrativno izbacuje iz SPS-a iz razloga neke političke svađe, čiji je 
predmet uostalom, irelevantan, kao što je sve za Vučelu irelevantno, ako nije 
novac. Nije da je Vučeli tu nešto mnogo falilo: iz poslova ga nije isteralo, a 
to mu je, kao i uvek, bilo najvažnije. 

SANKCIJE, KVOTE, KONTINGENTI: Tu sad dolazimo na najvažniji deo priče: na 
Jovicu i Braciku i na pojavu poznatu kao "ugrađivanje", ono što Hercegovci zovu 
"IMT sistem": imal' mene tute? To je doba sankcija, kvota i kontingenata; doba 
šverca kao jedine industrijske grane koja donosi neki profit; lepe naše 
sankcije... Služba državne bezbednosti već je prešla na samofinansiranje: prvo 
su reketirali svakoga ko nešto ima po principu "bespovratnog kredita" (to ima 
samo u nas); onda su stavili kopito na šverc cigareta, tečnih goriva i 
strateških roba svih vrsta. Uspešne firme taj parazit dovodio je do smrti od 
iskrvarenja, a zanimanje "zic-prezidenta" (videti Zlatno tele Iljfa i Petrova) 
postalo je sve popularnije: ti sedi i potpisuj, a mi ćemo paziti da iz zatvora 
izađeš što pre. Po neizbežnoj prirodi stvari, oružje i heroin bili su sledeći. 
Uspostavljaju se izvesni vazdušni mostovi; Bracikina carina pleni i isporučuje 
heroin Stanišićevoj Službi; iznajmljeni avioni lete okolo sa lažnim tovarnim 
manifestima; bratske službe žmirkaju na jedno ili oba oka. Sve se plaća u 
gotovom, naravno. To bi bio generalni, kako da kažemo, privredni kontekst. 

E sad: brat Vučela tu se ugrađuje kao pouzdani saradnik i prijatelj iz 
detinjstva. Opredelio se – koliko se do sada zna – za problematiku duvana. Kao 
lice trenutno marginalizovano iz politike i sa pokrićem suvlasnika producentske 
kuće Komuna, ali sa nenarušenim kredibilitetom pouzdanog saradnika i 
prijatelja, Vučelić se javlja kao neka vrsta posrednika i poverljivog lica 
Jovice Stanišića s jedne i izvesnih međunarodnih veletrgovaca duvanom, s druge 
strane. U tom opisanom stanju potpunog bezdržavlja i bezakonja, kad država živi 
od šverca i inflacije, a Služba od ilegalne trgovine heroinom, neoporezovanim 
duvanom i naftnim derivatima, nema više sistema vrednosti; "nema Boga, pa je 
sve dozvoljeno", što reče Brana Crnčević pre neko veče na televiziji; on 
najbolje zna o čemu govori, jer je bio usred te priče, kao najbolji drug 
Slobin, Bracin, Jovicin i Vučelin. Kad je već tome tako i kad se radi sa 
gotovinom, bez papira i na "đemtido", mere opreznosti nikad nisu preterane; zna 
Jovica. Niko tu ne radi besplatno, iz patriotizma i ideala: svako se ugrađuje 
po nekoj postojećoj tarifi, pa i pouzdani posrednici. U ljudskoj je prirodi da 
apetit raste kad se čovek nađe u intimnoj blizini velikog novca; šta je čovek 
nego krhka posuda puna mana? 

"BEZBEDNOSNO-OBAVEŠTAJNE" LEGENDE: U jednom trenutku 1997, u Budvi, dolazi do 
žaljenja dostojnog incidenta: dva nepoznata počinioca izrešetali su iz 
automatskog oružja jedan lep putnički automobil marke "audi"; povređenih, 
srećom, nije bilo. Vozilo je pripadalo Miloradu Vučeliću. 

Nije bitno ko je izrešetao tako lep i skup automobil; to se dade naslutiti. 
Bitno je – zašto? 

Legenda koja kruži po "bezbednosno-obaveštajnoj zajednici", to jest među onima 
koji su preživeli, kaže da je bilo došlo do izvesnog nesporazuma između tri 
ugovorne strane umešane u izvestan ozbiljan posao. Jedna strana trebalo je da 
drugoj strani posredstvom treće strane isplati znatnu sumu gotovog novca za 
pruženu uslugu; usluga je bila povlašćena prodaja cigareta na teritoriji pod 
kontrolom prve strane. Treća strana kasnila je u svom delu transakcije duže 
nego što je to pristojno, pa je prva strana bila prinuđena da zatraži 
objašnjenje od druge strane. Pošto je reč o ljudima svetskim i civilizovanim, 
niko nije bio ubijen u sačekuši, niti je došlo do telesnih povreda. Dva dosta 
neprijatna telefonska razgovora razrešila su taj mali trenutni problem, a kao 
"ukor razrednog starešine" stradalo je izvesno motorno vozilo. U odnosu na 
tadašnje događaje i običaje – ništa, zanemarljivi nesporazum među svetskim 
ljudima, izglađen za tren oka i svi zadovoljni. Uostalom, skupe su te 
švajcarske devojačke škole, treba razumeti starog prijatelja i poverljivo lice. 

Milorad Vučelić nastavio je da viče i da se kurči okolo kao što je navikao 
tokom ovih tridesetak godina na javnoj sceni, u svojim "armanijevim" odelima, 
mašući debelim kubanskim cigarama, sve dok nije naleteo na Milana St. Protića. 

Posle ga je Vladimir Beba Popović optužio da je od Službe klepio nekih 
četrdesetak miliona maraka, mnogo više od sporne sume u opisanoj nesrećnoj i 
nepotrebnoj epizodi, ali to će oni da vide između sebe. 

Jedina pouka ove priče – ako neke pouke uopšte ima – jeste da se čak i Miloradu 
Vučeliću mogu začepiti usta, makar nakratko i da čak i on može da se postidi, 
makar i na minut-dva; treba samo dobrih argumenata. 




------------------------------------

===============
Group Moderator: [email protected] 
page at http://magazine.sorabia.net
for more informations about current situation in Serbia http://www.sorabia.net 
Slusajte GLAS SORABIJE nas talk internet-radio (Serbian Only)
http://radio.sorabia.net
Yahoo! Groups Links

<*> To visit your group on the web, go to:
    http://groups.yahoo.com/group/sorabia/

<*> Your email settings:
    Individual Email | Traditional

<*> To change settings online go to:
    http://groups.yahoo.com/group/sorabia/join
    (Yahoo! ID required)

<*> To change settings via email:
    mailto:[email protected] 
    mailto:[email protected]

<*> To unsubscribe from this group, send an email to:
    [email protected]

<*> Your use of Yahoo! Groups is subject to:
    http://docs.yahoo.com/info/terms/

Одговори путем е-поште