Politika identiteta Broj 107 |
Piše: Slobodan Antonić • 25. mart 2010 Knjiga Miše Đurkovića „Slika, zvuk i moć: ogledi iz pop-politike“ govori o politici redefinisanja srpskog identiteta preko kulture, i pokazuje nam zašto puka promena političke vlasti neće doneti boljitak, bez dubokih promena u kulturnim institucijama DANAŠNJA OKUPACIJA OPASNIJA JE NEGO ONA 1941. DOK JE TADA PROSTOR POLITIKE IDENTITETA BIO PREPUŠTEN DOMAĆIM VLASTIMA KOJE SU GA OBLIKOVALE U SKLADU SA SRPSKOM TRADICIJOM, DANAŠNJI OKUPATORI VRŠE TOTALNU REKONFIGURACIJU UPRAVO TOG POLJA Nedavno je albanska policija sa Kosova preuzela čuvanje spomenika kosovskim junacima na Gazimestanu. O tome je pisao Bojan Tončić, novinar lista „Danas“ i „E-novina“. On je Kosovo polje nazvao „iracionalnim mestom“ i „mestom koje simbolizuje srpske poraze i moralne sunovrate“, zatim je Rakićevu pesmu „Na Gazimestanu“ ocenio kao „baljezgariju“ „zbog kojih su mnoge nesrećne generacije gubile dragocenu energiju“, a za sam Derokov spomenik je rekao da „podseća na ubistva, silovanja, pljačke, paljevine, progon“, „na ludilo državnog vrha i podsticanje neobuzdanog nasilja“… U komentarima uz ovaj tekst čitaoci „E-novina“ su napisali: „Toliko zloupotrebljen i upotrebljen toponim da bi ga privremeno trebalo preorati ili ograditi ogromnom bodljikavom žicom“; „Derokov spomenik nije srušen, a sva je prilika, da će biti“; „Ako neko sruši spomenik na Gazimestanu, Srbi će biti saučesnici, ako već ne budu sami učestvovali u rušenju“; „`Ja ću dati život otadžbino moja` – E, ja neću!“… BALJEZGARI Možemo se samo zapitati kako je moguće da se naša kultura u poslednjih 20 godina toliko promenila da danas jedan deo elite, zajedno sa delom građana, bez stida razmišlja na ovakav način? Ne samo naši očevi i dedovi, nego smo i mi sami bili vaspitavani da budemo odani svojoj zemlji i da cenimo slobodu, junaštvo i požrtvovanost. Kosovska bitka i čuvena Rakićeva pesma „Na Gazimestanu“ bili su simboli tih vrednosti. Sada se kao vrednosti proglašavaju kukavičluk, izdaja i cinizam, a Rakićeva oda časti i slobodi naziva se „beljezgarijom“. U Srbiji nije u toku samo promena sistema vrednosti. U Srbiji je na delu promena čitavog našeg identiteta. Upravo o politici redefinisanja srpskog identiteta preko kulture, uključiv i onu namenjenu najširoj publici, govori sjajna knjiga Miše Đurkovića „Slika, zvuk i moć: ogledi iz pop-politike“. „Politika identiteta u našoj zemlji direktan je prostor delatnosti velikih sila“, objašnjava dr Đurković (66), dodajući da je u tom smislu „današnja okupacija opasnija nego ona nemačka 1941. Dok je tada čitav prostor politike identiteta, dakle, vere, obrazovanja, nauke, simbola i kulture u potpunosti bio prepušten domaćim vlastima koje su ga oblikovale u skladu sa srpskom tradicijom, današnji okupatori su pre svega usmereni na totalnu rekonfiguraciju upravo tog polja“ (66). Ta „borba za hegemoniju u intelektualnoj, kulturnoj i medijskoj sferi“ (67), počela je, po Đurkoviću, još u ranim devedesetim. Tada je velesila koja je pobedila u hladnom ratu, preko različitih transnacionalnih fondacija i institucija, iskoristila iskreno nezadovoljstvo dela srpske inteligencije zbog stanja demokratije u Srbiji. Cilj je bio da se preuzme kontrola nad celokupnom oblasti nacionalnog i kulturnog identiteta. „Ova struktura je školovala intelektualne i novinarske kadrove, širila se ka precizno određenim sektorskim i kulturnim sferama i tako pravila čitav paralelni svet, zapravo paradržavu“ (68). Kao primer Đurković navodi stvaranje NUNS-a, „uz pomoć američkog „Ireksa“, holandske „Pres Nau“ i drugih zapadnih medijskih organizacija“ preko kojih je „ogroman broj novinara ideološki oblikovan, obučavan, slat na stipendije i na razne načine stavljan pod kontrolu“ (68). Osnovna metoda pridobijanja novinara nije bila preko čvrste organizacije, već stvaranjem specifične atmosfere, sistema vrednosti, u kome je bilo normalno svaki srpski patriotizam izjednačiti sa nitkovlukom, a svakog vernika sa budalom. U takvom okružju, u kome je materijalnim i simboličkim nagradama potkrepljivano tačno određeno ponašanje, formiran je i Tončić, koji danas iskreno veruje da je Derokovljeva kula spomenik srpskim „ubicama“, a Rakićeva poema najobičnija nacionalistička „baljezgarija“. Više u 107. broju magazina “Pečat” i Internet portalu www.pecat.co.rs --- http://www.pecatmagazin.com/2010/03/25/politika-identiteta/
