Samo nas je bog ostavio u životu <http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_content&view=article&id=4427:samo-nas-je-bog-ostavio-u-ivotu&catid=14:news-display&Itemid=2>
<http://www.fokus.ba/nov/index.php?view=article&catid=14%3Anews-display&id=4427%3Asamo-nas-je-bog-ostavio-u-ivotu&format=pdf&option=com_content&Itemid=2> PDF <http://www.fokus.ba/nov/index.php?view=article&catid=14%3Anews-display&id=4427%3Asamo-nas-je-bog-ostavio-u-ivotu&tmpl=component&print=1&layout=default&page=&option=com_content&Itemid=2> Štampa <http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_mailto&tmpl=component&link=aHR0cDovL3d3dy5mb2t1cy5iYS9ub3YvaW5kZXgucGhwP29wdGlvbj1jb21fY29udGVudCZ2aWV3PWFydGljbGUmaWQ9NDQyNzpzYW1vLW5hcy1qZS1ib2ctb3N0YXZpby11LWl2b3R1JmNhdGlkPTE0Om5ld3MtZGlzcGxheSZJdGVtaWQ9Mg==> El. pošta Autor: Srdjan Šekara nedjelja, 28 mart 2010 21:22 Iako čovjekovi problemi i muke nekada izgledaju preteški, kaže se da bog čovjeku uvijek daje onoliko koliko može da ponese. Ali, nama samima to bi bilo nemoguće da nema Njegove pomoći i da nema dobrih ljudi koji su hrišćanski vrednovali i vrednuju iskušenja kroz koja smo prošli i kroz koja prolazimo, moj sin Aleksandar, ja i cijela moja porodica. Oni nam pomažu da, kao što se molimo na svetoj liturgiji, "ostatak našeg života bude bez bola, nepostidan i miran", pa stoga Gospodu i njima dugujemo stalnu zahvalnost i molitveno sjećanje. Ovim blagim riječima, po kojima ga se rado sjećaju i mnogi Paljani, protojerej-stavrofor Jeremija Starovlah u razgovoru za "Fokus" prisjeća se nemilog i, važno je to istaći, ničim izazvanog događaja od prije šest godina, 1. aprila 2004. godine, kada su vojnici međunarodnih snaga u BiH iz samo njima i njihovim nalogodavcima znanih razloga, koji se, opet, nikako i ničim ne mogu opravdati, upali u sveštenički stan u paljanskom Parohijskom domu i brutalno pretukli njega i njegovog starijeg sina, vjeroučitelja Aleksandra. Njihove povrede su bile toliko teške i ozbiljne da su se ljekari Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli, a potom i najveći stručnjaci s VMA, mjesecima borili da iziđu iz stanja životne ugroženosti. Prota Jeremija je u telefonskoj izjavi našem listu iz Beograda, gdje sada časnu svešteničku službu obavlja u crkvi Svetog Đorđa na Bežaniji, kazao da se ovih dana gotovo neizbježno prisjeća onoga što ih je snašlo. - Dani su časnog posta, baš i kao tog 1. aprila 2004. godine, i dok se pripremamo za Sveto Vaskrsenje Hristovo, prisjećamo se, vraćamo slike i, na neki način, iznova proživljavamo i događaj od prije, evo, skoro šest godina, kada su bez bilo kome znanog razloga vojnici NATO nasrnuli na život moje porodice - kaže nam prota Jeremija. Ne želi mnogo da priča o samom događaju, te samo dodaje da su sve ove godine pod utiskom snage božje ljubavi prema čovjeku. - Život je dar božiji, i to onaj najdragocjeniji, i blagodarni smo bogu što nas je, po Svom promislu, ostavio u životu - kaže otac Jeremija. Miroslav Starovlah, sin prote Jeremije i Aleksandrov mlađi brat, kaže da porodica očekuje da će pred Sudom BiH konačan epilog dobiti i priča, odnosno postupak za naknadu štete, u kojem je država BiH tužena strana. - Bili bismo srećniji da se postupak vodi protiv NATO, kao što je to sporazumom predviđeno, a ne protiv BiH - veli on i dodaje da do danas ta organizacija nije pokazala istinsku želju da počinioce ovog nedjela kazni, a porodici omogući pravičnu naknadu za teške tjelesne i duševne povrede. - Zbog toga smatramo da je BiH odgovorna prema svojim građanima, pa tako i prema mojoj porodici, jer je potpisala sporazum po kojem neki strani vojnici mogu da povređuju, pa i da ubijaju nedužne ljude, a da za to ne snose ni krivičnu ni materijalnu, pa ni moralnu odgovornost - kaže Miroslav Starovlah. On ističe da su njegovi, otac i brat i dan-danas na rehabilitaciji, te da Aleksandar nije sposoban da se vrati svom poslu, mada boravak u Beogradu, poslije svih trauma, ipak ide u prilog njegovom oporavku. - Važno je što su se, na neki način, i fizički i psihički izmjestili iz prijašnjeg okruženja i donekle oslobodili tog stalnog osjećaja svojevrsnog opterećenja - kaže Miroslav. Na kraju veli da je najvažnije to što su zajedno i na okupu kao porodica, te da se međusobno ispomažu u svakom pogledu, trudeći se da što manje razmišljaju o svemu što ih je snašlo i što im je, ni krivima ni dužnima, zauvijek promijenilo život. Bol u duši do kraja života Protinica Vitorka Starovlah, koja se nalazila u kući u trenucima kada su strani vojnici brutalno i gotovo nasmrt pretukli njenog supruga i starijeg sina, i danas kaže da ne može zaboraviti taj događaj i izbrisati strašne slike. - Taj bol se nosi u duši i nosiću ga dok sam živa, ali ne želim time da bilo koga opterećujem-kratko je izustila Vitorka, čiji je glas jasno otkrivao potresenost i samim podsjećanjem na 1. aprila 2004. godine i sve što je tog dana zadesilo uglednu svešteničku porodicu Starovlah. http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_content&view=article&id=4427:samo-nas-je-bog-ostavio-u-ivotu&catid=14:news-display&Itemid=2 [Non-text portions of this message have been removed]
