ANA RADMILOVIĆ: RASIZAM DRUGE SRBIJE 

subota, 28 avgust 2010 01:03 

 

Kada borci protiv diskriminacije svoje štićenike upregnu da i sami postanu 
borci za svoju do tada možda neosporavanu drugost i kada ih tom borbom 
konfrontiraju u odnosu na „ostale“, onda oni svoje štićenike pretvaraju u borce 
za svoju stvar 

Razmišljajući šta bi sada imalo smisla pisati o Drugo-Srbima, kada razlike 
između njih i Prvo-Srba gotovo i nema (i dobro je što ih nema, ali je loše što 
se ispostavilo da je sve što je činilo te razlike – bila jedna laž), šta bi 
dakle sada moglo nekome ko nije „Drugosrbijanac“ da smeta kod ove grupe, 
pokreta, ideologije ili indoktrinacije jedne manjine koja je dovoljno glasna da 
se često čini većinom, a brojem, kvantitativna većina sedi negde po ćoškovima, 
tajno peva svoju pesmu i čeka svoje vreme.

U čemu je, dakle, razlika između „drugosrbijske“ ideje i zvanične srpske 
politike? U malo toga, pa zato, ako bih pisala o onome što „drugosrbijance“ 
izdvaja i čini ih posebnim – pisala bih, za neke možda neočekivano, o njihovom 
rasizmu.

U čemu se ogleda veliki rasizam u Drugo-Srba?

Ukratko – u svemu, ali hajdemo po redu.

Uzmimo, na primer, Rome. Da se od „problema Roma“ moglo lepo živeti, nije neka 
velika tajna, ali ovde možda ne bi bilo loše objasniti šta je zapravo ta 
„problematika“ osim same činjenice da Romi postoje. Problematika romskog 
pitanja u Srbiji trebalo bi da se svodi na sumnjivu tvrdnju da su Srbi kao, još 
uvek, većinski narod u Srbiji rasistički nastrojeni, da im Romi smetaju, da za 
Rome tako reći u Srbiji nema mesta i da su Romi žrtve velike diskriminacije. 
Realna netrpeljivost, ako je ne učinimo predimenzioniranom dajući joj na 
značaju većem nego što je stvaran, i pripisujući joj atribute koje ta 
netrpeljivost u stvarnosti nema – mogla bi da se svodi na neprihvatanje načina 
života pojednih romskih zajednica koje su specifične, ne uklapaju se u 
standarde koji su vladajući i nekim svojim osobenostima mogu da ometaju 
većinsko stanovništvo, koje ovde ne mora nužno da bude ni srpsko stanovništo 
već samo asimilovano, u društvu učestvujuće nazovimo ga „obično“ stanovništvo. 
Da uprostim, to što neka grupa ljudi živi u kućama od kartona, skuplja đubre, 
sa đubretom dovuče i pokojeg pacova u nečiji komšiluk – prosto smeta. To još 
uvek nije raizam. Ono što, međutim, jeste rasizam – to je jedna, zapravo, 
getoizacija Roma kao i svih „vulnaribilnih“ grupa, što bi značilo osetljivih, 
ranjivih jer drugačijih, što još uvek ne znači omraženih od strane većinskog 
življa.

Omražene postaju onoga časa kada se u njih upre prstom, kada ih se 
insistiranjem na njihovoj „drugosti“ etiketira, kada se trpaju u isti koš sa 
ostalima iz na silu napravljene grupacije – pa tako homoseksualnost postaje 
homoseksualizam i od njega se pravi nešto što prostom čoveku, koji se ne 
udubljuje, počinje da liči na politički pokret a ne na drugačijost iliti 
drugost, drugačiji seksualni afinitet od ovde već satanizovane većine.

Naime, kada borci protiv diskriminacije uzmu i svoje štićenike (koji samim tim 
činom postaju i žrtve) upregnu da i sami postanu borci za svoju, do tada možda 
neosporavanu, drugost i kada ih tom borbom konfrontiraju u odnosu na „ostale“ – 
onda oni, ne drugošću nego borbom koja se pretvara u vređanje na kraju krajeva 
elementarne pristojnosti, izazivaju tu „javnost“ ko god ona bila, ratuju sa 
njom boreći se za pravo koje po sebi nije ni bilo uskraćeno, oni svoje 
štićenike pretvaraju u borce za svoju stvar. Svoju, a ne stvar štićenika koju 
su možda, bez ideje da postanu politički problem, hteli eto samo da žive taj 
svoj život koji se u današnje vreme mnogo i ne razlikuje od nekih tamo života 
onih „drugih“ koji su ovde predstavljeni kao neprijateljska većna.

Većina, dakle, postaje neprijateljska većina a „drugost“ postaje meta tog 
neprijatelstva.

Druga stvar, koja branioce prava na posebnost čini rasistima, u ovoj priči je 
sledeće: „problematika“ posebnog iliti „drugog“ tako stavljena u prvi plan, 
osnov njegovog bića, glavna njegova osobina koja sve druge, eventualne, 
specifičnosti određene individue čini manje važnim. Ta stvar, ta dehumanizacija 
„drugog“ koji ovde gubi sve svoje atribute i ostaje recimo – homoseksualac, 
čini da u jednom trenutku postaje svejedno je li taj čovek, homoseksualac, 
pesnik ili je lopov, je li on borac za već svima izašlu na nos gej paradu ili 
je se možda grozi, pošto poput suprotstavljene mu „većine“ smatra neumesnim ili 
čak ne neumesnim nego neprimerenim taj čin u Srbiiji u trenutku kada je i ta 
tema politička, pa onda neko sa pravom ili bez ikakvog prava kaže „toliko vike 
oko pedera a izgubili smo Kosovo i svi ćute“. Tada taj, već dehumanizovani 
peder lišen svih svojih drugih ljudskih osobina, postaje politički subjekat 
suprotstavljen drugim političkim subjektima i njegova, do tada za javnost 
nebitna, seksualna sklonost, postaje opredeljenje. To „opredeljenje“ zatim može 
da postane i radno mesto, gde to što je čovek homoseksualac postaje glavna a 
nekad i jedina preporuka da se bude „borac za ljudska prava“. Gostuje se po 
emisijama, učestvuje se u vašaru, fingira se svađa sa „nepederima“ ili 
„patriotama“ gde obe strane postaju deplasirane, za onim što oni rade nema 
nikakve realne potrebe, sve je laž.

Ono što, nažalost, nije laž jeste to da tako ekstremizovane, sve te „strane“, 
pederi i nepederi, Romi i Ne-Romi, Srbi i Ne-Srbi, postajući učesnicima vašara, 
gube individualni smisao, ličnu realizaciju u korist „grupe“ koja im za uzvrat 
pruža isto onoliko koliko su dobijali gladijatori boreći se na smrt za malo 
nestalnog i prolaznog uvažavanja publike koja posle ode kući, danas gasi TV, 
zaboravi, dok ovaj leži u lokvi krvi posle izgubljenog meča, a meč je unapred 
izgubljen. Kao i svi takvi mečevi.

Iz te laži, kada neko na kraju nastrada, a uvek nastrada kao u mnogim tučama 
Ne-Roma i Roma ili nekog ekstremizovanog ne-pedera i pedera, negde u mraku, 
kada, dakle neko nastrada - onaj koji živi od toga, taj rasista koji je 
etiketirao svoje Rome i svoje pedere i gurnuo ih u prve redove u svom ratu, 
koji mnogo košta, i na kojem se mnogo zarađuje – kao na svakom ratu; kada, 
dakle, neko nastrada, ovaj „borac za ljudska prava“, ekstremizator sukoba, 
licemerni rasista – piše novi projekat, javlja se na grantove, dobija sredstva 
za svoju bornu protiv diskriminacije.

Na kraju, na državnom nivou, iz te velike priče o diskriminaciji, iz poređenja 
Srbije sa Nemačkom pre Drugog svetskog rata, iz ekstremizacije srpske borbe za 
očuvanje kakvog-takvog nacionalnog interesa sada kada je gotovo sve već ionako 
izgubljeno, iz tog huškaštva jednih građana Srbije na „druge“ građane Srbije, 
dobijamo onu mržnju koja ovaj put nije lažna, fingirana, nego postaje 
stvarnost. I onda poput „homosekusalizma“ (umesto homoseksualnosti) ili 
„romizma“ (umesto normalnog suživota koji nije nikakva novost u Srbiji) 
dobijamo „zukorlićizam“ umesto muslimanske manjine koje je u Srbiji uvek bilo, 
dobijamo „vojvođanizam“ umesto Srba, Mađara, Rusina, Roma, Slovaka; Nemaca, 
Hrvata i svih onih koji su se oduvek nekako snalazili jedni s drugima u srpskoj 
Vojvodini. Ne idealno, ali ne ni preko nišana.

Ako je, dakle, rasizam ideja da je rasna pripadnost pojedinca ili grupe osnov 
njegovog društvenog položaja – onda tu ideju u Srbiji u ovom trenutku više nego 
iko drugi propoveda „Druga Srbija“ i to tako što, na opasan način, konfrontira 
manjinske grupe takozvanoj većini, bila ona nacionalna, seksualno određena ili 
ispovedala zvaničnu veru. Iz te konfrontacije proizlazi netrpeljivost manjih 
ili većih razmera, oni koji su prvo bili etiketirani, iz te etikecije 
zastranjuju u izolaciju, a iz izolacije ih, onaj ko živi od „borbe za njihova 
prava“ regrutuje svoju „vojsku“ koja bi, u sledećem koraku, trebalo da postane 
politička „vojska“ suprotstavljena svemu što je ovde označeno kao 
neprijateljsko svakoj posebnosti, samim tim retrogradno, rigidno, 
diskriminatorsko i – naravno nacionalno.

Odatle do međunarodne legitimizacije zahteva za politički separatizam – samo je 
jedan korak.


Izvor  
<http://www.nspm.rs/politicki-zivot/drugosrbijanski-rasizam.html?alphabet=l> 
NSPM, 27. avgust 2010.

http://www.standard.rs/-cvijanovi-vam-preporuuje/5264-ana-radmilovi-rasizam-druge-srbije.html



[Non-text portions of this message have been removed]

Одговори путем е-поште