Srbija u 2018: Pa, Srećna Nova 2018. Godina kapitulacije Piše: Prof. dr Slobodan Antonić
U oktobru ove godine objavio sam na sajtu Fonda strateške kulture za Srbiju tekst istog naziva kao i ovaj koji je pred čitaocem. Mesec dana docnije FSK je, kao što je Svedok izvestio (br. 1111-1112, str. 29) – jedini među štampanim medijima – brutalno ugašen. FSK za Srbiju bio je ruski sajt, sa hostingom u Rusiji (fsksrb.ru), čiji su izvori finansiranja bili nezavisni od ovdašnjih vlasti. Ipak, našim vlastima je smetao kritički stav većine autora FSK-Srbija prema nosiocu režima. Jer, to je bila kritika sa patriotske pozicije. Zato se zvanični Beograd žalio u Moskvi kome je trebalo, neprestano i uporno, a postoje i glasine da je i koga treba tamo potplatio.. Tako je FSK-Srbija, praktično preko noći, ukinut. Politički najmoćniji čovek Srbije na FSK-Srbija prvenstveno je kritikovan zbog Briselskog sporazuma i prepuštanja Severa Kosova Prištini, kao i zbog aktivnog učešća u pretvaranju Srbije u privrednu, političku i kulturnu koloniju Vašingtona i Brisela. To je i bila sadržana mog teksta na FSK o 2018. kao godini kapitualcije. Tvrdio sam da je pogrešna žurba Aleksandra Vučića da „reši“ pitanje Kosova, naročito posle secesionističkog referenduma u Kataloniji. Čak je i samom Vučiću izletelo logično pitanje Briselu: kako ne može Katalonija, a može Kosovo? Insistirao sam na tome da je slučaj Katalonije još jednom pokazao svu problematičnost jednostrane secesije. Stoga sam se zapitao: zašto naš predsednik žuri držeći se lozinke: „Da izgubimo ono što moramo, a da sačuvamo ono što možemo“ (kako je rekao 11. septembra)? Zašto bismo još bilo šta drugo izgubili u vezi s Kosovom? – pitao sam se. Naši prinudni gubici glede Kosmeta završeni su negde 2008. godine. I danas mislim da smo, posle toga, gubili praktično samo ono što bi naše vlasti same dale. Vučić je sa Severa Kosova povukao institucije države Srbije, dao je Prištini međunarodni pozivni broj, naterao je kosmetske Srbe da uđu u institucije „Republike Kosovo“ itd.. Nikome, međutim, nije jasno šta bi zapravo Srbija izgubila da on te poklone nije uručio Prištini. Takođe nije jasno kakvo je to moranje koje nas sada prisiljava na dalje gubitke u vezi s Kosovom. Posebno je zlokobna Vučićeva rečenica zvaničnicima iz Prištine: „Nećete ući u UN, osim ako mi nečim ne budemo zadovoljni“. To je zloslutno najavljivanje još jednog srpskog „dobrovoljnog“ gubitka – našeg diplomatskog odricanja od Kosova i Metohije. I to je upravo ono što sam mislio, i što i dalje mislim, da nam se sprema u 2018. godini. „Kosovo“ može da postane članica UN samo ako Srbija na to izričito ili prećutno pristane. Južni Sudan je, recimo, postao 193. članica UN tako što je, najpre, Republika Sudan zvanično priznala nezavisnost Južnog Sudana, zatim je Savet bezbednosti jednoglasno usvojio rezoluciju br. 1999 kojom je odobrio prijem ove nove države u UN, a na kraju je Generalna skupština UN izglasala najnovijeg člana UN. Ono što nam se u 2018. godini, po mom mišljenju, sprema jeste „pravno obavezujući ugovor“ koji će Vučić, po svemu sudeći, sklopiti direktno sa Tačijem, „kao predsednik s predsednikom“. U njemu će stajati da „Beograd i Priština neće jedan drugog ometati prilikom apliciranja za međunarodne organizacije“. Onda će predstavnik, na primer Švedske, u Savetu bezbednosti, a uz podršku SAD, Britanije i Francuske, predložiti da se usvoji rezolucija kojom se odobrava prijem Kosova u UN. Moskva i Peking će pitati Beograd za mišljenje, zvanični Beograd će se pozvati na „pravno obavezujući ugovor“ sa Prištinom i – „Kosovo“ će postati 194. članica UN. Činjenice da je Vučić, tokom 2017. godine, najpre prešao na državno-reprezentativno mesto predsednika, sa kog može da pregovara direktno s Tačijem, a da je, zatim, otvorio „unutrašnji dijalog o Kosovu“ kojim je aktivirao sve kapitulantske snage, ukazuju da 2018. godina doista može biti završna u izdaji Kosova. Ne treba zaboraviti ni to da je Priština objavila kako je „u dogovoru sa SAD i drugim zemljama Kvinte“ privremeno odustala od Uneska. Kosovo nije primljeno 2015. godine u tu organizaciju zbog manjka tri glasa, a u međuvremenu su tri države priznale „Kosovo“. Među njima je Surinam glasao protiv prijema Kosova u Unesko, a Bangladeš i Singapur bili su uzdržani. Sa ta tri glasa Kosovo bi 2018. lako dobilo na glasanju i ušlo u Unesko – a ipak je odustalo. Zašto? Upravo zato što Priština računa da će u 2018. godini dobiti mnogo više od prijema u Unesko – članstvo u UN. Kada će se dogoditi pristajanje Srbije na stolicu za Kosovo u UN? Vučić je najavio da će „sa predlogom za Kosovo izaći u martu sledeće godine“. On je poznat kao neko ko ima prilično „komotan“ odnos prema obećanjima. Nezgodno je za to obećanje i što se oko tog datuma očekuju beogradski izbori. Zato, ne verujem da će „Vučićevo rešenje“ biti tada obznanjeno. No da smo na pragu poslednjeg čina odricanja od Kosmeta u to nema sumnje. O tome svedoči i ubrzano prikupljanje podrške za zloslutni „unutrašnji dijalog“. U Predsednikovom „dijalogu“, kojim se Srbija propagandno preparira za kapitulaciju, učestvovali su već pravnici, univerzitetski profesori i zaposleni u naučnim institutima. Šta predsedniku više treba za legitimizaciju odluke koja je, očigledno, zapravo već doneta? I evo, kockice se polako sklapaju. Poslednji čin odricanja od Kosova odvijaće se 2018. godine. Istina, kao problem se može javiti Ustav, koji insistira na Kosovu kao inetgralnom delu Srbije. Ali, za 2018.. godinu već je najavljena promena Ustava. Kosovo se ne može tek tako izbaciti iz našeg najvišeg pravnog akta zbog ustavnog zahteva da se delovi posvećeni Kosmetu menjaju referendumom. Zato će, verujem, 2018. godine, biti upriličen jedan manji referendum, kojim će se promeniti samo način menjanja Ustava – tako što će referendum za ustavnu promenu biti ukinut. Posle toga će sa Ustavom moći Skupština da radi šta god hoće. A u sadašnjem sazivu Skupštine apologete Predsednika imaju dvotrećinsku većinu. Sasvim dovoljno da se Ustav prekroji po želji Predsednika i njegovih zapadnih prijatelja. U intervjuu za AP Vučić je nedavno izjavio: „Jedan od naših glavnih ciljeva je punopravno članstvo u EU, to je moj zadatak, to je moj posao, i ja ću ga obaviti“. „Punopravno članstvo u EU“ ima svoj apsolutni uslov: „pravno obavezujući sporazum“ Srbije i „Kosova“ kojim „Kosovo“ postaje članica UN. „To je moj zadatak, to je moj posao, i ja ću ga obaviti!“, kaže Aleksandar Vučić. Obaviće ga, po svemu sudeći, u 2018. godini. A mi drugi, koji takav „posao“ smatramo kapitulacijom, pa čak i izdajom, izgleda da ćemo samo nemoćno da posmatramo kako se takav „zadatak“ opošljava. A sve kako bi njegov izvršilac, na kraju 2018. godine, mogao da izvesti: „Zadatak izvršen: Srbija se odrekla Kosova ..