SARADNJA JUGOSLAVIJE SA HASKIM TRIBUNALOM - DA ILI NE

Postojeca vlast u Jugoslaviji prihvata saradnju u svim aspektima. Jedino je
jos sporno izrucivanje jugoslovenskih drzavljana, cemu se protivi DOS-ov
koalicioni partner u vlasti Socijalisticka narodna partija Crne Gore.

Od dana osnivanja Haskog tribunala, 25. maja 1993, za Jugoslaviju se
postavilo pitanje odnosa prema toj instituciji. To pitanje je otvoreno i
danas.

Javnost je po tom pitanju bila i ostala podeljena. Politicke partije
takodje. Pa i pravna struka. Jedni su smatrali i smatraju da Savet
bezbednosti Ujedinjenih nacija nije imao pravo po Povelji Ujedinjenih nacija
da osniva ovakvu instituciju; da je on svojom rezolucijom 827 prekoracio
svoja ovlastenja. Za one koji imaju takav stav - medju koje spada i autor
ovog teksta - stvar je potpuno jasna u pogledu treba li Jugoslavija ili ne
da priznanje i saradjuje sa Tribunalom: buduci da je rec o instituciji koja
nema pravnog osnova, koja je nezakonita, ne moze se ona niti prizanati niti
treba sa njom saradjivati. Oni, pak, koji smatraju da je Savet bezbeednosti
imao pravo da ucini to sto je ucinio smatraju da je Jugoslavija, kao i sve
druge drzave - kako se to i kaze u clanu 29 Statuta Tribunala - treba i mora
da saradjuje. Medju ovima ima onih koji smatraju da Jugoslavija mora da
saradjule u punoj meri, sto bi znacilo i obavezu izrucivanja (ekstradicije)
ne samo zatrazenih stranaca nego i jugoslovenskih drzavljana. Drugi pak iz
ove grupe smatraju da postoji duznost saradnje, ali se ne sme ici tako
daleko da se izrucuju vlastiti dravljani. Takvo stanoviste zauzima na primer
Socijalisticka narodna partija Crne Gore, koalicioni partner Demokratske
koalicije Srbije (DOS) u vlasti na nivou federacije, za razzliku od DOS-a
koji bi isporucio Hagu i rodjenu majku i rodejenog oca za obecanu saku
dolara. U DOS-u se u tom pogledu isticu Zoran Djindjic, predsednik vlade
Srbije i Zarko Korac, podpredsednik iste vlade, ustasko-cionisticka
perjanica u DOS-u.

Prethodna vlast imala je nedoseledan, ambivalentan odnos prema Tribunalu.
Polazeci od cinjenice da je Slobodan Milosevic u ime Jugoslavije potpisao
Dejtonske sporazume gde stoji maglovita obaveza saradnje (clan IX okvirnog
sporazuma) i rezolucija Saveta bezbednosti - pre svih rezoluccije 827 kojom
je usvojen i Statut Tribunala - kao i stalnog i neprekidnog politickog
pritiska "medjunarodne zajednice" (citaj SAD) Milosevicev rezim je
saradjivao (cak je Tribunal imao i svoju kancelariju u Beogradu svee do
agresije NATO na Jugoslaviju), s tim sto nije pristajao na izrucenja i
vrsenje istraznih radnji na teritoriji Jugoslavije od strane Tuzilastva
Tribunala. Vlast, pak, koja je zamenila Milosevicevu zeli u svamu da se
povinuje zahtevima PUNE saradnje u pogledu svih zahteva Tribunala. Sada smo
u fazi kada dosovska vlast vrsi prittisak na svog koalicionog partnera, SNP
Crne Gore, da i ona prihvati takvu saradnju. Kao sto rekosmo, SNP pristaje
na svaku vrstu saradje, izuzev na izrucivanje jugoslovenskih drzavljana.

Dosovska vlast i njihovi pravni strucnjaci na sve moguce i nemoguce nacine
nastoje da sto pre udovolje zahtevima tuzioca Tribunala Karli Del Ponte i da
izruce one jugoslovenske drzavljane koji su optuzeni od strane Tribunala,
pre svih Slobodana Milosevica, Milana Milutinovica, Vlajka Stojiljkovica,
Nikolu Sajnovica, Ojdanica, Sljivancanina, Mrksica, Radica i naravno sve
druge koje bi Tribunal optuzio i zatrazio njihovo izrucivanje. Oni, pored
politickih razloga ("to od nas zahteva medjunarodna zajednica", "nema pomoci
i kredita ako ne saradjujemo", itd) isticu i pravne argumente.
Vele da ta obaveza za Jugoslaviju proistice iz Dejtonskog sporazuma; da smo
kao clanica Ujedinjenih nacija duzni da izvrsavamo rezolucije Saveta
bezbednosti; da Ustav SRJ nije zapreka za izrucivanje nasih drzavljana
Tribunalu. 

Najnovije argumente nudi Momcilo Grubac, savezni ministar pravde. Oni se
svode na to da Jugoslavija ima obavezu da saraduje sa Medunarodnim krivicnim
tribunalom u Hagu, i to u potpunosti, "svidalo se to nekome ili ne".
"Predlog zakona o saradnji sa sudom u Hagu ne kosi se sa Ustavom SRJ. Nije u
pitanju zakonsko resenje koje se zasniva na dobrovoljnom ili ugovornom
pravu. U pitanju je sprovodenje prinudnog prava. Savet bezbednosti
Ujedinjenih nacija nas je na to obavezao. Jugoslavija mora prihvatiti tu
saradnju ako nece da bude izopstena iz medunarodne zajednice. Zato moramo
saradivati sa Hagom i izvrsavati svoje obaveze kao clanica Ujedinjenih
nacija, a to podrazumeva i predaju nasih drzavljana ovom sudu". "Ako, ipak,
ne dode do usvajanja predlozenog zakona sledice neposredna saradnja sa sudom
u Hagu. Za to ima vise mogucnosti. Moguca je direktna primena Statuta Haskog
suda, a to ce biti iznudjeno resenje. Znaci, ako Jugoslavija ne donese
zakon, radicemo bez precizne pravne procedure i saradjivacemo sa Hagom na
iznuden nacin, a to nije najbolji put kojim smo mogli da krenemo. Zato sam
se licno, svojim autoritetom, zalagao da pravno uredimo nasu saradnju sa
Hagom i pokusavao sam, a i sada to cinim, da to svima objasnim. Kako sada
stvari stoje, moracemo, narodski receno, da saradujemo sa Hagom "na divlje",
i to zaslugom onih koji nece da shvate da bi bilo mnogo bolje da to uradimo
drugacije. Samo takvi onda nece imati pravo da se bune, jer su upravo oni
doprineli ovakvoj situaciji i glavni su krivci sto ce Jugoslavija sa sudom u
Hagu saradivati na najgori moguci nacin". A taj najgori moguci nacin Grubac
i njegovo dosovsko drustvo su vec primenili: bez ikakve sudske odluke za
samo sat i po od trenutka hapsenja izrucili Hagu
nesrecnog dr Milomira Stakica, drzavljanina Republike Srpske, ratnog
gradonacelnika Prijedora. Taj slucaj je uneo veliko uznemirenje u narod, jer
je dosovska vlast pokazala dokle je spremna da ide u svom dodvoravanju
belosvetskim tiranima ne vodeci racuna ni o cinjenici da Jugoslaviju
obavezuje Medjunarodni pakt o gradjanskim i politickim pravima koji i
strancima garantuje pravnu zastitu teritorijalne drzave. Ustvari, Grubac je
u potpunosti prrihvatio stavove Haskog tribunala koji insistira na tome da
je odredba clana 29 Statuta Tribunala obavezna za sve drzave i da domaci
propisi - ukljucujuci i ustavne - ne mogu biti smetnja za njenu direktnu
primenu. I, naravno, stavove SAD koje necuvenim politickim pritiskom na SRJ
zahtevaju bezpogovornu "punu saradnju", a istovremeno nece ni da cuju da
ratifikuju Statut stalnog Medjunarodnog krivicnog suda!!

Ovim argumentima, koje je izneo Grubac, treba dodati izjavu navodno najveceg
eksperta za usatavno pravo u Srbiji, Pavla Nikolica, profesora ustavnog
prava u penziji, koji veli:

"Najvisi pravni akt Jugoslavije izricito propisuje da jugoslovenski
drzavljanin ne moze bitti lisen drzavljanstva, protern iz zemlje ili izrucen
drugim drzavama. Medjutim, u ovom slucaju uopsete nije u pitanju izrucenje
drugoj drzavi vec jednoj medjunarodnoj instituciji iza koje stoji skoro
celokupna medjunarodna zajednica. U ovom slucaju ne bi se radilo o krsenju
suvereniteta zemlje, tim pre sto opsete tendencije u medjunarodnom pravu
govore u prilog zakljucku da o nekoj apsolutnoj suverenosti drzava u svetu i
ne moze da se govori". 

Za sve nas koji smatramo da je Tribunal nezakonita institucija svaka
diskusija o obavezi nase zemlje da saradjuje sa njom, a u tom okiru i o
izrucivanju nasih drzavljana, je bespredmetna. 

Ako bi se, pak, iz razloga politickog oportuniteta, morala prihvatiti
saradnja sa tom institucijama, smatramo da u tome postoji neka granica koja
se ne smije preci ako se zeli sacuvati suverenitet i dostojanstvo naroda i
drzave. A ta granica je svakako upravo izrucivanje (ekstradicija) nasih
drzavljana, a mozda jos ponesto kao na primer neograniceno pravo vrsenja
istraznih radnji na teritoriji Jugoslavije i pristup svim dokumentima. Prije
svega, izrucivanje nasih drzavljana zabranjuje ustav - i savezni i ustav
Srbije. Tvrdnja Nikolica ne stoji; to je izvrtanje smisla ustavne odredbe
cija je sustina da se stiti svoj drzavljanin kao sto to cine ustavi svih
civilizovanih drzava. A sto se tice Nikoliceve tvrdnje da "opsete tendencije
u medjunarodnom pravu govore u prilog zakljucku da o nekoj apsolutnoj
suverenosti drzava u svetu i ne moze da se govori" treba prvo reci da on,
iako nije strucnjak za medjunarodno pravo, u principu ima pravo, ali "djavo
lezi u detalju". A taj detalj u ovom slucaju je u tome da je izrucivanje
svojih drzavljana krajnja granica drzavnog suvereniteta svake drzave, a do
te granice savremeno medjunarodno pravo nije doslo ako smo protiv
globalistickog Novog svetskog poretka koji zeli sve da podredi svojim svojim
orrvelovskim ciljevima.

Jedan drugi prodosovski pravnik tvrdi da izrucenje omogucuje i clan 16
Ustava SRJ koji kaze da su opsteprihvacena pravila medjunarodnog prava
sastavni deo unutrasnjeg pravnog poretka. Takva tvrdnja je apsurdna, jer
stav Saveta bezbednosti da je Jugoslavija duzna da izrucuje svoje drzavljane
jednom ad hok nezakonittom "sudu" nikako ne moze da se smatra
"opsteprihvacenim pravilom medjunarodnog prava".

Napred navedeni argumenti ministra Grubaca upravo su danas prvi puta
lansirani putem beogradske "Politike" i predstavljaju novost pa vredi da ih
detaljnije analiziramo.

Grubac veli: "Nije u pitanju zakonsko resenje koje se zasniva na
dobrovoljnom ili ugovornom pravu. U pitanju je sprovodjenje prinudnog prava.
Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija nas je na to obavezao." Jugoslavija
mora prihvatiti tu saradnju ako nece da bude izopstena iz medjunarodne
zajednice. Zato moramo saradjivati sa Hagom i iyvrsavati svoje obaveze kao
clanica Ujedinjenih nacija, a to podrazumeva i predaju dasih drzavljana ovom
sudu." Drugim recima, Jugoslavija ima da se pokori svakoj naredbi Saveta
bezbednosti, pa i onoj koja bi zahtevala da Jugoslavija izvrsi samoubistvo.
Taako, eto, kao da je Savet bezbednosti Gospod Bog. A taj Savet bezbednosti
je daleko od toga da to bude. Od 1991. godine do danas to telo je pocinilo
vise genocidnih zlocina protiv nase drzave i naseg naroda posto je postalo
poslusno orudje vasingtonskih tirana. Setimo se samo genocidnih  rezolucija
757 i 820! - to za dosovskog ministra Grubaca nije nista. Ili rezoluccije
1244 koja dozvoljava okupaciju Kosova i Metohije, i nijednom recju ne
osudjuje agresiju na Jugoslaviju od strane NATO! Druge zemlje ne postuju
odluke Saveta bezbednosti ni onda kada se te odluke pravedne i razumne:
Izarael ne postuje rezoluciju 242 kojom mu se naredjuje da oslobodi
okupirane palestinske teritorije; Turska nece ni da cuje za rezoluciju 353
koja je obavezuje da napusti okupirani deo Kipra. I tako dalje. A
Jugoslavija bi, eto, trebala da postuje monstruoznu instituciju koja ne samo
da je nezakonita, vec u svom prakticnom delovanju odbija da vodi postupke
protiv pravih krivaca za jugoslovensku tragediju - kao sto su lideri
jugoslovenskih secesionistickih republika i njihovi inostrani mentori i
naredbodavci - vec se okomila na zrtve. Za taj "sud" cak ni agresija NATO na
Jugoslaviju i tom prilkom pocinjeni zlocini nisu predmet njenog
interesovanja. Samo su Srbi i njihovi lideri krivi za sva zla ovog sveta.

Ako do izrucivanja nasih drzavljana dodje, a prije svega Slobodana
Milosevica, bivseg sefa i drzave SR Jugoslavije i Republike Srbije, bili
bismo prva i jedina drzava u svetu koja je isporucila svoga bivseg sefa
drzave, a poseledice na politickom i moralnom planu i po narod i po drzavu
bile bi porazavajuce.

Dr Milan Tepavac

STOP NOVOM SVETSKOM PORETKU

==^================================================================
EASY UNSUBSCRIBE click here: http://topica.com/u/?bUrBE8.bVKZIq
Or send an email To: [EMAIL PROTECTED]
This email was sent to: archive@jab.org

T O P I C A -- Register now to manage your mail!
http://www.topica.com/partner/tag02/register
==^================================================================

<<attachment: winmail.dat>>

Одговори путем е-поште