28. Sep 2001 19:02 (GMT+01:00)
Slučaj Henri Kisindžer (9) Tajna duga 20 godina Piše: Kristofer Hičens U Vašingtonu se nalazi memorijalni kompleks posvećen Amerikancima poginulih u Vijetnamu, poznat kao Memorijal vijetnamskih veterana. Spomenik je podignut 1980. u izuzetno osetljivom trenutku. Na otvaranju, kojem sam prisustvovao, primetio sam da lista od gotovo 60.000 urezanih imena, nije po azbučnom redu, već po datumu pogibije. Prva imena pojavljuju se još 1954. a poslednja 1975. Često se čuje kako istorijski svesniji posetioci komentarišu da nisu zali da su SAD bile angažovane u Vijetnamu ni tako rano ni toliko dugo. Nije ni bilo predviđeno da javnost to zna. Prvi koji su nastradali bili su tajni operativci koje je pukovnik Lensdejl, bez odobrenja Kongresa, poslao u borbu na Dien Bien Fu, kao podršku francuskom kolonijalizmu. Poslednja imena nose datum fijaska sa američkim trgovačkim brodom Mauagnuez. Kisindžer koji je pomogao da se taj svirepi rat produži, postarao se da se završi onako kako je i počeo, tajno i skriveno. Neka saopštenja zvuče suviše oštro u svakodnevnom opštem diskursu. U nacionalnoj "debati", to znači sakupljanje glatkih kamenčića iz bujice koji se kasnije upotrebljavaju kao projekti i koji i kada pogode ostavljaju manje ožiljaka. Ponekad se desi da jači udarac nanese dublju i širu ranu, toliko ružnu posekotinu da se u galopu mora premostiti. General Telford Tejlor, koji je bi glavni savetnik javnog tužioca na Ninberškom procesu, januara 1971. dao je jednu izjavu krajnje obazrivo. Rezimirajući legalni i moralni aspekt takvih saslušanja, uključujući suđenje u Tokiju japanskim ratnim zločincima i u Manili, generalu Tomojuki Jamašiti, glavnom vojnom zapovedniku cara Hirohite, Tejlor je izjavio da ukoliko bi se primenjivali isti standardi prema američkim državnicima i birokratama, koji su kreirali rat u Vijetnamu, kao u i Ninbergu i Manili, "vrlo je mogućno da bi završili isto kao i Jašita". Ne dešava se svakodnevno da jedan američki vojnik tako visokog čina istovremeno i jurista, iznese stav da bi dobrom delu političke klase njegove zemlje trebalo povezati oči, staviti kukuljicu i pustiti niz konopac. U svojoj knjizi "Ninberg i Vijetnam", general Tejlor anticipira jednu od mogućih primedbi na tako formulisan legalni i moralni zaključak. Možda bi odbrana mogla da se bazira na tezi da nisu znali šta rade, odnosno, da su rezultati takve politike katastrofalni, ali da su njihove pobude bile više i dobronamerne. Slika o Indokini, kao "srcu tame, odnosno, močvara" ili tamni vilajet armije neukih, još tada i od tada, marljivo je bila propagirana. Tejlor nije imao strpljenja za takav stav. On piše da su američke vojne, obaveštajne, ekonomske i političke misije bile dovoljno dugo u Vijetnamu da bi mogli da govore o "nedostatku informacija". Do sredine šezdesetih, vojnici i diplomate još su mogli da se pretvaraju kako su bezazleni i neinformisani. Posle masakra u Maj Laiju, koji se dogodio 16. marta 1968. i raporta da se radi o neviđenim svirepostima, niko sa malo razuma nije mogao više tvrditi da je bio neinformisan. Ti koji su to tvrdili bili su daleko od konfuzije borbi; čitali su u Vašingtonu, diskutovali i odobravali različita gledišta u izveštajima sa ratišta. Knjiga generala Tejlora nastala je u vreme kada su događaji u Indokini bili u fazi za osudu ili je tek trebalo da se dogode. On nije, na primer, bio svestan intenziteta i opsega bombardovanja Laosa i Kambodže. Ali, ipak, dovoljno se znalo o načinu vođenja rata i već utvrđenoj matrici legalne i krivične odgovornosti, da bi se mogao doneti nesporan sud, što se direktno odnosi na posebne obaveze SAD, kao potpisnice Ninberških načela: "Vojni sudovi i komisije imaju uobičajenu proceduru da donesu presude bez obaveze da te odluke obrazlože. Ninberške i tokijske presude su u suprotnosti sa takvim načelom; baziraju se na opsežnim mišljenjima, detaljno potkrepljenim dokazima, analizama aktuelnih i legalnih predmeta debate, što je procedura koja se generalno primenjuje u apelacionim tribunalima. Ne treba posebno isticati činjenicu da nisu svi apelacioni sudovi uniformnog kvaliteta, zbog multinacionalnog sastava ili logičnih manjkavosti kompromisa, koji ne retko reflektuju. Sam proces je profesionalan na način koji se retko postiže u vojnim sudovima, a dokazi na tim suđenjima u velikoj meri obezbeđuju dobru osnovu za korpus mera koje se primenjuju u međunarodnom kaznenom pravu. Rezultati suđenja predati su tada tek oformljenoj organizaciji UN. Generalna skupština je 11. decembra 1946. usvojila rezoluciju kojom se afirmišu "principi međunarodnog zakona priznati pravima Ninberškog tribunala i presudama Tribunala". Koliko god je krajnja svrha istorije da izvuče pouku iz takih suđenja za ratne zločine, jedna činjenica jeste nesporna. Vlada SAD se u svom zaključku legalno, politički i moralno obavezala na principe doktrine izražene u načelima i ocenama Tribunala. Predsednik SAD, na predlog Ministarstva spoljnih poslova, odbrane i pravde, odobrio je programe protiv ratnih zločina. Trideset ili nešto više američkih sudija, povučeni su iz apelacionih sudova država od Masačusetsa do Oregona, Minesote i Džordžije, da bi rukovodili Ninberškim procesom, dajući svoj doprinos. General Daglas Mekartur, kojeg je ovlastila Komisija za Daleki istok, osnovao je Tribunal u Tokiju i potvrdio izrečene kazne. Kao najviši po činu, američki vojni oficir Mekartur je vodio proces protiv Jamašite i u drugim sličnim suđenjima. nastaviće se http://www.glas-javnosti.co.yu/danas/srpski/F01092801.shtml NSP Lista isprobava demokratiju u praksi ==^================================================================ EASY UNSUBSCRIBE click here: http://topica.com/u/?bUrBE8.bVKZIq Or send an email To: [EMAIL PROTECTED] This email was sent to: [email protected] T O P I C A -- Register now to manage your mail! http://www.topica.com/partner/tag02/register ==^================================================================
