VELIKI JE PORIV VASINGTONA DA PREDSTAVLJA SILU 18.12.2001. 11:41 VELIKI JE PORIV VASINGTONA DA PREDSTAVLJA SILU Anatolij UTKIN, direktor Centra za medjunarodna istrazivanja u Institutu za SAD i Kanadu Ruske akademije nauka (Moskva, RIA "Novosti")
U odluci administracije Dzordza Bussa da istupi iz Sporazuma o PRO iz 1972. godine svakako je najneuspesnije vreme u kome je ta odluka doneta. U oktobru 2001. godine predsednik Ruske Federacije Vladimir Putin je, uprkos unutrasnjim otporima, doneo odluku da znacajno koriguje spoljnopoliticki kurs Rusije, da ga usmeri u pravcu zblizavanja sa Zapadom, sa Sjedinjenim Drzavama, koje su zapocele globalni pohod protiv terorizma. Upravo u to vreme Moskva je postala partner SAD kudikamo znacajniji od Vasingtonu najblizih zapadnoevropskih clanica NATO. Rusija je mogla da pruzi pomoc Oruzanim snagama SAD u dobijanju baza na teritorijama svojih saveznika u Centralnoj Aziji, jedino ona je mogla naoruzati avganistansku Severnu alijansu tako da se njena udarna snaga pokazala nespornom, samo je Rusija sa njenim iskustvom vodjenja rata u Avganistanu u sustini bila strateski saveznik Sjedinjenih Drzava. Na talasu tih dogadjaja britanski premijer Toni Bler izneo je inicijativu o "dvadesetom clanu Severnoatlantske alijanse". Rec je o geopolitickim pomacima upecatljivih razmera: Rusija ulazi u obnovljeni zapadni savez, stice nove saveznike i kao takva postaje faktor njegove globalizacije u strateski znacajnim po vremenu i mestu osnovnih dogadjaja i okolnosti. U Moskvi se pocelo govoriti o najznacajnijem posle 1989-1991. godine zaokretu u spoljnopolitickoj orijentaciji Rusije. Medjutim, svojim potezima krajem prosle nedelje Zapad je na celu sa SAD na ocigledan nacin ponistio tu novu tendenciju u medjunarodnoj orijentaciji Rusije. Kao prvo, saveznici u NATO odbacili su prosle nedelje ideju da se shema 19 + 1 zameni "dvadesetoricom" novog saveta Zapada i Rusije u kome Rusija ne bi imala vise prava od, recimo, Luksemburga, ali ne ni manje. Umesto toga, SAD i njeni saveznici oznacili su 2002. godinu kao vreme za sledeci talas sirenja NATO u istocnom pravcu, sve do Pribaltika; drugo, Vasington je, izjavivsi da jednostrano istupa iz Sporazuma iz 1972. godine o PRO, doneo odluku kojom se rusi sveukupni system strateske stabilnosti u svetu. I to, ne gubeci ni trunke vremena nakon sto su fakticki saveznici Rusije u Avganistanu - borci Severne alijanse - obavili, u sustini, prljavi i opasni posao za Amerikance. Nije tesko nakon svega konstatovati, da je americkoj diplomatiji, izgleda, strano osecanje zahvalnosti. O tome svedoci sveukupno iskustvo poslednjih decenija. Godine 1990. Moskva je pribegla fenomenalnoj reduikciji svojih konvencionalnih snaga u Evropi racunajuci da ce Zapad ispuniti obecanje koje je fiksirano u Pariskoj povelji iz novembra 1990. godine "O Evropi bez blokova". Varsavski ugovor je raspusten. A sta se dogodilo sa NATO? Kada je Rusija povukla svoju vojsku 1994. godine iz Nemacke - cime je odgovorila Severnoatlantska alijansa? Sirenjem na Istok. Rusija je 1997. godine teska srca pristala na prijem tri nove clanice NATO potpisujuci majski (1997. godine) sporazum o Savetu "Rusija - NATO". Da ali su se zapadni saveznici obratili ovom Savetu kada su doneli odluku o prvoj u istoriji Severnoatlantske alijanse odluci o vojnim dejstvima izvan zone tradicionalne odgovornosti NATO? Nisu. U prolece 1999. godine Amerikanci su nacinili drasticnu gresku sa svojom kalkulacijom vazdusnih udara po teritoriji Jugoslavije. Srbi, uprkos predskazanju drzavnog sekretara Madlen Olbrajt, nisu sruseni "cetvrtog dana" natovskih bombardovanja i izdrzali su stojeci. Upravo je Moskva uputila Ccernomirdina u Beograd, spasavajuci obraz i strategiju NATO. Upravo je pod pritiskom Jeljcinovog izaslanika predsednik Milosevic 78-og dana bombardovanja popustio pod ruskim pritiskom. U zamenu je Moskva trazila samo jedno: da se formiraju anklave oko istorijskih pravoslavnih manastira na Kosovu polju, kako bi 100-200 hiljada lokalnih kosovskih Srba tamo naslo ubeziste i izbeglo smrt od ruku terorista albanske OVK. Sedam dana sramne diplomatije okoncano je odbijanjem americke strane. A radilo se o ne malom broju ljudskih zrtava. Znaju li Amerikanci uopste za osecanje zahvalnosti? Oni, koji odgovaraju pozitivno, ukazuju na otpis dugova Poljskoj, na otpis dugova Jordanu posle tragicnog septembra, na otpis skoro milijadru i po duga Pakistanu, na ukidanje sankcija Pakistanu i Indiji. Ako zahvalnost i postoji, zasto je ona selektivna, zasto se ne bi olaksalo breme sovjetskih dugova zemlji koja je lisila Ameriku i Zapad u celini bremena konfrontacije? Zasto se ne bi smanjili dugovi SSSR - zemlje koja vec ne postoji na politickoj karti? Koja je izrazila solidarnost sa Amerikom u njenom najtezem trenutku? Mozda bi Amerikancima bilo shvatljivije da su, na primer, izvrsivsi pritisak na Ankaru i Tbilisi, oslabili pozicije onih koji dizu u vazduh kuce mirnih zitelja u Moskvi i Volgodonsku, a "zahvalna" Rusija bi pocela pabirciti sredstva za presretanje americkih raketa, pocela blokirati delovanje Vasingtona u Zajednici Nezavisnih Drzava, zahtevati kompenzaciju za neutralitet u procesu stvaranja SAD, za prolivenu u Evropi krv u periodu izmedju juna 1941 i juna 1944. godine itd. Lamentacije su besmislene, narocito u slucajevima sa istorijskom amnezijom, ocigledno svojstvenoj americkoj strani. Pogledajmo trezveno na stvari. Nas arsenal za spas, oruzje za samoodbranu zemlje, koja je u XX veku izgubila vise stanovnika od bilo koje druge drzave sveta, moze sacuvati svoju efikasnost. Da, ruski vojni budzet vredan je svega 8 milijardi dolara. Ali ne treba zaboravljati da je nuklearno oruzje u sustini - oruzje siromasnih. Odluka Vasingtona da istupi iz Sporazuma o PRO ovako ili onako odresuje ruke Rusiji. Dijapazon mera za ocuvanje nasih sredstava kojima se garantuje nacionalni opstanak, veoma je veliki. Kao jednu od varijanata Rusija umesto mononblokova na nasim teskim raketama instalira kasetne bojeve glave. Kolosalna podizna snaga nasih raketa je takva, da mi mozemo instalirati do 40 bojevih glava umesto ranijih 6-7. Zamisljeni u SAD sistem nacionalne protivraketne odbrane (NPRO), za cije stvaranje ce Amerikancima biti potrebno najmanje deset godina, morace da presrece sve do jedne letece preko Severnog pola bojeve glave, ukljucujuci i hiljade evidentno laznih. Mobilne - na zemlji neranjive interkontinentalne balisticke rakete tipa "Topolj-M" mogu nositi, sem pravih, znatan broj laznih ciljeva koje ce svakako registrovati ogromni radari stvaranog u Americi sistema PRO na Aljasci. Ne bismo zeleli da se ssuocimo sa obnovljenom trkom u naoruzavanju uvredjene Kine cijih se 19 interkontinentalnih balistickih raketa blokira stvaranjem americke PRO. Tim vise sto drzave koje u Vasingtonu smatraju "neposluznim", a to su Libija, Sirija, Iran, Irak i Severna Koreja - osluskuju zajednicko misljenje SAD i Rusije. Medjutim, poriv Vasingtona da predstavlja silu izgleda je zbilja veliki. Tako se razmisljalo u Londonu pre sto godina, kada su tek poceli graditi prva plovila kako bi neutralisali nemacku pomorsku silu, sto je dovelo do globalnog konflikta. - 0 - Moskva, 18. decembra RIA "Novosti" NSP Lista isprobava demokratiju u praksi ==^================================================================ This email was sent to: [email protected] EASY UNSUBSCRIBE click here: http://topica.com/u/?bUrBE8.bVKZIq Or send an email to: [EMAIL PROTECTED] T O P I C A -- Register now to manage your mail! http://www.topica.com/partner/tag02/register ==^================================================================
