http://www.patriotmagazin.com/media/006.htm
PATRIOT (Republika Srpska)
BROJ 204
16. 01. 2006.
Posjeta Saveza logoraša RS predsjedniku Srbije
Neophodna istina o stradanju na prostoru bivše SFRJ
Brojni pojedinci su u svom posjedu imali dokumenta, ratne dnevnike,
video snimke i do njih je trebalo doći. Javno emitovani pozivi MUP-a
Srpske da se takvi materijali ustupe zvaničnim organima gonjenja
zasada su samo djelimično urodili plodom.
Treći vid dokumenata do kojih Savez logoraša nikada nije došao ili je
dolazio u manjoj mjeri, jeste arhiva vojnih i civilnih obavještajnih
službi. Dio te arhive u Srpskoj je, dakle, nestao i za njom se traga
piše: Mladen Stojanović
Prijem delegacije Saveza logoraša Republike Srpske kod predsjednika
Republike Srbije Borisa Tadića 5. januara ove godine možda i ne bi
zavrijedio toliku pažnju medija da nije prvi takve vrste uopšte.
Nijedan Tadićev prethodnik od potpisivanja Dejtonskog sporazuma nije
našao vremena ili potrebe za ovakvim susretom. Istina, u vrijeme
Miloševića ili Milutinovića ova organizacija nije ni postojala,
odnosno bila je tek u fazi formiranja. Tek što je saradnja na razmjeni
dokumenata i saznanja o zločinima sa istraživačkim centrima u Srbiji
iole i uz puno muke uspostavljena, dolazi do promjene vlasti. U
vrijeme Nataše Mićić prekidaju se svi kontakti. Status kvo i ćutanje
traje do danas. Dokumentacioni centri u Srbiji su odrezani od žrtava
rata u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji. Organizacije žrtava rata u Srpskoj
i BiH odrezane su od arhive sistematizovanih dokumenata o nasilju. Ne
zna se koja strana šta ima, koja svjedočenja postoje, a koja ne, koji
događaji su rasvijetljeni, a koji nisu. Mrak zaborava žrtava zločina
opasno se nadvio nad njihovim sjenima. Zato je ova posjeta od
izuzetnog značaja za otvaranje ozbiljne priče o objektivnom
istraživanju svih zlodjela bez obzira na to ko ih je počinio.
Dva koraka unazad, jedan naprijed
Zoranu Đinđiću , pojašnjavaju Patriotu dobro obaviješteni članovi
Saveza, zbog nečega nije bilo u interesu da se održi i minimalna
saradnja koju su predstavnici ove organizacije u vremenu prije
njegovog dolaska na vlast mukotrpno gradili sa Bulajićevim Centrom za
istraživanje i dokumentaciju ratnih zločina. Preuzimanjem vlasti
dolazi do potpunog prekida svih razmjena dokumenata i informacija.
Saznavanje pune istine o počinjenim zločinima na području bivše
Jugoslavije tako je potisnuto u drugi plan. Motivi za ovakav potez
samo se mogu naslućivati. Srbija je u to vrijeme petooktobarskih
promjena bila rovita na svim poljima. Morala se baviti reorganizacijom
sopstvenih institucija i projekcijom svoje sudbine. Sve što nije bilo
neophodno za uspostavljanje unutrašnje stabilnosti, odbacivano je.
Potresi su bili brojni i na svim poljima. Jedan od motiva prekida
saradnje je, pretpostavlja se, mogao biti i trgovina sa određenim
centrima moći na zapadu u smislu "evo nećemo dirati vašu istinu o
sukobu na prostoru bivše Jugoslavije, a vi nam nemojte stvarati
političke probleme". Odricanje od dokazivanja "svoje, srpske" istine
ujedno je značilo i odricanje od "promiloševićevske politike i pogleda
na rješavanje problema sukoba u SFRJ". Samožrtvovanje sopstvenih
stradalnika i samopokajanje u tom trenutku značilo je i određenu
relaksaciju odnosa sa Zapadom. Politički isplativije je bilo ne
insistirati na obaranju hrvatskog ili bošnjačkog mita o agresiji i
genocidu, o žrtvama i stratištima nego insistirati na istini. Pogotovu
ne isticati u prvi plan svoje gubitke i bestijalnost zločinaca iz
drugih naroda. Bilo kako bilo, veza žrtava rata i institucija koje su
se bavile istraživanjem zločina tako je prekinuta. Iako u toj
saradnji, ističe sagovornik iz Saveza logoraša, nije bilo ničeg
neuobičajenog. Naprotiv. Bilo je sasvim prirodno da organizacija
stradalnika poput Saveza traga za svim dokumentima koji mogu ukazati
na razmjere zločina počinjenog prvo prema ovoj grupi građana, a onda i
prema svima. Naime, najveći dio dokumenata o stradanjima Srba u prvim
mjesecima rata nalazio se u posjedu JNA. To su bili jedini pisani
tragovi na osnovu kojih se Savez mogao orijentisati tokom istraživanja
na prostoru BiH. Osim toga, tokom rata Centar za dokumentaciju ratnih
zločina slao je i svoje istraživače na teren. Oni su u toku rata
prikupili niz svjedočenja o zločinima na prostoru cijele SFRJ.
Priznate sudije krivičnog i ratnog prava poput Ilije Simića i
krivičnopravno obradile su određene slučajeve. Te izjave se mogu
validno koristiti na bilo kom sudu. Simić je tako obradio slučajeve
zločina nad Srbima u selima u okolini Brčkog tokom 1992. godine (
Patriot je koristio dijelove njegove dokumentacije u tekstovima sa
ovom tematikom). Međutim, primjerci dokumenata koji su ostajali u
Srpskoj na čudan način su nestajali.
Najvjerovatnije su završavali u privatnim arhivama ili i danas
zaboravljeni leže u arhivama raznih institucija, komisija za saradnju
sa Haškim tribunalom, ili čak samog Suda za ratne zločine u Hagu.
Privatni arhivi
"Svaki ministar za inostrane poslove dolazio je u Dokumentacioni
centar u Beograd i tražio materijal o stradanju Srba. Zatim su, puni
entuzijazma kako će baš oni napraviti preokret, odlazili u Hag. I na
kraju, nakon smjene ostajali su poraženi činjenicom da ništa nisu
uradili. Gospoda iz Haga je pokazala da nije zainteresovana za istinu
o stradanjima na ovom prostoru", svjedočio je ne tako davno u izjavi
za Patriot sudija Simić. Prema njegovim riječima, ogromna količina
dokumenata predata je ovoj međunarodnoj instituciji, ali pod
raznoraznim izgovorima nikada nije obrađena ili iskorištena za
pokretanje sudskog procesa za ratni zločin nad Srbima. Posebna priča
su lične arhive, kao na primjer ona bivšeg ministra informisanja u
jednoj od ratnih vlada Srpske Miroslava Toholja . Toholj, inače
aktivni član Udruženja za zaštitu imena i djela Radovana Karadžića ,
kako je priznao Patriotu jedan od funkcionera tadašnje Komisije za
saradnju sa Haškim trribunalom u vrijeme Siniše Đorđevića , tražio je
povisoku novčanu nadoknadu za kopiranje dokumenata u njegovom posjedu.
Sve ne bi bilo toliko bizarno da Toholj većinu tih dokumenata nije
dobio od vojnih i civilnih službi Srpske sa zadatkom da sa njom upozna
domaću i svjetsku javnost. Da snagom neoborivih argumenata utiče na
formiranje medijske slike o stradanju u BiH. Toholj je to shvatio na
svoj način i, koristeći dokumenta, izdao dvije "Crne knjige" u kojima
je podrobno pisao o zločininima počinjenim nad Srbima. Očigledno
interesno vezan za sanduke arhive koju je dobio na poklon, umjesto da
ih vrati državnim institucijama, on ih je ponio sa sobom u Beograd.
Potpuno apsurdno, umjesto osjećaja dužnosti ili straha od krivične
odgovornosti, preovladala je potreba traženja nadoknade za uslugu
vraćanja arhive pravom vlasniku. Tek nekoliko mjeseci kasnije,
pritisnut snagom državnih argumenata (prema izvorima, i policija je
bila primorana da demonstrira odlučnost u ovom slučaju), dokumenta su
data na uvid kome treba. Ali je u vazduhu ostalo pitanje da li su baš
sva iznijeta na svjetlost, ili je dio ipak ostao u nekom od sanduka,
čisto kao materijal za neku novu knjigu koja bi se dobro prodavala.
Ovaj primjer nije usamljen. Brojni pojedinci su u svom posjedu imali
dokumenta, ratne dnevnike, video snimke i do njih je trebalo doći.
Javno emitovani pozivi MUP-a Srpske da se takvi materijali ustupe
zvaničnim organima gonjenja zasada su samo djelimično urodili plodom.
Treći vid dokumenata do kojih Savez logoraša nikada nije došao ili je
dolazio u manjoj mjeri, jeste arhiva vojnih i civilnih obavještajnih
službi. Dio te arhive u Srpskoj je, dakle, nestao i za njom se traga.
Sa manje ili više uspjeha. Takva arhiva u Srbiji je još uvijek u
posjedu odgovarajućih aktivnih službi BIA (Bezbjednosna informativna
agencija) i VBA (Vojna bezbjednosna agencija) i bez pristanka vrha
države biće joj teško ili nemoguće prići. U postojanje iste vrste
dokumentacije u posjedu hrvatskih zvaničnih obavještajnih službi i
AID-a (bivša Agencija za instraživanje i dokumentaciju pod kontrolom
Stranke demokratske akcije) niko ne sumnja. Te službe, uključujući i i
vojne sigurnosne organe Hrvatske vojske i Armije BiH, odnosno
Hrvatskog vijeća obrane, pouzdano se zna, dostavljale su svojim
centralama i izvještaje o zločinima nad pripadnicima drugih naroda.
Zar snimci "Škorpiona" u Srbiji, ili dosijei o ubijanju sarajevskih
Srba na Kazanima koje je objavljivala federalna štampa ne govore da su
takve aktivnosti postojale? Kockice zločina u BiH su aktivno slagali i
obavještajci zapadnih zemalja infiltrirani u IFOR, razne humanitarne
organizacije, institucije UN-a. Tako je, prema svjedočenjima do kojih
je došao Patriot , jedan od prvih snimaka porušenog srpskog sela
Bukvik i pobijenih civila u jesen 1992. godine napravio jedan od
prevodilaca pri stranim misijama (srpske nacionalnosti). "Pouzdano se
zna da je OSCE organizovano prikupljao podatke i vodio evidenciju o
počinjenim zločinima u BiH. Na svim stranama. Dokumenti o zločinima
nad Bošnjacima i Hrvatima preuzeti su od strane odgovarajućih
institucija. Ali dokumentacija o zločinima nad Srbima ostala je
nepreuzeta", tvrdi dobro obaviješteni sagovornik u Savezu logoraša.
To su dokumenta koja nemaju operativni karakter. Pošto ne mogu
ugroziti stabilnost nijedne od država, bilo bi logično da budu izuzeta
iz arhiva i data na uvid istraživačima i istoričarima. Jedino što može
stradati i zbog čega je vjerovatno do sada i skrivana u tami, jeste
predimenzionirana istina o stradanjima i karakteru rata.
Institut
I ovdje dolazimo do vrlo bitnog momenta. Članovi delegacije Saveza
logoraša RS su prilikom puta za Beograd glasno razmišljali i o tome
kako, sem tima pravnika sposobnih da dođu do ovih arhiva i pravnički i
krivično obrade dokumentaciju koju nađu, u svojevrsni projekat
istraživanja istine treba uključiti i istoričare. Posao osvjetljavanja
pravih uzroka i posljedica rata tada ne bi bio prepušten dnevnoj
politici ili nekom sudu, već objektivnim istraživačima. Podaci poput
onih da je, prema tvrdnjama sagovornika, u Posavinu sredinom 1992.
godine ubačeno desetak hiljada pripadnika HOS-a (paravojna formacija
Hrvatske stranke prava) i Zbora nacionalne garde Hrvatske, ne bi
ostali nevažni u vaganju karaktera rata. Te snage je nekoliko puta JNA
sprečavala da pokrenu veću ofanzivu i pokušaju rasteretiti hrvatsko
ratište prenošenjem ratnih operacija na teritoriju BiH. Njih će
konačno razbiti general Lisica svojim probijanjem "koridora života" za
krajiške Srbe. Iako nakon sastanka sa Tadićem članovi delegacije nisu
bili pretjerano raspoloženi za razgovor sa novinarima, predsjednik
Branislav Dukić je u jednoj rečenici nagovijestio mogućnost
organizovanog i institucionalizovanog pristupa istraživanju zločina.
"Predsjednik Tadić je rekao da će se uskoro oformiti institut koji će
se baviti ne samo istraživanjem stradanja srpskog naroda nego svih.
Njegov cilj rada biće da se dosegne istina. Nasuprot stvaranju
preparirane stvarnosti kako to čini bošnjačka strana u BiH", rekao je
Dukić. On ipak nije mogao precizirati kada i ko će organizovati
institut. "To će se vjerovatno dogovoriti na nivou Srbije, a mi ćemo
najvjerovatnije biti dio logistike koja će nastojati da pomogne u
prikupljanju činjenica na terenu", pojasnio je Dukić, uz napomenu da
bi istraživanjem morao biti obuhvaćen prostor cijele bivše SFRJ.
Ako je korak u smjeru istraživanja stvarnih razmjera stradanja već
napravila svojevrsna komisija "za istinu i pomirenje" predvođena
Mirsadom Tokačom iznoseći javno podatak o 90.000 žrtava rata u BiH,
zašto ga ne bi mogla napraviti i bilo koja druga organizacija,
institucija ili država koja je zainteresovana za istinu. Tokačina
tvrdnja da posjeduje spisak o 90.000 imena sa tačnim podacima i
mjestima stradanja, ma kako to užasno zvučalo, treba da doživi
verifikaciju niza drugih istraživača. Ovaj spisak, iako nije konačan,
umnogome smanjuje broj od 250.000 žrtava, koji su u prvo vrijeme
zastupale zapadne institucije i organizacije. Definitivno
najprecizniji odgovor na pitanje broja poginulih mogao je dati popis
stanovništva koji je morao biti obavljen odmah nakon završetka rata.
Ali pošto ne može lakše, do istine će se morati težim putem. Putem
istraživanja. Zbog svega su u RS uvjereni da je Stranci demokratske
akcije, koja se suprotstavila i još uvijek se suprotstavlja
sprovođenju popisa, i dalje glavni cilj u stvari manipulacija žrtvama
u BiH. Sve tvrdnje o tome kako bi popis zacementirao etnička čišćenja
u BiH, bliske su sumanutim idejama. Nijedan popis nije spriječio
promjenu mjesta življenja bilo kome. Ali zato uvijek daje podatke o
tome u kakvom stanju se društvo nalazi. Nekome u SDA očito do toga
nije stalo.
Zbog ovoga je izuzetno važna posjeta delegacije Saveza logoraša RS
predsjedniku Srbije. Ili obrnuto, spremnost predsjednika Srbije da
primi i sasluša argumente stradalnika rata u BiH, koji imaju jedan
cilj: dokumentovanje prave istine o zločinima na prostoru bivše SFRJ
bez obzira na to ko ih je počinio. Niko normalan i dobronamjeran ne
može imati ništa protiv ovakvih zalaganja. Protiv toga da Srbi imaju
svoj Jad Vašem. Koliko će sama istraživanja i tvrdnje biti priznate od
svih strana, zavisiće samo i isključivo od nepristrasnosti
istraživača. Deset godina proteklih nakon rata, uvjereni su u Savezu
logoraša, dovoljna je distanca za tu nepristrasnost.
________________________________
Svi koji su činili zločine treba da odgovaraju
Do susreta predsjednika Tadića i delegacije Saveza logoraša RS došlo
je nakon izjave potpredsjednika Saveza logoraša da predsjednik Srbije,
osim što posjećuje stratišta Bošnjaka i Hrvata i govori o njihovim
stradanjima, treba da sasluša i stradalnike iz reda srpskog naroda.
Tadić je preko sredstava informisanja odgovorio da je spreman na takav
susret. Sve ostalo je bilo stvar tehničkog dogovora.
U izjavi nakon sastanka predsjednik Saveza logoraša RS Branislav Dukić
je istakao da je predsjedniku Tadiću ovom prilikom uručena i obimna
dokumentacija o stradanju Srba na prostoru SFRJ. "Mi smo prošli kroz
536 logora u Federaciji BiH, 222 u Hrvatskoj i 21 u Sloveniji.
Naravno, kao logoraši koji su prošli najveće golgote i muke, želimo da
i oni koji su činili zločine prema bošnjačkom i hrvatskom narodu
odgovaraju za svoja nedjela. Ali smo rekli predsjedniku Tadiću da se
pred Međunarodnim sudom u Hagu i pred Sudom pravde moraju naći i oni
koji su činili zločine prema Srbima i koji su izazvali rat na prostoru
SFRJ. Vjerujemo da će predsjednik Tadić dokumenta dati timu koji će ih
pregledati i uputiti na dalju obradu. Što se nas tiče, ovaj susret je
u potpunosti opravdao očekivanja", istakao je Dukić.
Srpska Informativna Mreza
sim@antic.org
http://www.antic.org/
