24. 01. 2005
Majka poginulog srpskog borca svjedoči o zločinima nad civilima u okolini Sarajeva
Zločinci mučki napadali
Moj sin bio je u našoj vojsci. K'o i svaki drugi pravi muškarac. A ja sam mu, jadna majka, govorila da bježi u Srbiju. Bila mu je tamo u izbjeglištvu žena i djeca, a i kćerka mi je tamo živjela. A on mi je odgovarao: "Što me to, majko, pogrešno vaspitavaš. Kako ću ja biti u Srbiji izbjeglica? Onda ću biti izbjeglica – svog naroda izdajica! Ne mogu ja to, majko, sve kad bih znao da ću sutra poginuti. Zar da me ljudi sutra krivo i poprijeko gledaju", govorio je moj sin. A njegovu majku danas niko ne vidi. Ni krivo ni pravo. Niti me je kad ko obišao, niti mi je kad ko dao išta, koliko je crno pod noktom. Jedino što dobivam njegovu invalidninu, 126 KM. I to potrošim idući na groblje. Kupujući svijeće, cvijeće
piše: Zoran Janković
Prije 1992. godine o ratu smo čitali knjige, gledali filmove i slušali priče ljudi koji su preživjeli zlo. Sve to bio je samo mali , zanemarivi, dio onoga što se riječima dočarati moglo. Rat i jad, kako su stari ljudi govorili, strašna je pojava. Često zna zgusnuti i sublimirati događaje tako da u samo jednom danu proživimo nekoliko života i nekoliko smrti. A svaki život postaje jedna knjiga, a kamoli jedna priča.
Baka Dobrila Đurđić iz Draževića preživjela je skoro sva moguća zla. Ostala je rano udovica, izgubila je sina jedinca, rodbinu, kuću i imanje, prijatelje i komšije, volju za životom. Danas živi sama u blizini Rogatice, u neomalterisanoj kući koja nije njena. Ni kuća ni grad. Drži jednu kravicu, tek toliko da ima obavezu i da joj vrijeme brže prođe. Neko joj je rekao da u Patriotu , s vremena na vrijeme, objavimo poneku ljudsku sudbinu. Poželjela je da i ona u slova pretoči bar dio svoga bola. Da iza ove časne starice ostane trag o njenom postojanju.
Posjetili smo je dan uoči sinovljevog rođendana. Spremala se da posjeti njegov grob na vojničkom groblju na Sokocu. I to ako uspije nešto ustopirati. Najveći joj je poraz, priča nam, kad Srbi prolaze i ne staju...
Bolje mrtav nego izdajica
Selo Draževići kod Srednjeg (opština Breza) imalo je deset kuća. Pet sa jedne i pet sa druge strane potoka. Početkom devedesetih i ovdje se slutio rat. A selo je bilo duboko uklinjeno u područje naseljeno muslimanima. Bilo je pokušaja međukomšijskih dogovora i pregovora o nenapadanju, ali bez uspjeha. Rat je počeo. Muške glave otišle su na borbene linije.
Muž bake Dobrile rano je umro. Ostala je sama sa troje djece, sinom i dvije kćerke. Sin je bio najstariji. Otac ga je stigao naučiti kućnim poslovima i domaćinskim običajima, tako da je bio majčina uzdanica i desna ruka. Glava porodice. Oženio se i dobio dvije kćerke.
"Moj sin bio je u našoj vojsci. K'o i svaki drugi pravi muškarac. A ja sam mu, jadna majka, govorila da bježi u Srbiju. Bila mu je tamo u izbjeglištvu žena i djeca, a i kćerka mi je tamo živjela. A on mi je odgovarao: 'Što me to, majko, pogrešno vaspitavaš. Kako ću ja biti u Srbiji izbjeglica? Onda ću biti izbjeglica – svog naroda izdajica! Ne mogu ja to, majko, sve kad bih znao da ću sutra poginuti. Zar da me ljudi sutra krivo i poprijeko gledaju', govorio je moj sin. A njegovu majku danas niko ne vidi. Ni krivo ni pravo. Niti me je kad ko obišao, niti mi je kad ko dao išta, koliko je crno pod noktom. Jedino što dobivam njegovu invalidninu, 126 KM. I to potrošim idući na groblje. Kupujući svijeće, cvijeće, i štagod malo da zamolim narod na groblju da uzmu za njegovu dušu. Pričam ti, dijete, kao na ispovijedi pod Ostrogom. Ja sam stara, valja mi umirati, gdje bih mogla lagati", započinje baka svoju životnu priču.
"Sin mi je poginuo u Srednjem od granate. Naša vojska spremala se da napadne na Jasen jer su stalno odozgo pucali po Srednjem. Nije se moglo živjeti – ubiše. Moj sin je govorio: 'Danas je nedjelja i Tripundan. Možda smo napad trebali ostaviti za sutra. Da ne bi danas, ne daj bože, imali gubitaka.' Zato su odlučili samo da izvrše pripreme pa da napadnu sutradan. A oni, tugo moja, bace granatu pravo pred njega. Nije ga izrešetala mnogo, ali ga je udarilo u lijevu stranu, u srce. Ambulanta je bila dvadeset koraka od njega ali spasa mu nije bilo. Džaba. Bila je to devedeset treće godine na Tripundan", priča starica, nastavljajući:
"Sahranila sam ga u Draževićima kod oca. Na mjesto gdje sam ja mislila da ću biti sahranjena. A, eto, poslije Dejtona morala sam ga prenijeti na Sokolac. Da im ne ostavljam mrtvo dijete. Nisam htjela krenuti bez njega. Aleksa Bajraktarević izgubio je dva sina k'o dvije lutke. Ni on svoju đecu nije htio ostaviti. Oba su mu bili momci – neženjeni. I, sjećam se, još jedna crna majka Jovanka, k'o i ja, jednog sina izgubila i nije ga htjela ostaviti. Otišla ja da tražim vojni kamion. I dadoše mi, Bog im dao lijepo zdravlje. Ništa iz kuće nisam iznijela, gledala sam da mrtvog sina iznesem. Svi odoše, a ja čekam da iznesem svoga sina. I taj Aleksa – isto. IFOR mi je pregledao sanduk da vidi šta ja to vozim. E, moj sinko, kako mi je bilo dva puta sina sahranjivati. Huuj. (...) Bolje je biti kamen studeni nego majka."
I žene branile sela
"Vojska je bila po linijama a kod kuća samo nejač. Zato nisu udarali na linije, junački, nego kukavički na nejač u selima. Prikrivali su se i privlačili selu. Na vezi ovaj momak je bio dosta vješt. Uhvatio ih je kako razgovaraju da će se naći kod spaljene kuće. Ali 'ajde ti sad znaj kod koje kad je spaljenih kuća bilo koliko hoćeš. Jadni mi đever bio na liniji pa došao kući. Sjedili smo u kući i spremali se da gledamo televiziju. Đever večerao i otišao pod jabuku da sjedi dok počne dnevnik. Bio mi je ručni đever. Počeše vijesti a ja ga zovem da uđe. Uđe on, nosi sa sobom onaj RAP i pušku. Leže i prisloni automat kraj sebe. Kući su bile i snaha mi Mira i kćerka Milica. Djecu je Mira stavila u sobu da spavaju. Odoše njih dvije napolje, kad eto ti ih viču da se neprijatelji sazivaju lajući ko lijaći. (Đever nam je pričao da tako rade.) On skoči odmah na noge i istrča napolje. Odmah je zavik'o: 'Evo ih', i automat je zazvrč'o. Ranio je jednog, a onda je njega pogodilo. Sastavilo je po kući sa svih strana. Niko nije mogao izaći. Nejač pomaže. Ujagmila sam lovačku pušku (znala sam pucati), ugasila svjetlo pred vratima da me ne vide i zalegla za neke blokove pred kućom. Vučem za sobom kesu sa mecima. Pucala sam ja, a kad su me, sutradan, pitali kako sam punila, ni sama nisam znala. Pucala sam i pucala. Ispucala sam sedamdeset metaka. Zovem komšinicu: 'Rajka, pucaj, ustaše došle.' Pucala je i ona ali joj se puška zakovala. Izlećela je na čardak i počela kukati i zvati u pomoć. Mala Slađa dograbila je telefon i nazvala Srednje. Sreća pa nisu presjekli žice, iako su bili odmah ispod njih. Pomoć nam je brzo došla.
Kad smo odbili napad, vidjeli smo da je đever Gojo mrtav. Snahu sam odmah poslala u Rogaticu. Oni su bili nečasna vojska, napadali su na nepošten način."
Čemerno, da čemernije ne može biti
"Desetog juna 1992. poklano je Čemerno. Tu su bili izbjegli Srbi iz Debele Međe, sa Vlahinje, Slivna i okolnih sela. Svi su izbjegli u Čemerno misleći da tu nema opasnosti jer je ovdje bila srpska artiljerija. Izbjegli su tu ne bi li kako preživjeli rat. Doveli su sa sobom preko 2.000 ovaca a i mještani su bili bogati ljudi. Selo je bilo naseljeno samo Srbima. Bio je Trojčindan i Srbi su se spremali za slavlje i bili su se opustili, a ovi su udarili.
Borbene linije bile su petnaestak kilometara daleko odavde. Iznad Srednjeg preko Ljubina i Korita. A tu je bilo vrlo malo vojske. Samo posada srpske artiljerije.
Sedamnaest dana su izviđali i privlačili se srpskim selima. Enes Durak ih je vodio. Bio je milicioner (mislim da je iz Banjalučice). Privukli su se po noći. Vukašina Damjanovića sin imao je na leđima onu radio-stanicu. Zarobili su ga, natjerali da na leđima i dalje nosi stanicu, i gonili ga sve do sela. Tu su ga zaklali i oči mu izvadili. Poklali su pedesetak ljudi. Cijele porodice su pobijene na jednu krv. Damjanoviće su pobili: Ranku, Jadranku, Milana Spasu, i sina (zaboravila sam mu ime). U moje zaove Ljubice sve je poklano u kući. Dvije cure k'o dvije vile su zaklali. Niko nije ubijen iz puške. Odsijecali su im glave sjekirama i trnokopima. Staki su glavu odsjekli trnokopom. Trnokop su našli kraj nje. Četrdeset-pedeset duša su pobili. Preživjela je samo jedna cura, Trifkovićka – sakrila se u đubre: jednom je bila na televiziji i od tada nikad više. I Pero, kuvar kod naše vojske. Drugi niko. To nesretno Čemerno niko više ne spominje. Kao da se nikad nije ni dogodilo. A što to kriju zločine Alijine vojske?", pita se nesretna starica. Odgovor joj je teško ponuditi.
Ubice bez milosti
"Rođaka su mi u Sarajevu ubili. Glavu su mu odsjekli i bacili su ga u Miljacku. Druga rodica, Koviljka, nekako je uspjela pobjeći preko Miljacke, našima na Grbavicu. Pričala mi je da je sve preko srpskih leševa gazila dok je pregazila rijeku. Toliko ih je bilo bačeno u Miljacku. Ona je preživjela ali nikad više nije bila dobro sa zdravljem. Zaova mi, Ljubica, preživjela je kad je Čemerno poklano. Tu su joj poklane dvije đeveričine, a ona ih je odgojila. Umrla je i sama poslije petnaestak dana. Nije mogla preživjeti nikako.
Kad su poklali Čemerno, Radosava je pošla da vidi šta je to bilo. Mislila je, jadna, da su joj kćerku zaklali. A nisu bili – izbjegla je. Radosava je umrla nasred puta, srce joj puklo. Raširila ruke i pala. Poklani su tada Trifkovići, Damjanovići, Raševići, Vujadinovići i Zekići. Pedesetak duša, sve civila i nejači", priča Dobrila Đurđić.
######
http://www.patriotmagazin.com/
Tihić namjerava ratnog zločinca predložiti za ambasadora
Namjera bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Sulejmana Tihića da na mjesto ambasadora u Pakistanu imenuje ratnog zločinca Vahida Karavelića još jedna je u nizu uvreda srpskom narodu koja dolazi od strane radikalnog krila SDA. Naravno da Tihićeva namjera nije začuđujuća budući da je jasno da on želi da preko Karavelića bude što bliži radikalnim islamistima i bazama Al Kaide na Srednjem istoku.
Ko je Vahid Karavelić, na svojoj koži su najbolje osjetili brojni srpski logoraši zatočeni u kazamatima za Srbe koje su u Sarajevu držale snage lojalne Aliji Izetbegoviću. Potpredsjednik Saveza logoraša RS Slavko Jovičić, bivši zatvorenik logora "Silos" u Tarčinu, sjeća se dobro dana kada je Karavelić kao komadant I korpusa tzv. Armije BiH posjećivao ovaj kazamat. "Karavelić je često dolazio u ‘Silos' u periodu od kraja 1994. do sredine 1995. godine. U to vrijeme logoraši su radili na izgradnji zgrade za potrebe muslimanske vojske. Karavelić je u brojnim navratima u nemogućim vremenskim uslovima na temperaturama nižim od 20 stepeni lično tjerao logoraše na najteže fizičke radove na izgradnji ove zgrade i na izgradnji benzinske stanice i heliodroma u istom kompleksu", priča Jovičić. Dobro se sjeća i Karavelićevih riječi upućivanih podređenim čuvarima u logoru: "Četnike stalno treba tjerati da rade. Samo za to su nam potrebni. Ja bih ih sve pobio samo da nam ne trebaju za radove i za razmjene."
Po naređenju ovog bivšeg oficira JNA logoraši su, kako je Karavelić to znao da kaže, slani u "otkomandu u druge logore, ali i na prve borbene linije. "Logoraši su kod Butmira 'oslobodili' dva kilometra linije za muslimansku vojsku. Poslali su nas na 50 metara od srpskih rovova, pa su se naši povukli kako ne bi morali pucati u nas", kaže Jovičić. Prema njegovim riječima, srpski logoraši iz Sarajeva nikada neće zaboraviti i kako su ih po Karavelićevom naređenju vezane sajlama slali da ruše zid iza kojeg su bili srpski bunkeri. "Karaveliću je mjesto u Ševeningenu, a ne u Ambasadi. Slučajno ili ne, logor 'Silos' je raspušten 27. januara 1996. godine na Savindan – na isti dan kada je raspušten i zloglasni nacistički logor 'Aušvic'. Prema našim podacima, oko Savindana ove godine Karla del Ponte bi mogla objaviti optužnicu za ratne zločine protiv Vahida Karavelića", kaže Jovičić. Prije samo par mjeseci Tihić i SDA su vodili čitavu kampanju protiv imenovanja Dragana Božanića za ambasadora pri Savjetu Evrope u Strazburu, zbog njegove "prljave" ratne prošlosti. Ratna prošlost Vahida Karavelića, o kojoj mogu pričati stotine srpskih logoraša, Tihiću očito nije sporna.
Yahoo! Groups Links
- To visit your group on the web, go to:
http://groups.yahoo.com/group/SrpskaInformativnaMreza/
- To unsubscribe from this group, send an email to:
[EMAIL PROTECTED]
- Your use of Yahoo! Groups is subject to the Yahoo! Terms of Service.
