: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=363271
E-mail
"Ja
nemam e-mail adresu. U ovom životnom dobu moj glavni cilj je da više ne primam
poruke."
Umberto Eko
Nekad je bila privilegija imati e-mail adresu.
Danas je privilegija nemati je. Ili imati samo jednu, malo poznatu, kao u dobra
stara vremena.
Civilizacija, ili njen progres, ono što zapravo predstavlja
"zadovoljavanje potreba koje do juče nisu ni postojale", polako uništava
poslednje oaze privatnosti koje su do juče bile neprikosnovene. Taj trend je
nezaustavljiv:
ljudi dobrovoljno upadaju u mrežu globalnih komunikacija,
pristajući da ih ostatak tretira kao uvek prisutan, pasivni objekat koji
neprekidno treba zasipati potpuno beskorisnim ili sasvim idiotskim
informacijama.
Nekad je e-mail bio čudo neviđeno. Moja prva e-mail adresa
bila je [EMAIL PROTECTED], pošta je putovala okolo-naokolo
po tri dana dok se konačno ne bi skrasila u jednom redakcijskom računaru. Svaku
poruku koju sam razmenjivao sa svojim ispisnicima, srećnim emigrantima na
američkim univerzitetima, pobožno sam godinama čuvao, takva je to poezija bila.
Uzmimo moje elektronsko poštansko sanduče od jutros: vijagra - povoljno, bingo
od milion dolara na lutriji na kojoj nisam ni učestvovao, besplatno putovanje na
Tahiti, nekoliko poslovnih ponuda (Sani Abača, Klaudio Kabila, Kunle Martins,
Čarls Mosanga i ostali ugnjeteni nigerijski biznismeni), vesti iz kulture
(Sandra Bulok konačno dobila svoj porno sajt, oho-ho), tračevi
skandal-industrije (Dajana&Dodi, Majkl Džekson&deca) i jedna poruka od
prijatelja sa čestitkama za Novu godinu. Jadni moj prijatelj, kad bi samo znao s
kakvim se kabilama i abačama nadmeće za trenutak moje pažnje... Kažu da će,
prema nekim istraživanjima, za godinu-dve "spam" (elektronska pošta koja nikom
normalnom ne treba) imati veći obim saobraćaja nego koristan sadržaj. Ja sam već
odavno stigao u 2020-u.
Kad pokleknem od tovara elektronskog smeća koje
dobrovoljno preuzimam od svog internet provajdera svakog jutra, najčešće izađem
iz kuće da prošetam klinca. Kad nisam kod kuće, onda sam na mobilnom. Čak i ako
ga isključim, mobilni operater će upozoriti one koji su neuspešno pokušavali da
me pozovu da sam ponovo dostupan. Isključivanje mobilnog garantuje jedino
privremenu samoću, ali u njoj nema uživanja jer će se ona pretvoriti u
zamarajuću zvonjavu čim uzmem telefon u ruke. Kad bih krišom promenio broj, bio
bih nevaspitan ako ga ne bih svima rastrubio. Ako bih krišom izgubio telefon,
bio bih budala. Nekako mi je najjednostavnije da ga dam klincu, da se njime igra
i nadam se da će ga kad-tad tresnuti o parket. Ali ne vredi - ma koliko mu
pokazivao šta treba da uradi, jedino što zna je da ga prisloni na uvo i kaže
"halo!".
SMS poruke su takođe neizbežne, dostavljaju ih i po tri dana
nakon slanja.
Sve je to tako zamršeno i isprepletano da se rečima ne da
iskazati: neko mi pošalje e-mail, meni stigne SMS poruka da mi je e-mail stigao.
Pošaljem e-mail kroz SMS, ili SMS-om kupim internet vreme od svog provajdera
kako bih mogao da pročitam e-mail. Ili odem na internet da bih poslao SMS koji
će neko da primi kao e-mail uz podsećanje SMS-om. Kad sednem pred TV, bombarduju
me porukama koje ne stižu u telefon nego pravo na ekran. Imam i nezgodan posao,
programerski. Kada mi se program pokvari, stigne mi SMS.
Ustajem u pola noći
da vidim šta je to crklo na mom softveru u tamo nekom Albukerkiju. Dok pokušavam
da nekako rešim problem, usput zatrpavan pozivima onih koji bi hteli da sa mnom
razgovaraju preko interneta, razmišljam kako se, zapravo, dopisujem s mašinama,
razgovaram s mašinama i ćutke trpim njihovo neprekidno zanovetanje. Mašine vole
da pričaju sa mnom vikednom, oko pola tri ujutru.
Svakodnevno se
smišljaju nove ludosti: telefon je nekad prenosio samo glas.
Zahvaljujući
GPRS-u, ili kako se to već zove, sad se šalju i slike. Telefon je bio zgodan baš
zato što sagovornici nisu mogli da se vide, razgovor u gaćama ili papučama
praćen sočnim gestikulacijama bio je sasvim legalan i često razgaljujući. Kako
stvari stoje, za godinu-dve moraću da se umijem i očešljam pre nego što podignem
slušalicu. Osim toga, e-mail, SMS i ostale instant novotarije favorizuju treš
komunikaciju u kojoj nije bitan ni jezik, ni stil, ni lepa reč ni tanana
osećanja. U SMS staje samo 160 slova, zgodno jedino za haiku-poeziju. Kad
otkucate par smislenih poruka od tih 160 slova, palčevi su vam tako utrenirani
da njima možete da zabijate eksere u dasku.
Takođe je poznato da dugačke
e-mailove niko ne čita. Šta se desilo s vremenima kada ste svojoj nesuđenoj
dragani pisali pismo na roze hartiji olovkom koju ste čuvali samo za posebne
prilike? Niko više ne piše takve stvari. Niti iko ima volje da čeka na odgovor
slušajući jedino kako mu se korpa za smeće roguši od zgužvanih i odbačenih
literarnih pokušaja. Danas svako svakog hoće odmah, svejedno šta. Nedavno sam
otkrio da od čitave azbuke, kosih tankih i uspravnih debelih, olovkom znam
jedino da se potpišem. Za sve ostalo koristim kompjuter i abecedu.
Jedan
sam od onih koji misle da ovolika poplava mobilnih telefona i e-mail adresa nije
izazvana željom ljudi da bolje komuniciraju, nego potrebom većine hroničnih
luzera da saopšte drugima da i oni zbog nečeg postoje, valjda zato što ih možete
naći svuda i u bilo koje vreme. Ili zato što šaljući svoj stupidni SMS nekoj
levoj TV stanici mogu nakratko da imaju utisak da se svet malo mrdnuo zbog njih.
Većinu korisnika mobilnog telefona i interneta niti ko zove niti im ko piše,
izuzev Nigerijaca i dilera vijagre. Baš kao što ni većina ne zna zašto svakog
ponedeljka seda u automobil i kreće iz Vržogrnjaca pravo u centar grada (srećom,
većina to shvati tokom radne nedelje pa se do četvrtka gužva na ulicama
prepolovi).
Poneko se i pobuni, ali su takvi malobrojni. Kao Umberto Eko.
Ili kao Donald Knut, jedan od vrhunskih stručnjaka iz oblasti kibernetike i
programiranja:
"Ja sam srećan čovek, počevši od 1. januara 1990. godine kada
sam prestao da koristim e-mail. Koristio sam ga prethodnih 15 godina, i čini mi
se da je to sasvim dovoljno. E-mail je zgodan za ljude koji žele da trče ispred
stvari.
Ja više volim da budem iza njih. Ako želite da kontaktirate sa mnom,
pošaljite obično pismo." I ja sam pokušavao da se sakrijem od drugih, makar
simbolično. Kada sam na kućna vrata stavio pločicu bez prezimena, alarmirao se
kućni savet ("A zašto vi krijete svoj identitet?"). Moj idol je, međutim, osoba
N.N. od koje sam pre neku godinu dobio vizit-kartu, belo parče kartona sa imenom
ispod kojeg je pisalo samo "niko i ništa". Paradoksalno ili ne, od svih ljudi
koji su mi ostavljali svoje šarene legitimacije najbolje se sećam čoveka čije
sam ime zaboravio, a ostalo nikad nisam ni znao.
Saša
Marković