Albancima smeta i crkveno zvono
PRIŠTINA - Bila je potrebna jaka policijska pratnja da bi mala grupa srpskih novinara, "naoružana" diktafonima, kamerama i fotoaparatima, doputovala od Prištine do Prizrena, tačnije do manastira Sveti arhangeli.
I dok se probijamo uskim prizrenskim ulicama kroz masu onih koji nisu već dugi niz godina prijateljski raspoloženi, neodoljivo se nameće zaključak da je teško biti Srbin na Kosovu. Tako nešto naslućivalo se i iz njihovih pogleda.
Vodič na ovom putu nam je iskušenik Bojan iz manastira Banjska, čijem smo monašenju prisustvovali dva dana kasnije, kada je dobio monaško ime Pimen. Bio je u Svetim arhangelima kada su Albanci u martu prošle godine, naočigled pripadnika KFOR-a, spalili manastirski konak.
Oko manastira Sveti arhangeli ogromni kolutovi bodljikave žice i nekoliko dobro utvrđenih osmatračnica.
Kosovski i metohijski manastiri imaju svoje monahe, koji su izabrali da ovdje služe Bogu. Svojim životima čuvaju svetinje. Sabrata Svetih arhangela, oca Haritona, kidnapovali su Albanci 1999. godine. Njegovo tijelo, obezglavljeno i sa mnoštvom rana od uboda, pronađeno je tek sljedeće godine u jednoj masovnoj grobnici u Prizrenu.
Iguman manastira Sveti arhangeli jeromonah German smatra da niko ne može da čuva srpske svetinje bolje od samih Srba, kao što niko ne može da ih voli više od Srba.
Malobrojne Srbe, koji još žive u svojim kućama u Prizrenu, kaže da nije imao priliku da posjeti, zbog problema u vezi s obezbjeđivanjem pratnje. Od 1999. godine, na Kosovu i Metohiji srušeno je 150 manastira i crkava. Međunarodna zajednica sa svojom komisijom za obnovu preferira "obnovu" samo onih objekata koji su uništeni u martu prošle godine. Farsa sa navodnom obnovom kulminira, kažu ovdje, pred početak pregovora o statusu pokrajine. Prikupljaju se poeni pričom o početku radova na porušenim i spaljenim objektima, a u stvari se ponegdje pomeo šut i uklonio pokoji ugarak. Najcrnje od svega je što su u "obnovi" angažovani oni koji su rušili i palili! Jedino Eparhija raško-prizrenska, uz pomoć Vlade Srbije, obnavlja porušeno i spaljeno, pa čak podiže i nove manastire i hramove.
Na putu do Zočišta novinarska ekspedicija kratko se zadržava sa sa "šačicom" Srba u Orahovcu. Djeca se okupila da vide neka nova lica. Ovdje nije baš uobičajeno da se vidi neko svoj. Starci se žale kako ne mogu kod ljekara bez pratnje, a pratnju ne mogu da obezbijede baš kada je najpotrebnija - trenutku kad zaboli. Kažu da nikad nije bilo gore nego sada, da nisu dobra vremena ni za umiranje - Albanci vole da skrnave srpska groblja.
U novembru prošle godine počela je i obnova manastira Zočište, sravnjenog sa zemljom 1999. godine. Otac Serafim kaže da je nedavno dolazio jedan Albanac da traži lijeka: "Pope, znaš, nevolja kuca i na neprijateljska vrata", rekao je tražeći pomoć. Priča se da su oni koji su rušili Zočište sada po ludnicama. Nije se igrati sa svetinjama! Zočište čuvaju Austrijanci koji nisu dali da zvoni manastirsko zvono u obnovljenom konaku. Kažu: iritira Albance.
(Srna)
Džoov duhovni kombi
Naš vozač, koga zovu Džo, i koji je kažu mitrovačka legenda, pali svoj kombi i krećemo ka Gračanici.
Džo veoma dobro poznaje ovdašnje puteve, a njega, kako se čini, znaju svi Srbi na Kosovu. Kaže da sluša samo "Partibrejkerse". U kombiju nam, ipak, pušta disk sa pojanjem dečanskih monaha. Njihovi glasovi su "odozgo".
U Gračanici mati Teodora priča istoriju ovog manastira. "Po arhitekturi, Gračanica je najlepši manastir na svetu. Ne kažem to zato što sam ja tu. To je zaista tako", kaže ona.
