<http://www.fokus.ba/vidi.php?rub=3&vijest=21648> http://www.fokus.ba/vidi.php?rub=3&vijest=21648
Puls Srđa Trifković: SREBRENICA | 25.06.2009 18:27 Dok se približava 11. jula, koji je u Strazburu zvanično proglašen za "dan sjećanja na žrtve masakra u Srebrnici", sa srpske strane još nema adekvatnog odgovora na zlokobni mit koji se koristi za podrivanje legitimiteta RS. Tek nekoliko dana dijeli nas od datuma koji će biti upotrijebljen za još jednu rundu blaćenja Srba uopšte i Republike Srpske posebno. Naime, rezolucijom Evropskog parlamenta od 15. januara ove godine - sa 556 glasova za, devet protiv i 22 uzdržana - poslanici u Strazburu izglasali su rezoluciju kojom se 11. jula proglašava "Evropskim danom sjećanja na žrtve masakra u Srebrnici". Neprijatelji RS u Sarajevu i njihovi spoljni mentori na obje strane Atlantika uveliko se spremaju da svijet i tom prilikom podsjete na "nezavršeni posao" na Balkanu. Kako će sve to izgledati vidjeli smo mnogo puta, pa i zimus. Prije glasanja poslanici Evropskog parlamenta su se naprosto nadmetali ko će grublje napadati Srbe i RS, uz primjenu cjelokupnog arsenala propagandnih klišea iz 1990-tih. Vazda aktivna Doris Pak tako je rekla da su "greške međunarodne zajednice, koja je godinama skretala pogled u stranu, dale snage zločincima poput Ratka Mladića da sve do sada budu nekažnjeni, uprkos genocidu koji se dogodio i etničkom čišćenju koje je sprovedeno". Nepremošćeni jaz između mita i stvarnosti - jednoglasjem dostojnim Vrhovnog sovjeta prije 50 godina ili sjevernokorejske narodne skupštine danas, parlamentarno tijelo u Strazburu tako je dalo svoj doprinos gradnji jednog postmodernog mita koji dobija karakter nedodirljive dogme. Dovoditi "srebrnički genocid" u pitanje, ili sumnjati u famoznu cifru od "osam hiljada", u Evropi sada već postaje prvorazredni delikt, otprilike u istoj ravni sa poricanjem holokausta, sumnjom u miroljubivu tolerantnost islama, ili pušenjem na javnom mjestu. "Genocid" u BiH, međutim, nije se dogodio - barem ne u ratu 1992-1995, za razliku od onog prethodnog, 1941-1945. Ispravka srbofobno-propagandne verzije zbivanja u istočnobosanskoj enklavi stoga predstavlja moralnu obavezu svakog čovjeka, bez obzira na vjeru ili nacionalnu pripadnost, kome se gadi manipulisanje mrtvima zarad ostvarenja ciljeva koji nemaju veze s pravom, pravdom i istinom. Ta neophodna, premda zakašnjela, korekcija, međutim, nije još proizvela efikasan kontraudar sa srpske strane. Snebivanjem da se afirmiše istina nauštrb srebrničkog mita kao da se implicitno stavlja do znanja "Evropi" da su Srbi krotko spremni da kult "masakra" od 11. jula prihvate danas, baš kao što su mit o 4. ili 27. jula bili prinuđeni da prihvate poslije 1945. Mitovi nisu neprikosnoveni. Primjera radi, nepunu deceniju poslije Dejtona broj žrtava rata napokon je bio srubljen sa proizvoljne cifre od 200.000 do 250.000 - koja je godinama rutinski navođena u zapadnom svijetu kao činjenica - na oko stotinu hiljada poginulih na sve tri strane. Dodajmo da je za pohvalu bio stav Dokumentacionog centra u Sarajevu, koji je obavio obiman posao prebrojavanja mrtvih, da je "bez konačnog obračuna stvarnog broja žrtava nemoguće pokrenuti proces pomirenja u Bosni i Hercegovini". U slučaju Srebrnice, jedan sveobuhvatan, vjerodostojan i na činjenicama utemeljen rezime događaja - koji bi bio istorijski kontekstualizovan i pravno precizan - doprinio bi ne samo procesu pomirenja, nego i možda još bitnijem cilju utvrđivanja istine zarad nje same. (nastaviće se) === <http://www.fokus.ba/vidi.php?rub=3&vijest=21679> http://www.fokus.ba/vidi.php?rub=3&vijest=21679 Srđa Trifković: SREBRENICA (2) | 26.06.2009 18:27 Između nesumnjive činjenice da je poslije pada Srebrenice pogubljeno na stotine zarobljenih pripadnika Armije RBiH i tvrdnje da je sedam hiljada njih ili osam hiljada pobijeno, a desetine hiljada civila deportovano u činu "genocida", zjapi duboki jaz. Taj pravni, demografski, logički i forenzički jaz ostaje nepremošćen, uprkos svim rezolucijama ovoga svijeta. Problem pravne definicije - kao što je postalo jasno iz prvostepene presude i odluke Žalbenog vijeća u slučaju generala Krstića, termin genocid u Hagu je proširen do takvog stepena da je maltene neminovno da se on po standardima Tribunala dogodi u bilo kojem ratu, od Gaze i Faludže do Kandahara. Prema sada važećoj haškoj definiciji: 1. Postojanje unaprijed pripremljenog plana i svjesno sprovođene politike u cilju eliminacije pripadnika jednog naroda više se ne smatra neophodnim za dokazivanje genocidne namjere. 2. Nije neophodan nikakav dokument, zapis ili naredba koji ukazuju na postojanje takve namjere. 3. Ako civilno stanovništvo ostane netaknuto, ni to nije dovoljno za opovrgavanje tvrdnje o postojanju genocida, jer prema MKSJ pogibija civila ne predstavlja pravni zahtjev za dokaz o krivičnom djelu genocida. U okviru ovako fleksibilne definicije Tribunala u Hagu, teško da postoji ijedna epizoda borbenih dejstava, ma gdje i ma kada, koja ne bi mogla biti okarakterisana kao "genocid". Ostaje nam prazan termin ogoljenog značenja, trivijalizovan prekomjernom upotrebom, termin lišen svog užasnog dostojanstva. Ovako redefinisan, "genocid" postaje vazda spremna propagandna batina kojom može da maše svaka stvarno ili navodno ugrožena grupa i pobornici nečije vojne intervencije zarad njene zaštite. Problem konteksta - pobornici ovog mita svjesno ignorišu činjenicu da se u Srebrenici vodio rat i da su svi vojno sposobni muškarci u enklavi mobilisani u 28. diviziju Armije RBiH, koja je bazu svojih operacija imala usred zone bezbjednosti UN. Umjesto da bude demilitarizovana, ta je zona bila do zuba naoružana i korišćena kao odskočna daska za napade u kojima je pobijeno - bez licitiranja brojevima - najmanje na stotine srpskih civila tokom tri godine koje su prethodile julu 1995. Sve su to opšta mjesta koja kontrolori zapadne javnosti već skoro 14 godina prenebregavaju ili prikrivaju. Posebno su osjetljivi, pak, na ma kakav pokušaj analize političke pozadine srebreničkog slučaja. Ta je osjetljivost u istoj ravni sa zabranom ma kakve ozbiljne diskusije o okolnostima i pozadini eksplozije na Markalama februara 1994. Iznenadni kolaps muslimanskih snaga u Srebrenici, daleko brojnijih od VRS, s vojnog stanovišta nije objašnjiv. Događaji koji su uslijedili ukazuju na igru s jasnim predumišljajem: da se žrtvuje pion, ali dobije partija. Pitanje ko dobija bitno je za razumijevanje konteksta. Postoje nedvosmisleni dokazi, ignorisani u analima Haga i tvrdnjama Doris Pak i kompanije, da je političko vođstvo u Sarajevu dugo pripremalo žrtvovanje enklave i sopstvenog ljudstva u njoj, kako bi se iznudila zapadna intervencija. Intervencija međunarodne zajednice, koja je prvo bila politička (počevši sa Cimermanovim torpedovanjem Lisabonskog sporazuma i zapadnim priznanjem BiH aprila 1992), a potom i vojna, retroaktivno je pretvorila nastojanje Srba da se odupru ilegalnoj secesiji u tobože kriminalnu nelojalnost Bosni. I nakon 17 godina, retorika evropskih parlamentaraca, američkih kongresmena i bezbrojnih zapadnih "stručnjaka" i dalje ignoriše suštinu rata: 1992. Srbi su s punim pravom odbili da budu odvučeni u secesiju, kojoj su se osnovano protivili i od koje su zazirali iz istorijski valjanih razloga. Tvorci rezolucija poput Strazburske ostaju nijemi na odgovornost druge dvije strane za neustavne, nelegitimne i nezakonite političke odluke u periodu 1991-1992, koje su bitno doprinijele izbijanju rata. [Non-text portions of this message have been removed]
